Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u srijedu je za nacional.hr analizirao situaciju u Gorskom Karabahu.

“Nagorno Karabah ili Gorski Karabah je regija s površinom od 11,5 tisuća četvornih kilometara, koja se nalazi na južnom Kavkazu. “Karabah” se s turskog prevodi kao “crni vrt”, umjesto toga Armenci koriste naziv “Arcah”. U Karabahu su se razvile i azerbajdžanska i armenska kultura; živjeli su i žive predstavnici obaju naroda. Ali ako govorimo o dimenziji međunarodnog prava, Gorski Karabah je međunarodno priznati teritorij Azerbajdžana. Ovo stajalište slijede sve zemlje UN-a, pa i Armenija.

Početkom 19. stoljeća, teritoriji modernog Azerbajdžana i Armenije postali su dio Ruskog Carstva. Tijekom tog razdoblja Gorski Karabah bio je područje stalnih sukoba između Armenaca i Azerbajdžanaca, koji su često prelazili u oružane borbe. Godine 1918. u Zakavkazju su formirane tri republike: Azerbajdžan, Armenija i Gruzija. Istodobno, status Nagornog Karabaha ostao je neizvjestan. Počinje armensko-azerbajdžanski rat za kontrolu nad Karabahom, ali dolaskom Crvene armije Azerbajdžan i Armenija padaju pod vlast boljševičke Moskve.

Godine 1921. Gorski Karabah ulazi u sastav Azerbajdžana, a 1923. unutar njega je formirana Autonomna oblast Gorski Karabah. Godine 1987. u Gorskom Karabahu su održani skupovi na kojima se tražilo da se ta regija uključi u sastav Armenije. Dana 20. veljače 1988., Vijeće regije Gorski Karabah obratilo se Vrhovnom Vijeću SSSR-a sa zahtjevom za uključivanje regije u Armeniju, ali je Centralni komitet Komunističke partije SSSR-a osudio ovu žalbu. Dana 22. veljače 1988. počeli su oružani sukobi između Armenaca i Azerbajdžanaca u Gorskom Karabahu. Zbog brojnih sukoba Azerbajdžanci počinju bježati iz Armenije i Gorskog Karabaha, a Armenci iz Azerbajdžana.

Prema popisu stanovništva iz 1989. regija je imala 189 000 stanovnika (41 000 Azerbajdžanaca i 145 500 Armenaca). Raspadom SSSR-a sukob je dosegao novu razinu. Azerbajdžan je proglasio svoju neovisnost 30. kolovoza 1991. godine. Dana 2. rujna 1991. godine proglašena je neovisna Republika Gorski Karabah, no Baku je taj čin proglasio nezakonitim. Počinje rat velikih razmjera između Armenije i “Snaga samoobrane Gorskog Karabaha” s jedne strane i Azerbajdžana s druge strane. Osobito brutalne borbe nastavile su se 1992.-93. U veljači 1992. armenske snage napale su grad Khodžali u Gorskom Karabahu nastanjenom Azerbajdžanima i masakrirale civilno stanovništvo. Ubijeno je nekoliko stotina nevinih civila. Od 1992. Minska skupina OESS-a, predvođena Francuskom, Rusijom i SAD-om, pregovara o miru. U svibnju 1994. strane u sukobu potpisale su Biškečki protokol o prekidu vatre, ali se granatiranje nastavilo povremeno u regiji.

Kao rezultat rata, armenske snage su uz pomoć ruske vojske preuzele kontrolu ne samo nad većim dijelom teritorija Gorskog Karabaha, već su okupirale i teritorije još sedam azerbajdžanskih općina. Zajedno su ti teritoriji činili oko 20 posto ukupne površine Azerbejdžana. Oko milijun Azerbajdžanaca bilo je prisiljeno napustiti svoje domove u Karabahu i okolnim okupiranim područjima, ali je takozvana Republika Gorski Karabah ostala nepriznata država. Iako joj je Armenija pružala vojnu i financijsku potporu, nikada se nije usudila priznati neovisnost niti je uključiti u svoj teritorij. Mirovni pregovori o statusu Gorskog Karabaha nisu doveli do ničega, a sukob u Karabahu zamrznut je 1994. godine.

U travnju 2016. u Gorskom Karabahu su se dogodili oružani sukobi velikih razmjera koji su postali poznati kao Četverodnevni rat. 27. rujna 2020. počeo je Drugi Karabaški rat. Azerbajdžan je odlučio vratiti izgubljene teritorije i krenuo u ofenzivu. U mjesec i pol dana azerbajdžanske trupe uspjele su probiti armensku obranu i vratiti dvije trećine teritorija izgubljenih nakon Prvog Karabaškog rata. Republika Gorski Karabah postala je odsječena od Armenije. U regiju su uvedeni “ruski mirotvorci”. U rujnu 2022., u pozadini ruske invazije na Ukrajinu, ponovno su se dogodili azerbajdžansko-armenski sukobi. Iako se Armenija obratila Rusiji za pomoć, podršku nije dobila. 18. travnja 2023. premijer Armenije Nikol Pashinjan, govoreći u republičkom parlamentu, složio se da je Gorski Karabah legalni dio Azerbajdžana.

