Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u četvrtak je za nacional.hr analizirao potpisivanje Budimpeštanskog memoranduma.

Dana 5. prosinca 1994. Ukrajina je sa Sjedinjenim Državama, Velikom Britanijom i Rusijom potpisala Budimpeštanski memorandum o jamstvima sigurnosti i nuklearnom razoružanju. Potom su se tekstu memoranduma pridružile Francuska i Kina. Prije 29 godina Ukrajina je potvrdila odbijanje trećeg najvećeg nuklearnog arsenala u svijetu, oslanjajući se na međunarodna sigurnosna jamstva. Sukladno odredbama memoranduma iz Budimpešte, države potpisnice obvezuju se poštivati suverenitet, neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, kao i suzdržati se od neprijateljske sile ili uporabe sile i gospodarskog pritiska.

Sigurnosni model temeljen na Budimpeštanskom memorandumu nije opravdan. Rusija je grubo prekršila svoje obveze, napala Ukrajinu i čak uzela nuklearno oružje dobiveno iz Kijeva. Stoga, u uvjetima egzistencijalne opasnosti od strane Ruske Federacije, Ukrajina se više ne može oslanjati na prazna obećanja i odabire strateški smjer ulaska u NATO. Kao međufazu, Ukrajina računa na jamstva kolektivne sigurnosti definirana na summitu NATO-a u Vilniusu.

U razvoju ove inicijative Kijev je započeo konzultacije s Europskom unijom. U međuvremenu, unatoč činjenici da Moskva grubo krši odredbe Budimpeštanskog memoranduma, Kijev, Washington, London, Pariz i Peking nisu odustali od svojih obveza. Unatoč činjenici da oni nisu ugovorne naravi, evidentirani su u važnom međunarodnom dokumentu. Stoga Kijev pomoć SAD-a, Velike Britanije i Francuske doživljava kao očito ispunjavanje preuzetih obveza u pogledu jamstva teritorijalnog suvereniteta Ukrajine. Nadamo se da će se Peking pridržavati jamstava Kijeva, jer ako ne, onda je potrebno objaviti povlačenje iz ovog važnog međunarodnog dokumenta i obavijestiti sjedište UN-a.

Budimpeštanski memorandum je za službenu Moskvu postao komad papira za koji ona uopće ne mari, no što se tiče ostalih članica nuklearnog kluba, pomoć koju Kijev dobiva je itekako dobrodošla, ali nije dovoljna za uklanjanje ruskih trupa s ukrajinskog teritorija i osiguranja teritorijalne cjelovitosti zemlje Ukrajina dobiva američku pomoć na razini Afganistana, prije nego su talibani potpuno preuzeli vlast.

Odnosno, količina sredstava za borbu protiv talibana jednaka je količini sredstava za borbu protiv ogromne ruske vojske. Jasno je da je to nedovoljno, iako je izdvajanje američke pomoći Kijevu trenutno općenito upitno. Odgovor na pitanje republikanskih kongresmena i senatora, koliko novca treba Ukrajini da porazi Rusiju, vrlo je jednostavan: svakako ne onoliko koliko se izdvaja za borbu protiv talibana, koju je, usput rečeno, afganistanska vlada izgubila. Talibani su više desetaka puta slabiji od ruske vojske, koja ima moćno zrakoplovstvo, veliku mornaricu i mnogo kopnenih trupa. Takvo povećanje financiranja Ukrajine u nekoliko desetka puta dovest će do brzog poraza Rusije. Ali čak i deseterostruko povećanje bit će dovoljno. Ovo je da bi svi razumjeli da li Oružane snage Ukrajine dobivaju dovoljno vanjske financijske i vojne potpore. Kijev razumije da ta sredstva, nažalost, nikada neće biti dodijeljena pa je zadovoljan svime što saveznici daju.

Pritom se mora shvatiti da je ruska agresija na zemlje istočne Europe samo pitanje vremena, ako ruska vojska ne bude poražena na bojnom polju u Ukrajini. Moskva ne odustaje od svojih agresivnih planova: u tu svrhu povećava izdatke za obranu na trećinu cjelokupnog proračuna, povećava proizvodnju oružja i uvozi velike količine oružja iz Irana i Sjeverne Koreje.

Zemlje na istočnom krilu NATO-a imaju maksimalno tri godine da se pripreme za obuzdavanje ruske agresije ako žele izbjeći rat. To je izjavio šef Ureda za nacionalnu sigurnost Poljske Jacek Severa u intervjuu za poljski list Nasz Dziennik. Njemačka udruga za vanjsku politiku objavila je da bi Rusija mogla napasti zemlje NATO-a te da imaju 5-9 godina da se pripreme za odbijanje napada. Međutim, Severa napominje da bi rok mogao biti puno kraći.

Prema europskim stručnjacima, iduće godine treba iskoristiti za stvaranje potencijala na istočnom krilu NATO-a koji će poslužiti kao jasan signal za odvraćanje ruske agresije. Da bi se to postiglo, potrebno je ne samo ojačati obranu povećanjem NATO kontingenta u državama članicama istočne Europe, već i povećanjem vojne potpore Ukrajini, što će omogućiti Oružanim snagama da nanese veće gubitke za rusku vojsku. Budućnost europske sigurnosti doslovno ovisi o razvoju događaja na ratištu u Ukrajini. Rusija ne skriva svoje agresivne namjere prema zemljama istočne Europe. Odbijanje ruske agresije na bojnom polju u Ukrajini pomoći će u izbjegavanju velikih materijalnih i ljudskih gubitaka za obranu Europe.