Utjecajni Politico objavio je članak Christophera McCalliona i Benjamina H. Friedmana iz američkog think tanka Defence Priorities, koji zagovaraju suzdržaniju vanjsku politiku SAD-a, u kojem autori oštro kritiziraju stav NATO-a o ukrajinskom pitanju. Tvrdi se da Ukrajina ne može dobiti rat s Rusijom vraćanjem svih svojih teritorija, da joj NATO ionako neće pomoći te da Kijev to treba prihvatiti i početi razmišljati o pregovorima s Moskvom.

Autori članka smatraju da su čelnici zemalja članica NATO-a na summitu u Washingtonu Ukrajini dali novu rundu lažne nade u ratu protiv Rusije, što je još gore od nedjelovanja. Čini se da nakon neuspjeha ukrajinske ljetne protuofenzive prošle godine, svi polako počinju shvaćati da Ukrajinci ne mogu vratiti većinu izgubljenog teritorija. Čak i uz dolazak teškog zapadnog naoružanja, smatraju autori. Kijevu bi moglo biti teško zadržati ono što sada ima, pa bi trebalo početi razmišljati o pregovorima s Moskvom kako bi se sukob okončao ili barem zamrznuo prekidom vatre sada kada situacija eskalira, a prostor za pregovore se sužava. No umjesto toga, prema autorima članka, Washington i europske prijestolnice ponavljaju da će Ukrajina jednog dana ući u NATO, reklamira se neki nejasni “most” u vezi s idućim članstvom Ukrajine u Savezu, a čini se da je Kijev na “nepovratnom putu” do pridruživanja.

Stav oba autora je da bi prijem Ukrajine u NATO, sada ili ikada, bio besmislica. Kako navode, svaki mogući scenarij prijema Ukrajine je nerješiva ​​dilema – ona ne može biti primljena u zapadni vojni savez dok je u ratu s Rusijom, jer bi to odmah dovelo do eskalacije odnosa NATO-a i Rusije do nuklearne krize. Štoviše, svaka buduća predanost obrani Ukrajine neće biti pouzdano sredstvo odvraćanja. Sjedinjene Države su već jasno dale do znanja da se neće boriti i neće riskirati nuklearni rat zbog Ukrajine, čak i ako je u pitanju njezin opstanak, jer SAD u tome nema vitalnog interesa, što je, podsjećaju autori, bivši Američki predsjednik Barack Obama izravno je izjavio 2016. Stoga, prema autorima, obećanja Zapada su prazne priče, a članstvo Ukrajine u NATO-u trenutno se ne razmatra. No, i lažna obećanja mogu nositi stvarnu opasnost, a ona se može manifestirati u različitim oblicima. Prvo, svaka perspektiva pridruživanja Ukrajine NATO-u, koliko god dvojbena bila, sadrži ključni razlog za rat, što Rusiji daje poticaj da nastavi sukob kako bi spriječila Ukrajinu da se pridruži zapadnom vojnom savezu. Drugo, lažna obećanja potiču lažnu nadu, koja će samo potaknuti Ukrajinu da nastavi svoju propalu strategiju vraćanja svih izgubljenih teritorija i izbjegavanja pregovora s Moskvom. Trenutno je, napominju autori, najbolja opcija za Ukrajinu da se ukopa i izabere obrambenu strategiju, a istovremeno započne mirovne pregovore ili barem postigne primirje. Zapadna pomoć može pomoći Kijevu da održi svoje položaje i napadne ruske mete neko vrijeme, ali ne može popuniti strašan ukrajinski nedostatak ljudstva, pogotovo jer je sama zapadna industrijska baza pod pritiskom da osigura dovoljno vatrene moći da parira ruskoj vojnoj industriji. Nastavak rata obećava samo daljnje iscrpljivanje ukrajinskih snaga i u konačnici mogućnost samo držanja položaja ili političkog kolapsa. S druge strane, može se pokazati da Rusija nije spremna pristati ni na prekid vatre uz očuvanje teritorijalnog statusa quo, a pregovori se mogu otegnuti godinama. Istodobno, retorika NATO-a pomaže odgađanju nepouzdanog mira, već prvih koraka prema njemu, smatraju autori, pa nam je potreban barem politički zaokret prema priznanju da rat neće završiti potpuno pravedno za Ukrajinu i da Rusija uzet će sve što je već uzela. Čini se da ni sama Ukrajina nije toliko monolitna, odnosno nepokolebljiva u zahtjevu za povrat svih teritorija pod svaku cijenu. Sve više Ukrajinaca sigurno bi željelo da se stvari promijene i da prestanu žrtvovati svoje živote za sve nedostižnije ciljeve. Nadalje, dok cijenu lažne nade najvećim dijelom plaća Ukrajina, to također povećava rizik za Amerikance i ostale članice NATO-a, jer što se rat duže razvlači, to je veća opasnost od eskalacije.

