Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u četvrtak je za nacional.hr analizirao ruskog predsjednika Vladimira Putina, njegovu kandidaturu za novi mandat, kao i broj ruskih vojnika u ratu u Ukrajini.

“Ideja ponovne izgradnje Ruskog Carstva bila je Putinov ključni cilj tijekom gotovo 25 godina de facto vladavine. Putin taj proces naziva “obnovom ruskog suvereniteta”, koji bi se trebao odvijati na račun gubitka suvereniteta zemalja u susjedstvu Ruske Federacije. Stoga Putin u “finišu” svoje vladavine ne štedi ni financije ni ljudske resurse za vođenje rata koji bi mogao postati tragedija za cijelo čovječanstvo. Razmjeri budućeg sukoba određuju se na bojnom polju u Ukrajini – što se Putin više osvećuje, to će prije otvoriti drugu frontu. Putin je 14. prosinca nedvojbeno naznačio da će njegov sljedeći predsjednički mandat biti razdoblje totalnog rata. Konkretno, Putin je ukrajinsku Odesu nazvao “ruskim gradom”, a spomenuo je i Moldaviju, rekavši da njezino članstvo u ZND-u nema nikakvu vrijednost. S obzirom na to da se Putin sprema za dugi rat u Ukrajini, nije teško pretpostaviti da je ugrožen i Kišinjev – Moldavija nije članica EU i NATO-a, osim toga, ima neriješen problem Pridnjestrovlja: nije slučajnost da su ruske trupe pokušale ući na granice PMR-a u veljači 2022. godine.

Za Kremlj je ključna obnova Ruskog Carstva ili barem SSSR-a. U tom smislu, velika vojna reforma u ruskim oružanim snagama, kao i povećanje vojnog proračuna, značajan je signal Zapadu. Točnije, 2024. godine ruski obrambeni izdaci iznosit će 6% BDP-a. Predviđa se da bi nakon sljedećeg reizbora Putina u Rusiji mobilizacija mogla biti ubrzana – spomenuta reforma podrazumijeva, među ostalim, povećanje ljudstva ruske vojske. Prema preliminarnim podacima, do 2027. godine njezin će broj premašiti 1,5 milijuna vojnog osoblja – toliki broj Putinu treba ne samo za rat s Ukrajinom. Međutim, izravan sukob s Europom bez prethodnog uspjeha na ukrajinskom frontu je nemoguć – Putin je cinik koji je spreman ubijati ruske vojnike u velikom broju, ali uvijek kalkulira. Budući da je precijenio svoje snage uoči invazije na Ukrajinu, Putin neće ponoviti takvu grešku i ne štedi vrijeme za izgradnju vojnih rezervi. Neke europske zemlje trezveno procjenjuju rusku prijetnju: posebno, Bundeswehr će rasporediti svoje tenkovske i topničke bojne u Litvi – o tome je njemački ministar obrane Boris Pistorius dao  odgovarajuću izjavu. Taj će proces biti dovršen do 2027. godine, što se podudara s dovršetkom vojne reforme u ruskoj vojsci. S druge strane, Poljska je započela proces ponovnog naoružavanja vojske: kupit će se moderniji modeli vojne opreme i isporučiti vojnicima. U uvjetima agresivnog militarizma u Rusiji, istočni bok NATO-a treba što više ojačati naporima zemalja koje su za to zainteresirane. Ruska agresija je pitanje vremena, sukladno tome skladišta oružja u susjednim zemljama moraju biti popunjena.

​ S obzirom na navedeno, trenutne rasprave u Europi o potpori Ukrajini pitanje su buduće sigurnosne konfiguracije zapadnog svijeta. Paradoks situacije je u tome što ne žele svi u EU vjerovati da je Rusija prijetnja bez presedana koja, u najgorem slučaju, može uništiti civilizacijsku bit Zapada. Unatoč činjenici da je ruska vojska arhaična i nespretna, gubi tisuće vojnika na ukrajinskoj fronti kako bi napredovala nekoliko stotina metara, takvi faktori nisu značajni i nisu indikativni za Putina. Rusija ima ogroman resursni potencijal i još uvijek ima dovoljno ljudi koji se mogu staviti pod oružje u kratkom vremenu. Štoviše, ruska vojska “u pohodu” uvijek se popunjava predstavnicima porobljenih naroda – baš kao što je nekad bila popunjena Džingis-kanova vojska. Dapače, Ukrajina je Putinu zanimljiva i po ljudskim resursima, uključujući ljude koji se mogu mobilizirati. Rusija to već čini na okupiranim područjima Ukrajine – takozvane DNR i LNR izgubile su značajan dio muškog stanovništva, otetog za rat.

Kako bi spriječila možda najveći rat u ljudskoj povijesti, Europa se mora osloniti sama na sebe i započeti neposredne pripreme za zaštitu svojih granica i stanovništva, na temelju trezvene procjene Putinovih namjera. Moguće je izdvojiti tri glavne komponente koje su od presudne važnosti za učinkovite protumjere protiv Rusije. Prije svega, moraju se razviti mehanizmi kolektivnog odvraćanja Ruske Federacije: skup mjera koje neće dopustiti rast ruske vojne i hibridne prijetnje. Također, europske zemlje trebale bi ojačati i povećati svoj vojni potencijal, povećati proizvodnju oružja – to je jedini mogući način da se Rusiji stvarno suprotstave na bojnom polju. Mirno, bezbrižno doba, kakvo je poznavao europski građanin, nepovratno je nestalo prvim raketnim udarima koji su izvedeni na ukrajinske gradove 24. veljače 2022. godine. Stoga se mora donijeti odluka da se Ukrajini daju stvarna jamstva sigurnosti i članstva u nadnacionalnim institucijama Zapada. Jedna od najvećih grešaka koja postoji u Europi je percepcija Ukrajine kao “mosta” između EU i Ruske Federacije, dok Putina Ukrajina kao tampon zona apsolutno ne zanima. Zapravo, pravci u kojima je Rusija napala Ukrajinu u veljači 2022. potvrđuju da se Putin uopće ne boji susjedstva s NATO-om – suprotno izmišljenim fikcijama ruskih propagandista. Niti jedna država u Europi, kao ni na postsovjetskom prostoru, ne može se osjećati sigurnom sve dok je Putin na vlasti u Ruskoj Federaciji. Jedino što Europa može učiniti protiv toga je pokazati Putinu da je spremna odlučno uzvratiti, vratiti svoju povijesnu veličinu i ojačati svoje istočne granice. U tom smislu, pravovremena potpora Ukrajine, koja je podnijela najveći udar ruskih osvajača, najvažniji je čimbenik iscrpljivanja ofenzivnog potencijala Rusije”, napisao je Levčenko..

​