Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u petak je za nacional.hr analizirao stanje u Ukrajini, posebno se osvrnuvši na jučerašnji posjet francuskog predsjednika Emanuela Macrona, njemačkog kancelara Olafa Scholza, talijanskog premijera Maria Draghija i rumunjskog predsjednika Klaus Johanisa Kijevu.

“Dolazak u Kijev francuskog predsjednika Emanuela Macrona, njemačkog kancelara Olafa Scholza, talijanskog predsjednika Vlade Maria Draghija, kojima se pridružio i rumunjski predsjednik Klaus Johanis, postao je važnim događajem prije sastanka Europskog vijeća koje se održava 23. i 24. lipnja. Vijeće mora odlučiti o važnom pitanju o davanju Ukrajini statusa zemlje kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Praktički su najveće zemlje EU podržale Kijev na putu prema europskoj obitelji i to je snažan signal za ostale zemlje članice”, piše Levčenko.

U međuvremenu, Europska je komisija predložila je Ukrajini kandidatski status za članstvo u Europskoj uniji, objavila je predsjednica tog tijela Ursula von der Leyen, odjevena u boje ukrajinske zastave, žutu i plavu. Time, piše Levčenko, pitanja o eventualnim zemljama kandidatima za članstvo u EU prelazi u završnu fazu donošenja odluka od strane svake od 27 zemalja članica. Naravno da narod Ukrajine čeka politički signal od demokratske Europe da ona prihvaća Ukrajince kao staru europsku naciju u svoje institucije, smatrajući da će to pridonijeti razvoju ne samo Kijeva nego i da će doći do dodane vrijednosti u resorima gospodarstva, politike i društvenih odnosa za čitav kontinent”, istaknuo je.

Podsjetio je Levčenko da Ukrajinci svoju državnost s centrom u Kijevu imaju od kraja petog stoljeća te da su uvijek bili brana cijele Europe od azijskih nomada koji su krenuli na Zapad – počevši od četvrtog stoljeća i divljih hordi Huna. “Doduše, ovaj narod ostavio je svoj snažan trag u povijesti kad je postao noćna mora za Rimsko carstvo i Bizant. Tada stvar nisu riješili dolasci pregovaračke komisije – povijesni vođa Huna Atila jednostavno je bio eliminiran. Umro je od posljedica trovanja. Bez njega je horda Huna od najstrašnije vojne snage u Europi postala samo velikom skupinom vojnika, koji bez svog talentiranog i žestokog vojskovođe nisu imali motivaciju i organizaciju. Huni su morali odmah završiti svoje osvajačke pohode. Imperij zemalja koje je pokorio Atila brzo se raspao. Nitko nije želio platiti poreze za Hune koje nisu imali Atilu. Ubrzo su susjedna plemena i države počeli prijetiti kućama pridošlih azijskih nomada, koji su se privremeno nastanili na Dunavskoj ravnici. I onda su Huni morali donijeti tešku odluku – da više nemaju što tražiti na tuđim teritorijima te su krenuli natrag. Nakon povratka u stepe oko Azovskog mora polako im se gubi svaki trag. Ali, svoj su trag ostavili na središnjom Dunavu. Jedna je zemlja ostavila spomen zloglasnih Huna u svom nazivu – Hungary. Tako Mađarska na engleskom ima poznati naziv. Kasnije je Hune na dunavskoj ravnici smijenila druga horda azijskih nomada turskog porijekla – Avari, koji su u nešto blažem obliku, ali opet terorizirali puno naroda središnje Europe. Ali krajem 8. stoljeća Franci su odlučili da zauvijek treba završiti s ratnim pohodima divljih Avara na zapad pa su sami došli na Dunavsku ravnicu i sasjekli ovaj nomadski narod do korijena. U jednom su trenutku Avari nestali, a njihovi zemljaci na teritoriju sadašnje Hrvatske, Bosne i Srbije ostali su bez potpore svog matičnog naroda. Iako su do dolaska Franaka na Dunav oni bili dominantni narod u odnosu na svoje saveznike, s teritorija suvremene Ukrajine pristigli su Slaveni i domicilni autohtoni Iliri, koji od početka 9. stoljeća postaju ovisni od svih susjeda. Tu kreće zlatno doba Slavena koji postaju glavni narod na teritoriju Balkana. Sva plemena koja su živjela pored njih polako su slavenizirali, a oni su prihvatili slavensku kulturu i jezik. Na ravnicama središnjeg Dunava uskoro se pojavio novi narod koji je došao iz dalekih predgorja Urala. Taj je narodi bio više nomadskog karaktera – Mađari. Oni su imali sasvim drugi jezik od Huna i Avara koji su govorili turski. Njihov je jezik bio sličan onome kojim se govorilo u centralnom i sjevernom Sibiru te sjeveru sadašnjeg europskog dijela Rusije, počevši od regije Moskve do sadašnjeg Peterburga i dalje do Arhanđelska. Tamo se prvi Slaveni s teritorija suvremene Poljske pojavljuju tek sredinom osmog stoljeća. To su ogromni prostori kojima po jezičnom porijeklu pripadaju Finci i Estonci. U svakom slučaju, suvremeni su Mađari etnički rođaci suvremenim Rusima po finsko-ugarskoj jezičnoj liniji i teritorijalnom porijeklu. Zato i  nije čudo da je Budimpešta tako sklona Moskvi”, navodi Levčenko.

Ističe da je to bila kratka povijesna priča važna za suvremenost. “U Europi je uvijek postojao način riješiti pitanje sa agresorom i diktatorom koji je odlučio terorizirati civilizirane narode. Na neka pitanja sadašnjeg stanja uvijek je korisno potražiti odgovor u povijesti. Nedovoljno poznavanje povijesti ne oslobađa od odgovornosti”, zaključio je.