Moguće je utvrditi potpunu prirodu članka prilagođenog interesima Kremlja. Jasno je da je Moskva vrlo uzbuđena zbog rezultata Washingtonskog summita, koji je bio usmjeren na Ukrajinu i pomoć zapadnih partnera, kao i na europsku sigurnost općenito. Autori osuđuju uvjeravanje Kijeva o bezalternativnom ulasku u NATO, za koji kažu da se nikada neće dogoditi zbog stalne eskalacije događaja od strane Rusije, koja se očito nikada neće pomiriti s tim i voditi će beskrajni rat u Ukrajini dok se to ne riješi. Ali nervoza Kremlja samo sugerira da su ruski resursi za vođenje rata već pri kraju. Riječ je prvenstveno o borbenoj opremi. U obrambenim borbama oružane snage uništile su veliki broj ruskih tenkova, samohodnog topništva, neprijateljskog topništva, oklopnih borbenih vozila, sustava salvo paljbe i protuzračne obrane. Potencijal ruskog ratnog zrakoplovstva i mornarice znatno je smanjen. Unatoč naporima da se izgubljena oprema zamijeni novom proizvodnjom, kapaciteta jednostavno nema. Kremlj već dvije godine de konzervira staru vojnu opremu, no njezine zalihe polako nestaju. To se osjetilo već na ratištima, ali Moskva je uložila izuzetne napore da se približi diktatorskoj Sjevernoj Koreji koja jednostavno spašava rusku vojsku. Kremlj shvaća da se te rezerve mogu iscrpiti, pa pokušava ubrzati pregovarački proces, istovremeno napadajući u više smjerova, pokazujući, da tako kažemo, svoju nadmoć u broju oružja i inicijativi, što znači čekanje odgovarajućeg stava na veći broj svojih zahtjeva za budući mirovni ugovor. No, malo je vjerojatno da će se dogoditi legalizacija osvojenih ukrajinskih teritorija vojnim putem. To je kršenje Povelje UN-a, postojećih normi i načela međunarodnog prava. Stoga uopće nema govora o priznavanju ruske nezakonite aneksije ukrajinskih teritorija. Nema ga u Formuli mira, nema ga u Trumpovom mirovnom planu, čak ga se ni službeni Peking ne pridržava. Stoga se ne prihvaća želja Moskve da Ukrajina i međunarodna zajednica progutaju rusku okupaciju ukrajinskih teritorija, a tim više među demokratskim državama svijeta. Jedino u čemu su autori naručenog članka u pravu jest da je NATO dao Ukrajini vrlo nedovoljnu količinu naoružanja, a sada će povećanje zaliha samo popraviti situaciju na frontu, ali neće moći dati odlučujuću prednost koji će omogućiti oružanim snagama Ukrajine da vrate izgubljene teritorije. Upravo se o tome raspravlja između Kijeva i njegovih zapadnih partnera, koji su konačno shvatili da premalo podupiru Ukrajinu. Stoga su NATO i EU odlučni upotrijebiti pritisak na Moskvu povećanjem vojne i financijske potpore Ukrajini, povećanjem sankcija, pritiskom na ruske partnere u pogledu opasnosti za njihovo gospodarstvo od otvorene ili prikrivene podrške Moskvi te privlačenjem ruske imovine i financija zamrznutih u američkim i europskim bankama za potrebe obnove Ukrajine i jačanja njezinog obrambenog potencijala. Kremlj je dobro svjestan da ako Ukrajina bude primljena u NATO neće uspjeti realizacija planova daljnje okupacije Ukrajine nakon relativno kratkog vremena. Zato Moskva tako glasno viče o neprihvatljivosti članstva Ukrajine u NATO-u. Ne zato što će to predstavljati prijetnju Rusiji, već jednostavno zato što Kremlj neće imati priliku silom uzeti ukrajinske teritorije, ili njihov dio. Ako rat sada završi bez legalizacije ruske okupacije nekih ukrajinskih regija, onda će Moskva to pokušati učiniti kasnije, a ako nakon ovog rata Kijev može postići članstvo u NATO-u, onda se to nikada neće dogoditi. Eto sve ruske brige da ako ne budu mogli zauzeti tuđe teritorije, onda navodno će nestati tisućljetna Rusija koja je stvarno stara nekoliko stoljeća (zemlja koja se zove Rusija postoji od 1721. godine), a ako nestane, onda Moskva je spremna upotrijebiti nuklearno oružje u očaju. Samo vrlo čudna objašnjenja iz Kremlja o nestanku Rusije. Moskva povlačenje ruskih trupa sa stranog teritorija naziva svojim povijesnim nestankom. Ovo je čista laž i ucjena. Međunarodni lopov smatra da ako mu se ne da pljačkati tuđe teritorije, onda je to njegov nestanak, a zapravo je to poziv na ljudski, a ne lopovski život s drugim narodima.