Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u subotu je za nacional.hr analizirao je govor o stanju nacije ruskog predsjednika Vladimira Putina.

“Ruski predsjednik Vladimit Putin je 29. veljače ove godine poslao godišnju poruku Saveznoj skupštini Ruske Federacije. Diktator je još jednom lagao o uzrocima i prirodi rusko-ukrajinskog rata. Sve navedeno ima za cilj izbjegavanje odgovornosti za zločinačku agresiju. Svrha govora prije izbora bila je uvjeriti Ruse da je u zemlji “sve u redu”, da Putin vodi Rusiju na pravi put i štiti je od agresivnog Zapada te da stoga njegovu kandidaturu moraju podržati na predsjedničkim izborima.

Naime, Putin je doveo Rusku Federaciju u jadno stanje, ali ga to nije spriječilo da otvoreno laže o “uspjesima” u unutarnjoj politici. Odnos slušatelja prema izrečenom rječito se čitao na licima prisutnih. Diktator je bio zatrpan neispunjenim obećanjima, ukupni broj izdvajanja za nacionalne programe i socijalne naknade premašio je u govoru prihodni dio ruskog proračuna za 2024. godinu 13 puta. Vrlo malo pažnje u govoru posvećeno je rusko-ukrajinskom ratu, što je bio dokaz da su Rusi umorni i da više ne žele čuti o “vojnim pobjedama”. Osim toga, Putinova poruka postala je vrhunac agresivne militarističke retorike s okusom prijetnje dolaska apokalipse, koju su posvetili lokalni crkveni hijerarsi Moskovske patrijaršije, koji su tradicionalno prisutni na takvim događajima, dakle odmah podržavajući svaku riječ šefa Kremlja.

Potpuna podređenost Moskovske pravoslavne crkve interesima Kremlja ne zahtijeva od Putina akcije koje je poznati reformator – ruski car Petar I. poduzeo 1721. godine. Tada je, naprosto iz nužde, uklonio položaj patrijarha i uveo vlast Pravoslavne crkve kroz državni „Sveti sinod“ koji je stvorio. Odnosno, Petar I. sebe je smatrao poglavarom Pravoslavne crkve, kao i svi njegovi nasljednici – ruski carevi, zapravo do 1917. godine, kada je svrgnuta monarhija, a 1918. godine Ruska pravoslavna crkva ponovno je mogla dobiti priliku birati patrijarha. Istina, nakon nekog vremena boljševici su ponovno lišili Rusku pravoslavnu crkvu mogućnosti izbora svog patrijarha, što je I. Staljin vratio tek u godinama Drugog svjetskog rata, kada je Crvena armija pretrpjela poraze na frontama s nacističkom Njemačkom. Čini se da se Kiril boji da bi Vladimir Putin mogao učiniti isto što i Petar Prvi i boljševici, pa ispunjava sve hirove moskovskog diktatora.

Naime, koncept “vječnog” ili barem “dugotrajnog” rata još za Putinova života usađen je u svijest Rusa kao sredstvo egzistencije zemlje i nacije. Automatski dijeli pristaše i protivnike Putina, oporbenjake raznih kalibara na pristaše i protivnike rata. Putin nastoji sve građane “zavezati” militarističkom retorikom kao novom ideologijom. Stoga su njegovi nositelji i prenositelji i “dobri Rusi” koji su se iz ovih ili onih razloga preselili živjeti na Zapad, kao i stanovnici ruskog zaleđa. S takvom politikom bilo bi pogrešno misliti da je za rat u Ukrajini odgovorno samo vodstvo u Kremlju. Kremlj je proširio zonu odgovornosti za rat na sve Ruse koji se nisu bunili protiv takve primitivne manipulacije.

Osim toga, Putin se kladio na nuklearnu ucjenu i potpuno zanemarivanje Europe, smatrajući je slabim i nesamostalnim igračem. Rusija je, u predstavi kazališta jednog glumca Putina, postala jedan od stupova svjetskog poretka, a zapravo potkopava red i zakon na cijelom planetu. Naime, predsjednik Rusije isprobava kaput bivšeg diktatora Staljina, nagovještavajući potrebu stvaranja nove “Jalte-2” i rješavanja svjetskih pitanja u kontekstu njezine podjele na sfere utjecaja uz odgovarajuće izmjene međunarodne sigurnosti, dok u dijalogu i raspravi vidi samo jednog partnera – SAD.

Rusija izjavljuje spremnost za dijalog sa Sjedinjenim Državama o pitanjima strateške stabilnosti. Istodobno, po Putinovu mišljenju, Europa se uopće ne vidi kao čimbenik moderne civilizacije, njezine sigurnosti i stabilnosti. S tim u vezi, ujedinjena Europa očito će se, uz otvorenu vojnu ucjenu ruskog diktatora, morati suočiti i s izrazito negativnim manifestacijama ruskog „savezništva“ sa zemljama „globalnog juga“ – potaknutim priljevom migranata od strane Moskve, islamskim prijetnjama i terorizmom. Odnosno čimbenici koji iz temelja negiraju i degradiraju europske vrijednosti. Putinova poruka programira nove horizonte sigurnosne doktrine europskih država. Jasno je da je Putin, usprkos tvrdnjama da ne napada Europu, odlučio voditi globalnu antieuropsku, a u širem kontekstu i antizapadnu kampanju, maskiranu pod “iskorjenjivanje nacizma i zaštitu ruskih građana”. U tom kontekstu, Europa bi trebala imati jasnu predodžbu o razmjerima prijetnje od Rusije, s obzirom da je Ukrajina tek prva stanica u planovima Kremlja, te hitno pronaći rješenja na polju sigurnosti koja bi mogla učinkovito zaustaviti Moskvu. Najjednostavniji i najučinkovitiji način za to može biti puna politička podrška Kijeva i sveobuhvatna vojna i ekonomska pomoć Ukrajini u borbi protiv agresora.

U međuvremenu je Europski parlament usvojio rezolucije o potpori Ukrajini i osudi političke represije protiv oporbe u Ruskoj Federaciji. Europski parlament potvrdio je apsolutnom većinom da je cilj potpore Ukrajini vojna pobjeda Kijeva i povratak kontrole nad svim teritorijima koje je privremeno okupirala ruska vojska. Predstavnici Europskog parlamenta prepoznali su da su napori međunarodnih partnera u potpori Ukrajini nedovoljni za svladavanje ruskog agresora, pa su pozvali zemlje članice EU da poduzmu sve potrebne mjere kako bi ispunile svoje obveze isporuke milijun granata Ukrajini, što prije pojačati sankcije, uvesti nove restrikcije i strogo kontrolirati njihovo poštivanje, zapravo prvi put službeno proglasivši da su nužni uvjeti za uvođenje demokracije u Rusiju njezina deimperijalizacija, dekolonizacija i refederalizacija. A to će biti moguće samo ako Ukrajina dobije rat”, napisao je.