Ministarstvo obrane Azerbajdžana objavilo je 19. rujna 2023. početak “antiterorističke operacije” u Gorskom Karabahu s ciljem obnove ustavnog poretka. Ovaj put Jerevan nije stao u obranu karabaških Armenaca. Neprijateljstva su trajala nešto manje od jednog dana i zapravo su završila predajom separatističke regije. Prema odredbama sporazuma o prekidu vatre, jedinice nepriznate republike se raspuštaju, a njihovo oružje i vojna oprema prebacuju se u Azerbajdžan. Vlada u Bakuu ponudila je lokalnim stanovnicima da ostanu, ali uzmu azerbajdžansko državljanstvo. Većina domaćih Armenaca nije pristala na to, pa su odlučili otići u Armeniju. Ovaj odlazak apsolutno nije etničko čišćenje, kako to neki mediji žele predstaviti, već svjestan izbor armenskog stanovništva.

Od prvog rata u Karabahu, Rusija je koristila sukob za jačanje svog utjecaja u Zakavkazju. S jedne strane, igrala je ulogu “mirotvorca”, a s druge je aktivno prodavala oružje i Armeniji i Azerbajdžanu. S vremenom je Baku počeo aktivno razvijati savezničke odnose s Turskom, a Armenija je u tom kontekstu sve više ovisila o Rusiji. Osim toga, Erevan je od 1992. član Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), dok je Azerbajdžan napustio ovu strukturu 1999. godine.

Međutim, tijekom premijerskog mandata Nikole Pašinjana, armensko-ruski odnosi počeli su se postupno pogoršavati. Još 2020. on je okrivio Rusiju i ODKB za nedostatak podrške. Stoga je krajem prošle godine Armenija intenzivirala odnose s EU i SAD-om. Istovremeno, Pašinjan je počeo govoriti o neučinkovitosti ruskih mirovnih snaga. Umjesto toga, Rusija trenutno podupire armensku oporbu koja traži Pašinjanovu ostavku i tvrdi da je trenutna situacija rezultat njegove preorijentacije prema Zapadu.

Još jedan tragičan događaj bila je eksplozija goriva 25. rujna ove godine u blizini autoceste Stepanakert – Askeran u Gorskom Karabahu. Umrlo je 68 ljudi. Broj ranjenih je 290. Broj građana čija se sudbina ne zna je 105. Postavlja se logično pitanje kome ide od toga? Baku je već riješio vojno-političko pitanje reintegracije Karabaha, stoga nema nikakve koristi izvoditi terorističke akcije na teritoriju na koji će za nekoliko dana ući azerbajdžanske trupe. U međuvremenu treba imati na umu da lokalni civili i vojno osoblje koje je položilo oružje imaju slobodan prolaz na područje Armenije. Ali to se ne odnosi na nekoliko separatističkih vođa koji su poticali sukobe i počinili ratne zločine. Neki od njih ranije su pobjegli na područje Armenije, ali neki su ostali u Gorskom Karabahu i nemaju priliku slobodno ga napustiti, jer će ih na odlasku sigurno uhititi azerbajdžanska vojska koja je uspostavila punu kontrolu nad koridorom prema Armeniji. Zbog toga su kriminalci iz bivšeg vodstva Gorskog Karabaha govorili o zračnom koridoru, ali ta ideja nije naišla na veliku podršku u Erevanu i zapadnim partnerima. Potom slijedi teroristički čin neviđenog cinizma i ponovno pozivanje na uspostavu zračnog koridora, o čemu su počeli razmišljati Erevan i zapadni partneri.

Postupci Rusije pokazali su da nije zainteresirana za stvarno rješavanje sukoba. Njoj je isplativije održavati napetost utječući na obje strane. Takozvani ruski “mirotvorci”, koji su trebali štititi armensko stanovništvo Karabaha, nisu mogli učiniti ništa. Rat u Ukrajini značajno je oslabio rusku vojsku. Kada je Azerbajdžan pokrenuo najnoviju “antiterorističku operaciju”, Moskva je samo demonstrativno negodovala što je “upozorena u zadnji čas” i oprala ruke. Kremaljski propagandisti pozvali su Erevan da se Armenija pridruži Rusiji, a onda bi Moskva navodno pružila potrebnu vojnu pomoć Armencima. Takve cinične izjave nemaju granica.

Povratak Gorskog Karabaha Azerbajdžanu postao je trijumf međunarodnog prava. Baku se dugo borio da obnovi svoj teritorijalni integritet i to je postigao. Ukrajina je također odlučna vratiti sve teritorije koje je ruska vojska privremeno okupirala. Kao što se azerbajdžanska zastava sada vijori nad Gorskim Karabahom, tako će se plavo-žuta ukrajinska zastava uskoro podići nad Krimom”, napisao je Levčenko.

​