Bivši ukrajinski veleposlanik Oleksandr Levčenko oglasio se u petak za nacional.hr gdje je komentirao aktualno stanje u Ukrajini te se prisjetio kako je Kremlj, kada se pripremao za vojni napad na Ukrajinu, formirao narativ o povijesnom jedinstvu ukrajinskog i ruskog naroda.

Štoviše, potpuno, u povijest, neupućeni Vladimir Putin otišao je i dalje nazvavši ih jednim narodom. On čak i ne sluti da su Finci i Mađari etnički mnogo bliži modernim Rusima nego Ukrajinci. Uostalom, svo lokalno autohtono stanovništvo oko Sankt Peterburga, Moskve, Novgoroda, Arhanđelska etnički je blisko Fincima. Zato u ruskoj tradiciji narodna nošnja ima sve atribute finsko-ugarskih naroda. To su kosovorotka (muška košulja), kokošnik (ženska kapa), glazbeni instrument balalajka, drevna tradicija izgradnje i posjećivanja kupatila.

A svi su ti mitovi pušteni u optjecaj jer je u drugoj polovici 18. stoljeću ruski carizam zadužio je lokalne povjesničare u Sankt Peterburgu i one pozvane iz Njemačke da potkrijepe duboke povijesne korijene državnosti Ruskog Carstva. I od tog vremena započele su masovne manipulacije povijesnim činjenicama i pripremanje povijesnih udžbenika, gdje se stvarni događaji potpuno krivotvore, a krivotvorine počele izdavati za istinu, što je zavelo mnoge generacije ruskog stanovništva, koje i dan danas živi u prostoru povijesne iluzije neke posebne misije, koja zapravo ne postoji.

Rusizam…

Ideologija suvremenog ruskog fašizma – rusizam, koja već 20 godina dominira i opija u ruskom društvu također se dobrim dijelom temelji na njegovoj pravoslavnoj mitologiji, prema kojoj bi Rusi trebali biti nositelji pravog kršćanstva među istočnim Slavenima. Međutim, ovo je potpuna glupost. Još 1990. godine, prema crkvenim knjigama, u Ukrajini je bilo više pravoslavnih vjernika nego u Rusiji. Odnosno, stanovništvo Ruske Federacije više je od tri puta veće od stanovništva Ukrajine, a pravoslavnih vjernika je manje. To svjedoči o masovnoj neuključenosti ruskog naroda u kršćanstvo, jer je u zemlji bilo vrlo malo pravoslavnih crkava u kojima su se domaći ljudi mogli moliti ili prihvatiti Kristovu vjeru. Pogotovo u ruralnim područjima. Ovo je čisto ruski naziv – derevnja, odnosno selo koje nema crkvu, što je prema ukrajinskoj tradiciji potpuno barbarstvo. Tek dolaskom Vladimira Putina na vlast Kremlj je shvatio da svoju imperijalističku politiku neće moći provoditi bez pravoslavne komponente. Počele su se masovno graditi crkve diljem zemlje, a Moskovska patrijaršija dobila je punu državnu potporu, iako su prema ustavu država i crkva u Rusiji odvojene.

‘Apsolutna je lažna izjava…’

Želja Moskve da se sprijatelji s Ukrajincima isključivo je pragmatične prirode: pokoriti veliki slavenski narod i zauzeti ogromna područja bogata resursima. Stoga, Kremlj od druge polovice 18. stoljeća stalno spominje da je država Kijevska Rus bila zajednička za tri naroda: Ruse, Ukrajince i Bjeloruse, stavljajući sebe na prvo mjesto. Međutim, Kijev je bio središte prve slavenske državnosti još krajem 5. stoljeća, kada Slavena uopće nije bilo na području današnje Rusije, kamo su došli tek nakon 250-300 godina s područja današnje Poljske. To jest, regije naseljene modernim Rusima i zarobljene državom Kijevska Rus nikad nisu bile etnički bliske drevnim Ukrajincima, koji su se formirali kao narod između Dnjepra i Karpata. Također, apsolutno je lažna izjava o podrijetlu Crkve Moskovskog patrijarhata, da su od prvih kršćana u Kijevu i Rusi. Kijev je kršten 988. godine, što je 160 godina ranije od prvog spomena sela Moskva, koje se izvorno zvalo Kučkovo, od vlasnika po imenu Kučka. A na današnji dan, prije točno 1035 godina, pokršten je Kijev i slavensko stanovništvo oko njega, koje se s vremenom počelo nazivati ​​Ukrajincima. Ključni događaj bila je ceremonija masovnog krštenja stanovnika Kijeva u srpnju 988.

Kao rezultat toga, Rus je stekla status kršćanske države. Službena crkva postala je Kijevska metropolija Ekumenskog patrijarhata. Međutim, prvi kršćanski propovjednik koji je stigao na područje buduće Rusi u 1.st. n.e., smatra se apostol Andrej. Blagoslovio je planine na kojima se sada nalazi Kijev, postavio križ na mjesto današnje katedrale sv. Andreja i prorekao trijumf nove vjere i svijetlu kršćansku budućnost gradu koji je ovdje trebao biti izgrađen. Drugi legendarni i slavni misionar u ovim područjima bio je učenik apostola Petra, rimski papa Klement I., koji je ovdje boravio između 90. i 100. godine n.e. Kao protivnik rimskog poganstva prognan je krajem 1. stoljeća n.e. u kamenolome Hersonesa na Krimu, gdje je podnio mučeništvo zbog širenja kršćanske vjere.

Kijevska mitropolija…

Važan razlog za krštenje Kijevske države bio je zahtjev bizantskog cara Vasilija II. za vojnom pomoći 987. Veliki knez Kijeva Volodimir pristao je poslati vojsku Vasiliju II pod uvjetom da mu car da svoju sestru Anu kao supruga. Tada je Vasilije II postavio protu uvjet da se Volodimir krsti zajedno sa svim narodom Rusije. Volodimir je pristao i poslao Vasiliju II. 6.000 vojnika i paralelno krenuo na Hersones (slavensko ime Korsun, sada unutar granica Sevastopolja). Nakon vjenčanja Volodimir je vratio Korsun Bizantu, ali je odnio relikvije svetog Klementa, kao i ikone i svećenike. Stigavši ​​u Kijev, sutradan su Kijevljani svečano kršteni u vodama Dnjepra. Za vrijeme Volodimirove vladavine stvorena je Kijevska mitropolija podređena Carigradskom patrijarhatu.

Na sjeveru države Rus, gdje je živjelo finsko-ugarsko stanovništvo i gdje su došli Slaveni iz Poljske (moderni Rusi), nova je religija dočekana neprijateljski. Knez Volodimir poslao je ogromnu vojsku da pokrsti Novgorod kako bi ugušio otpor. U 1020-im i 1070-im godinama na sjeveroistočnim rubovima Rusi, odvijali su se anti-kršćanski ustanci. U 12.st u regiji rijeke Moskve, kršćanski misionar, redovnik Kukša, umro je od ruku pogana. Nakon 988. lokalno stanovništvo još se 200 godina suprotstavljalo kršćanskim svećenicima. Dakle, Vladimir Putin je izravni potomak sudionika anti-kršćanskih demonstracija. I sada se ponaša kao neznalica i nitkov, a ne kao kršćanin.