Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u ponedjeljak je za nacional.hr analizirao Pravoslavnu crkvu Ukrajine u postojećem ratu.

“Ruska Federacija koristi religiju kao oružje. Ruski okupatorski vlasti na privremeno okupiranim ukrajinskim područjima sistematski proganjaju praktički sve vjerske zadruge koje ne pripadaju Moskovskom patrijarhatu. Ruske okupatorske vlasti od početka vojne invazije RF na Ukrajinu zatvorili su, nacionalizirali ili pripojili Moskovskom patrijarhatu 26 crkava ili molitvenih zaklada. Poznato je za najmanje 76 akata religijskog progona. Bilo je ubijeno ili zaplijenjeno 29 svećenika različite vjer ispovijesti. Još 20 ih je bilo opljačkano.

U samoj RF ruske vlasti prema takozvanom zakonu Jarovoj kazneno su progonili sve misionare baptiste i druge protestantske općine. Potpuno su bili zabranjeni i mormoni. U odnosu na ove vjeroispovijesti ruske vlasti jednako tako cinično djeluju na privremeno okupiranim područjima Ukrajine. U kolovozu 2022. godine ruske vlasti u privremeno okupiranom ukrajinskom gradu Melitopolju napale su ukrajinskog evanđeoskog pastora i okrivili ga prema ruskom zakonodavstvu. Što se tiče Krimskog poluotoka i dijelova Donjecka i Luganske regije koje je okupirala ruska vojska još u proljeće 2014. godine, tamo je situacija sa slobodom vjeroispovijesti vrlo teška svih ovih devet godina. Pravoslavna crkva Ukrajine (PCU), Ukrajinska grko-katolička crkva, sve crkvene općine evangelista nazvane su sektaškima u takozvanoj Donjeckoj narodnoj republici. Pritom najviše strada Pravoslavna crkva Ukrajine. Mnoge crkvene zgrade PCU bili su oduzete na korist Moskovskog patrijarhata, a tamo gdje nije, bilo je zabranjeno služenje mise na ukrajinskom jeziku. Na Krimu praktički nemaju mogućnosti funkcionirati župe PCU i Grko-katoličke crkve. Crkveni progoni idu pored kulturnih koje rade ruske okupatorski vlasti. Ne funkcionira gotovo nijedna ukrajinska škola, iz Ruske Federacije Moskva šalje svoje nastavnike u obrazovni proces na ukrajinskim okupiranim područjima. Sve knjige na ukrajinskom jeziku uništavaju se. Idu masovne deportacije ukrajinske djece u daleke ruske regije, gdje im se gubi svaki trag. Faktički Moskva je organizirala etnički i kulturni genocid Ukrajinaca na privremeno okupiranim područjima u želji da ostvari totalnu rusifikaciju. Kremlj čisti sve u okruženju lokalnog ukrajinskog stanovništva što podsjeća na Ukrajinu i za ovo mora biti kažnjen u sudskom poretku. Svi kremaljski činovnici koji su odgovorni za realizaciju politike uništenja ukrajinskog duhovnog nasljeđa i nacionalne identifikacije moraju biti proganjani međunarodnim sudom za Zločine rata u Ukrajini i snositi ne manju odgovornost nego onu za ratne Zločince. Pritom Kremlj želi predstaviti kao nedemokratske odluke ukrajinskih organa o suspenziji boravka svećenika Moskovskog patrijarhata u zgradama koje posjeduje država.

