“Točno prije 70 godina otišao je u vječnost najkrvaviji crveni diktator Josip Staljin. Pogubio je milijune nevinih svojih sugrađana u borbi s „unutarnjim neprijateljem“. Čak mu ni krvolok Hitler nije bio ni do koljena. Umro je u svojoj službenoj rezidenciji oko Moskve i do dan danas nije jasno je li bio zadavljen od strane svojih partijskih drugova koji su drhtali svake sekunde da ne budu uhapšeni od strane Zloglasnog NKVD-a ili je bio bolestan i možda čekao pomoć kad mu je pozlilo, ali gotovo nitko iz okruženja i osiguranja nije se usudio ući u spavaću sobu bez osobne dozvole diktatora. U svakom slučaju, smrt Staljina laknula je srca većine sovjetskog rukovodstva koje se je zadnjih 20-30 godina klelo u vjernost svom komunističkom vođi, ali je već niz godina bilo prestrašeno razmjerom represije koja je obuhvaćale obične ljude do generala i više partijskih nomenklatura. U ovoj državi koja imala naziv Sovjetski Savez nitko nije bio siguran u svojoj sigurnosti. Za tobom su agenti NKVD-a mogli doći svakog dana, čak svakog sata, kako na poslu tako i kod kuće, prilikom šetnje na ulici, ili u tijeku neke proslave. Nema garancije ni kad si ministar, ni kad si student ili umirovljenik, možeš biti i seljak negdje na periferiji ili čak možda poznati glumac. U jednom trenutku tvoj život može se promijeniti od statusa uvaženog člana društva do neprijatelja naroda. Sve tvoje prošle zasluge nikog ne brinu. Kad NKVD dobiva signal da si ti sumnjivi subjekt, onda je priča gotova. Sve možeš obrazložiti u svoju zaštitu na skorom suđenju gdje će ti dati par minuta za opravdanje, ali opet to nikog neće dirati. Sudska odluka već je unaprijed pripremljena. Dobit ćeš smrtnu kaznu ili deset-petnaest godina robije u koncentracijskom logoru u Sibiru. Ovi logori bili su izum sovjetske vlasti kako se boriti s unutarnjima neprijateljima. Visokopozicionirani nacisti iz Berlina to su uzeli kao know-how i razvili kod sebe u Njemačkoj i pokorenim zemljama. Sovjetska iskustva borbe sa svima nezadovoljnima unutar zemlje preuzimale su kolege iz Trećeg Reicha u vrijeme tijesnih odnosa Moskve i Berlina koji bili su uspostavljeni u periodu između 1938. i 1940. godine. Tada su Staljin i Hitler dogovorili podjelu Europe na zone utjecaja. Sve susjedne zemlje SSSR je bio stavio pod pokroviteljstvo i upravljanje Moskve, a svi ostali bili su sferom djelatnosti njemačkih nacista.

Međutim, 1941. godine krajem proljeća Hitler se predomislio i prestao surađivati sa Staljinom, smatrajući ga monstrumom i čak osobom anti ljudske prirode. Firer je došao do zaključka da su komunisti postali Zlo i opasnost za čitav kontinent i smatrao je neophodnim uništiti njihovo svjetsko leglo kojim je postao Sovjetski Savez. Tako je 22.06.1941. g. umjesto velikog napada na Britaniju, vojska Trećeg Reicha prešla granice Sovjetskog Saveza. Počela je nova faza Drugog svjetskog rata koju su inicirali Berlin i Moskva napadom na Poljsku u rujnu 1939. godine. Staljin je tada pao u depresiju i nekoliko dana uopće nije izlazio iz svog kabineta, u to vrijeme kad je sovjetska vojska gubila od Vermachta jednu bitku za drugom…

Josif Visarionovič Džugašvili “Staljin” rođen je 1878. godine u gruzijskom gradiću Gori, a s 20 godina već se je počeo baviti marksističkom djelatnošću. Godine 1912. uzeo je partijski nadimak „Staljin“, što znači čovjek od čelika, ali u užim partijskim krugovima ga zvali „Koba“, što na gruzijskom znači čovjek bez straha. Godine 1917. bio je u rukovodstvu stranke kad su boljševici došli na vlast, a poslije smrti Vladimira Lenjina polako preuzima partijsko vodstvo u svoje ruke. Boljševici su počeli kao borci za stvaranje države radnika bez eksploatacije ali brzo su završili na platformi čvrstog upravljanja zemljom i uništenja svih tko bi čak malo bio protiv partijske linije. Još kasnije sve će prerasti u masovne represije kad su bilo koga mogli osuditi i uništiti samo po nagovoru jednog susjeda ili kolege na poslu. Sovjetski Savez krenuo je u borbu sa čitavim svijetom koji je po mišljenju Kremlja bio je kapitalistički i truli.

Moskva je počela stvarati sistem socijalističkih zemalja koje su se morale uz SSSR boriti sa svjetskim imperijalizmom. Tu je poslije Drugog svjetskog rata bila i Jugoslavija pod upravljanjem komunista i Josipa Broza s partijskim nadimkom Tito. Ali 1948. godine Moskva i Beograd postaju smrtni neprijatelji. Staljin traži uklanjanja političkog rukovodstva Jugoslavije i osobno Tita. Počela je teška borba između dva Josipa. No, Staljin nije uspio pobijediti Tita makar je u svom životu imao jako malo političkih poraza. Unutar jugoslavenskih komunista on je računao je na podršku pristaša Moskve, koji su tek pokušali nešto uraditi, ali ih je sve uhapsila OZNA kojom je direktno rukovodio Aleksandar Ranković kao ministar unutarnjih poslova. Svi koji su podržavali Staljina ili nisu stali uz Tita bili su otpravljeni u zatvor na Goli Otok. Naravno ne možeš usporediti uvjeti boravka na Golom Otoku ili koncentracijskom logoru u Sibiru, ali sustav djelovanja represija protiv svih tko nije suglasan sa stranačkom linijom koju vodi isključivo partijski vođa – bio je isti.

Za Vladimira Putina Josip Staljin je kumir i obrazac ponašanja. Tako da nema divljenja zašto je šef Kremlja krenuo u krvavi rat protiv Ukrajine, a u stvari protiv zapadne civilizacije. Putin je suvremeni Staljin. Za službenu Kinu obrazac upravljanja zemljom je Titova Jugoslavija. Tito je bio pobjednik Hitlera, ali faktički i Staljina. Tako suvremene Rusija i Kina mogu biti saveznici kao i SSSR i Jugoslavija do 1948. godine. Ali potom je, kao što je poznato, došlo do potpunog razlaza, a poslije transformacije u Moskvi opet neka vrsta normalizacije.

Politički nasljednik Josipa Džugašvilija postao je Nikita Hruščov koji je osobno došao u Beograd popraviti bilateralne odnose SSSR-a i Jugoslavije. Na sprovod Staljina došlo je samo nekoliko stranih delegacija iz zemalja vazala SSSR-a. Na sprovodu Tito bilo je najviše državnika iz cijelog svijeta. Poslije smrti Staljina staljinizam je pao u zaborav od 1953. do 2000. g. kad je došao na vlast Vladimir Putin. Poslije odlaska u vječnost aktualnog šefa Kremlja, nadamo se, past će u vodu i putinizam kao suvremena forma staljinizma”, napisao je Levčenko.