Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko kritički promatra prijetvorno glasanje o obuci ukrajinskih vojnika na teritoriju Hrvatske, čime se pomaže Putinu da ostvari ideju o “Rusiji do Zagreba”.

Zadnji raketni ruski udarac na Ukrajinu brojio je 76 balističkih i krstareći rakete. Njih 60 srušila je postojeća, još slabo opremljena ukrajinska protuzračna obrana. Sada je Kremlj odlučio uništiti najstariji slavenski grad Kijev (osnivan 482. g.). Moskva  je ispalila 40 raketa na glavni grad Ukrajine. Ali njih 37 srušili ukrajinski vojnici. Oko Kijeva su uspjeli postaviti neke od sustava protuzračne obrane dobivenih od saveznika. Možete zamisliti što bih bilo sa glavnim ukrajinskim gradom da je broj uništenja ruskih raketa bio na razini oko 25-30% kao u vrijeme početak ruskog napada na Ukrajinu 24. Veljače. Tri rakete koje su pogodile Kijev nanijele su ogromne štete.

Taktika ruskih raketnih napada je slijedeća: prvi val raketa mora fiksirati gdje su smješteni proturaketni, sustavi koji stalno iz sigurnosnih razloga mijenjaju pozicije, a slijedeći val potom cilja da ih uništi. Napokon treći val ide na civilne objekte kad ponestane sredstava za njihovo blokiranje. Taj val raketa cilja isključivo u kritičnu civilnu infrastrukturu.  Za vrijeme ovog rata samo 3% raketa ciljalo je vojne objekte. Tako moskovski „borci sa nacizmom“, želje da se milijuni ljudi odmah smrznu i umru u teškim uvjetima hladnoće.

Moja stara majka preživjela je sve užase i izazove Drugog svjetskog rata, ali ovog malog gmaza Putina želi udaviti vlastitima rukama. To bi uradili i moja dva djeda koji su borili sa nacistima u Drugom svjetskom ratu, da su živi. Jedan od njih oslobađao je Krakov i Berlin u redovima Prve Ukrajinske fronte, a drugi je poginuo u partizanima u našoj rodnoj regiji Černigiv, koja je opet bila pod privremenom okupacijom krajem veljače i ožujka ove godine,  ali ovaj put ne pod nacističkom, nego ruskom. Ovaj prvi djed koji je preživio, čiji karakter sam osobno upoznao, sada bih sa veteranima Prve, Druge i Treće Ukrajinske fronte poslije takvih raketiranja došli u Moskvu i na bajonetima iznesli iz Kremlja ovie zločince Putina, Medvedeva, Šojgu, Patruševa i pronesli ih tako čitavom Rusijom da svima bude jasno kako je to ići protiv najstarijeg slavenskog naroda – Ukrajinaca, koji su imali svoju državnost još tisuću i pol godina prije, sedamsto godina prije osnivanja Moskve. Cinično je ubijati brojne nevine civile i djecu, govoreći da se borite protiv nacizma. I siguran sam da bi većina veterana, recimo iz Prve, Druge i Treće Bjeloruske fronte, da su živi  ne bih ni mrdnuli da brane ove zločince iz Kremlja. Na žalost gotovo svi veterani Drugog svjetskog rata odavno su mrtvi. A ti koji  se vrte oko Putina su samo stari ljudi u vojnoj uniformi. Oni  pohađali vojnu obuku još u doba Staljina, ali u nakon rata.

Moralni patuljak Dmitrij Medvedev, koji prijeti Ukrajincima potpunim smrzavanjem, može otiči u treću zemlju na kratki odmor, recimo u Hrvatsku gdje je izgradio tri luksuzne vile, a jednu staru pored kupio za velik iznos i renovirao pretvorivši u luksuzno odredište na Elafitskom otočju, gdje dan boravka uz korištenje jela i pića bez ograničenja košta oko pet tisuća eura po osobi. To nije komercijalna destinacija jer se ne oglašava na Internetu kao ponuda na otoku Šipanu, nego mjesto za odmori određenih važnih ljudi.

I ti važni ljudi tamo povremeno dolaze. Zato se ne čudite što u Saboru odluka o treningu samo stotine ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj nije dobila dvotrećinsku većinu.  Ruski kapital još uvijek može ovdje utjecati na mnoge odluke. Ali to je suvereno pravo zemlje koja se nije usudila dati od sebe nešto poprilično malo. Ukrajina je bila je treća zemlja u svijetu koja priznala državnu neovisnost Hrvatske u teške vremena za Zagreb. U Ukrajini smatraju Hrvatsku primjerom kako je moguće napraviti vojnu i mirnu reintegraciju privremeno okupiranih teritorija.

Ali vremena se mijenjaju  iako ukrajinski narod osjeća iskrenu podršku Hrvata posebno tih koji su prošli težak period 1991.-1995. godina. Nije lako tražiti pomoć od ljudi koji su prošli iznimno teški rat i sada živi u relativnom komforu i ne žele izaći iz zone komfora. Njihovo je razmišljanje da su oni teškoće preživjeli, pa neka onda neka drugi potrude. To samo znači da je ruska strana preko svojih agenta i utjecaja uspjela ući u mnoge, ne samo poslovne, nego i sfere političke djelatnosti.  Objašnjenja u medijima da se radi o nekom osobnom sukobu, a ne principijelnom stavu tu ne prolaze. Ako i ima sukoba onda je svjetonazorskog karaktera. Ili shvaćaš  opasnost uništenja jednog od najstarijih slavenskih naroda sa tisuću i po godina povijesti ili šutiš i toleriraš masovna ubojstva i uništenje narodnog dobra. Ako je netko ipak željan osobnog sukoba onda neka proba napasti glavnog neandertalca iz Moskve.

Ali ne. Zašto bi se šalili i vrijeđali glavnog krvnika suvremenog doba. To nije bezopasno. Tako radi netko tko se boji, netko tko već ima ranije preuzeti obveze, netko ne želi ići na ‘tanki led’. Sigurnije je ovako demokratski izraziti svoje neslaganje. I to sve naravno ne u interesu Moskve, nego vlastitog naroda. Neka  probleme ruske agresije rješavaju NATO, EU i SAD. Mi smo se već učlanili u europske institucije, ne blokiramo kao Mađarska europske odluke o sankcijama Moskvi, i zašto bi onda mi bili u anti-Putinskoj koaliciji. Ne daj Bože. Samo čekamo Ruse da budu gotovi sa uništenjem ukrajinskog naroda, da onda dođu kod nas na odmor na more. Netko će doći i na Elafite. Mi idemo svojim pravcem. Uskoro ulazimo u zonu rublja i saveza Rusije i Bjelorusije, ne, isprika, zonu eura i Schengena.

U susjedstvu Hrvatske zrije rat od strane onih koji imaju potpunu podršku iz Moskve, ali to izgleda slabo brine one koji imaju slabiju podršku iz istog velegrada i protiv su obuke ukrajinskih vojnika. Jaki argumenti: mi smo već članovi europskih institucije i onda nas oni moraju štiti ako se nešto zakuha. Komotna pozicija. To što opet čuju se poklici „Srbija do Tokija“ malo njih brine. Mađarska Orbana je, ako Ukrajina padne, već spremna primiti ruskiog agresora. Ali, Moskvi treba izlazak na more.  Onda sada namjerno ili ne, netko igra na ruku realizacije plana „Rusija do Zagreba“.