Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u petak je za nacional.hr analizirao odnose između Rusije i Mađarske.

“Negdje od 2011. godine Viktor Orban krenuo je plesati čardaš s novim političkim ortakom Budimpešte Vladimirom Putinom. U Moskvi su dobro proučili proceduru donošenja odluka u EU-u i NATO-u i uvijek su željeli imati svog člana u ovim važnim europskim i euroatlantskim institucijama. Prvo je Moskva, preko svoje ruske nacionalne manjine koja je u stvari u velikom broju prisutna među stanovništvom Latvije i Estonije, pokušala pridobiti podršku Rige i Tallina. No, ove su zemlje uvele restrikcije, odnosno odluku da lokalni Rusi koji ne znaju latvijski ili estonski jezik ne mogu dobiti državljanstvo, a bez kojeg ne mogu biti uključeni u političke procese u zemlji i birati svoje zastupnike u parlament i imati predstavništvo u vladi i europskim institucijama. Doduše, puno etničkih rusa, posebno iz mlađe generacije, ovladali su službenim jezicima, ali zanimljivo je da ih se puno integriralo u latvijsko i estonsko društvo, što je otvorilo mogućnost da aktivnije sudjeluju u europskim procesima koji se nisu podudarali sa simpatijama prema Moskvi i Ruskoj Federaciji. Osim toga, europski su partneri pažljivo su promatrali da se proruske snage ne bi infiltrirale u unutarnji politički prostor Latvije i Estonije te tako kasnije ne bi utjecali na donošenje europskih odluka. Kad je Kremlj shvatio da infiltracija preko susjednih Latvije i Estonije nije učinkovito, onda je krenuo na druge zemlje, nove članice EU-a i NATO-a kako bi tamo formirao proruski lobi”, piše Levčenko.

Dodaje da je Moskva tradicionalno bila prisutna u Bugarskoj u doba socijalizma te je produžila snažno financiranje lijevih stranaka zemlje da bi kasnije realizirali promoskovske projekte.  “Istim je smjerom Moskva krenula u Češkoj i Slovačkoj. Tamo je do 1990. godine bila stacionirana sovjetska okupatorska vojska i bazirane sovjetske obavještajne službe koje su imale ogroman broj svojih agenata unutar tadašnje Čehoslovačke, uključujući one na najvišoj razini. Nakon raspada Čehoslovačke i stvaranja zasebnih država Češke i Slovačke u siječnju 1993. godine, Prag je odlučio u zemlji napraviti političku lustraciju, gdje je svim bivšim visokopozicioniranim komunistima onemogućio dobivanje visokih dužnosti u državnim organima. Čak i u ovom slučaju utjecaj lijevih bivših komunističkih snaga osjeća se na visokoj političkoj razini i danas. Slovačka je zaobišla proces lustracije i proruski kadrovi tu stalno dolaze, uz tajnu pomoć Kremlja, na više državne pozicije. Ulaskom Hrvatske u NATO i EU interes Moskve prema toj zemlji također je ojačao. Kremlj se tu, prije svega, bacio na realizaciju poslovnih projekata preko kojih se počeo aktivno uključivati u političke procese zemlje, gradeći proruski lobi na ekonomskoj i političkoj razini. Ali, najviši moskovski obavještajci uspjeli su prodrijeti u političko i gospodarsko tkivo Mađarske”, nastavio je.

Levčenko navodi da je nakon povratka Viktora Orbana i njegove stranke na vlast, nakon dugih godina rada u opoziciji, Vladimir Putin, kao iskusni obavještajac, uspio uspostaviti direktni kontakt s novim/starim mađarskim premjerom. “Zajedno su krenuli plesati politički čardaš, a od nekud se u orkestru pojavila ruska balalajka. Orban pleše i zadovoljan je kako ispunjava nacionalni ples, samo ne primjećuje da je među glazbenicima više od polovice Rusa, i to iz različitih obavještajnih agencija. Moskva je od 2011. godine financijski stalno podržavala Orbana, a on im je, nakon pobjede u izbornoj utrci, stalno vraćao pojačanom gospodarskom suradnjom. Tako je gotovo cijeli energetski kompleks Mađarske sada pod ruskom paskom. Rusija potpuno kontrolira atomsku energetiku, kako je sagradila NE Paks, i uvoz 86% plina i 65% nafte koje su ruskog porijekla. Orban Bruxellesu govori da je primoran surađivati sa Moskvom usprkos postojećim sankcijama EU-a, a u stvari je Budimpešta sama sebe stavila u poziciju potpune ovisnosti o Rusiji. Za takve nesmotrene odluke Rusi su masno platili mnogim visokopozicioniranim mađarskim političarima. A treba odrađivati dobiveni ruski novac. Tako, mađarski čardaš polako prelazi u ruski čardaš, točnije kalinku. Kako se kaže: ‘Tko plaća taj i naručuje glazbu’.  Ali tijekom ruske invazije na Ukrajinu Bruxelles i Washington nisu željeli non-stop slušati rusku kalinku, koju službena Budimpešta još uvijek zove čardaš. Sada američki Kongres sprema osobne sankcije za proruske mađarske političare. To nije nezavisna mađarska politika, kako to želi predstaviti ministar vanjskih poslova Szijjarto, koji kaže da Mađarska nije kolonija pa sama odlučuje što raditi. Mađarska je već od 1945. do 1990. godine bila sovjetska kolonija. A sada je postala odvjetnica ruske politike u Europi. Znamo da odvjetnički posao nije besplatan. Ali, Budimpešta mora biti svjesna da u slučaju pada Ukrajine, ruski vojnik može doći i na mađarski teren, kao i 1945. godine. Da ga vrate kući, Mađarskoj je prošli put trebalo je dugih 45 godina”, zaključio je Levčenko.

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.