Pri planiranju brze okupacije Ukrajine Vladimir Putin računao je ne samo na podršku Moskovske crkve kada je Moskovski patrijarh Kiril proglasio ukrajinski narod slugama đavola, ali i na podružnice ove crkve u Ukrajini. Šefa Kremlja FSB uvjeravao je da ogromna količina Ukrajinaca samo čeka da dođe ruska vojska. I stvarno mnogo popova iz Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata prizivalo je lojalno primiti rusku vojsku i nove kremaljske okupatorske vlasti. Doduše, dio klera osudio je rusku invaziju,ali oni nisu bili u većini. Većina popova ne želeći biti odstranjena od obavljanja poslova od strane moskovskog patrijarha za antikremaljsku poziciju odlučila je sebe postaviti neutralno prema ratnim događanjima, a što je objektivno igralo na ruku službene Moskve. Međutim, to su primijetili mnogi vjernici i počeli su se buniti  zbog takvog stava svećenstva. Jedna količina crkvenih župa jednostavno je odlučila izaći iz crkve koja je podređena moskovskom patrijarhu i prešli su u Pravoslavnu crkvu Ukrajine. S jedne strane to je ojačalo PCU, a s druge strane ostavilo je proruskih popova u relativnoj većini. Mnogi od njih bili su delegirani na crkvenu službu u Ukrajinu direktno iz Rusije. Tako da za njih ruska vojska nije bila okupatorska, nego svoja. Međutim, Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata (UPC MP) ipak je morala otvoreno distancirati se od svojih nadređenih u Moskvi, ali se nije usudila odvojiti. Postojeći proruski lobi unutar crkve to je spriječio. Dosta dugo vremena ukrajinska država tolerirala je postojanje na njezinom tlu crkve koja nije čvrsto osudila rusku vojnu agresiju. Na mnogo načina, to je bila veleizdaja ukrajinskih državnih interesa. U nekim manastirima UPC MP služba sigurnosti pronašla ji materijale koje podržavaju rusku vojsku, u nekima je ruska vojska stavila zalihe svoje municije, a neki su čak bili u sustavu ruskih vojnih položaja. Tako je u Kijevu pala odluka o preuzimanju pod ukrajinsku državu Kijevo-Pečerske Lavre u čijom je ona vlasništvu i prenošenju prava obavljanja crkvenih obreda od UPC MP na Pravoslavnu crkvu Ukrajine.

Godine 1448. Moskovska crkva odvojila se od Kijevske mitropolije i 141 godinu nije bila priznata od strane Konstantinoplskog patrijarhata budući  da je smatrana nekanonskom. Godine 1589. Moskva je pozvala u crkveni posjet Konstanipolskog patrijarha Jeremiju II, i u toku njegovog boravka zatražila stvaranje Moskovskog patrijarhata. Jeremija to nije očekivao i bunio se zbog takvog ponašanja. Zato su ga stavili u kućni pritvor i poslije pola godine zatočeništva on je prihvatio prijedlog za posvetu posebnog Moskovskog patrijarha. Tako je na sumnjivi način Moskva dobila patrijarha. Godine 1700. umro je deseti Moskovski patrijarh i car Petar I spriječio je imenovanje novog. On je jednostavno stavio Moskovsku crkvu pod nadzor posebne državne kolegije. To je trajalo do pada Ruskog carstva 1917 godine. Ali, opet za godinu dana u Rusiji pobjeđuju boljševici koji su bili ratoborni ateisti. Bili su streljane mnoge crkvene osobe i srušeno je na stotinu crkava. Moskovski patrijarhat kao i druge crkvene organizacije bili su zabranjeni. Ali 1943. godine Staljin je osjetio da nema dosta moralne snage pobijediti hitlerovski nacizam i dozvolio je opet rad Moskovskog patrijarhata, ali pod punom kontrolom države i zloglasnog NKVD-a. Svi svećenici morali su podnositi izvještaje za službenike državne sigurnosti i surađivati sa NKVD-om. Tako je postalo poznato da je i sadašnji moskovski patrijarh Kiril bio u tijesnim odnosima s nasljednikom NKVD-a – KGB-om. Ništa čudno da je Vladimir Putin, kao bivši časnik KGB-a, osobno lobirao da Kiril postane Moskovski patrijarh. Tako sada Kiril vraća Putinu dug kada ga ispred ruskog naroda poštuje kao Boga. Ali nitko nije čuo za Boga sa časničkim naramenicama potpukovnika. To je čin Putina kad je službovao u KGB-u. Ali Ukrajinci ne prihvaćaju takvog kremaljskog Boga i nikada se neće njemu prikloniti”, napisao je Levčenko.