Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u petak je za nacional.hr govorio o situaciji u Moldaviji, s naglaskom na odmetnutu regiju Pridnjestrovlje koju, kako kaže, kontrolira Moskva.

“Pridnjestrovlje (Transnistrija) je odmetnuta regija duž lijeve obale rijeke Dnjestar koja pravno pripada Moldaviji (Republika Moldova). Povijesno je bila naseljena prvima slavenskima plemenima Anta, a kasnije ovdje su bila nastanjena slavenske plemena Uliči i djelomično Vlasi. Uliči bili su pokoreni drugom Kijevskom državom i tako ovi prostori bili su u sastavu zemlje Kijevska Rus. U prvoj polovini 13. st. ovaj teritorij bio je pripojen Galicko-Volinskoj kneževini, koja je kasnije imala naziv Ruska kraljevina (teritorij sadašnjih ukrajinskih regija Ljviv, Ivano-Frankivsjk, Ternopilj, Černivci). Poslije dolaska Mongola 1240. g. južniji dio sadašnjeg Pridnjestovlja bio je u sastavu države Zlatna Horda. Malo kasnije teritorij je postao dio Velike Litvanske kneževine, a poslije ujedinjenja zemlje s Poljskom kraljevinom bio je u sastavu ove zajedničke države. U doba Kozačke države hetmana Bohdana Hmeljnickog (sredina 17. st.) bio je sastavni dio ove zemlje ukrajinskih kozaka. Poslije pada Poljske države i ruske okupacije njezinih istočnih terena tu je opet bio centar Crnomorskih i Bužskih ukrajinskih kozaka. Odlukom Peterburga sva ova kozačka naselja bila su premještena u regiju rijeke Kubanj što je na sjevernom Kavkazu. Tada je pao Krimskin Kanat i Kubanska Horda koja je bila saveznik Krima, morala je napustiti ove prostore i krenuti u Otomansko carstvo. Tako su Kubanski kozaci uglavnom imali ukrajinsko porijeklo uključujući i doseljenike iz prostora sadašnjeg Pridnjestovlja. Zemljopisno ove teritorije  sastavljene su iz sjevernog dijela (Kamenka, Ribnica, Raškiv) i južnog (Tiraspol, Dubosary, Slobodzeja). Sjeverni dio poslije uništenja druge Kijevske države od strane Mongola i Tatara bio je u sastavu Velike Litvanske kneževine i Poljske kraljevine. Južni dio Transnistije bio je u sastavu države Zlatna Horda, poslije u Krimskom kanatu, a još kasnije kao sastavni dio Osmanskog carstva. Krajem 18. stoljeća ove teritorije preuzima ruska vojska i to postaje dio Ruskog carstva. Od 1918 g. ovaj teritorij bio je u sastavu proglašene Ukrajinske Narodne Republike, a kad su u građanskom ratu pobijedili boljševici onda je postao dio sovjetske Ukrajine. Godine 1924. na ovom području bila je formirana Moldavska autonomna republika u sastavu Ukrajine i to je bilo politički motivirano kako je sama Moldavija od 1918. g. bila je pod rumunjskom vojskom i postala dio ove države sa centrom u Bukureštu. Godine 1940.je  ovaj teritorij u većini bio je predat Moldaviji koju je morala tada vratiti Sovjetskom Savezu Rumunjska. Godine 1992. u rezultatu konflikta sa službenim Kišinjevom regija nije željela ostati u sastavu nezavisne Moldavije i počela se je nasilno odvajati što je dovelo do ratnog sukoba u kojem je Moskva snažno podržala separatiste. Njih je podržala i vojska 14. armije koja je ostala ovdje poslije pada Sovjetskog Saveza i bila pod kontrolom Kremlja. Regija je postala samoproglašenom, međunarodno nepriznatom Pridnjestovskom Moldavskom Republikom sa centrom u gradu Tiraspol. Rumunjski naziv Transnistrija.

Koliko će još dugo postojati ova odmetnuta regija koju kontrolira Moskva? Tamo se nalaze i do sada dijelovi bivše 14. armije, a još iz sovjetskg doba ima ogromne zalihe starog oružja. Tu je baziran centar ruskih obavještajnih službi, koje djeluje protiv interesa Kišinjeva i Kijeva. Tako i do sada Pridnjestrovlje je nekakvom opasnost za udarac ukrajinskoj strani u leđa u regiji Odesa i puno viša opasnost za udarac na Kišinjev, kako je postojeća moldavska vojska vrlo malobrojna, slabo opremljena i loše pripremljena. Tako do sada to je bila točka smrznutog konflikta od 1992. godine koja može u svakom trenutku poljuljati. Od početka ruske okupacije Krima u ožujku 2014. g. ukrajinska strana presjekla je dovoz oružja i rotaciju vojnika iz Ruske Federacije za ovu regiju. Pregovarački format koji bio je formiran još 2006. godine, „5 plus 2“ (Pridnjestrovlje, Moldavija, Ukrajina, RF, OESS, a također EU i SAD) praktički sada ne funkcionira. Kišinjev i Tiraspol već su odavno iscrpli ideološke etničke i političke komponente svoje konfrontacije i ne mogu tu ništa promijeniti samostalno bez intervencije izvana. U principu u zadnje vrijeme Kišinjev i Tiraspol  nisu ulagali neke značajne napore radi produžetka dijaloga. Za razliku od separatističkih regija Gruzije (Južna Osetija i Abhazija) Pridnjestrovlje nema zajedničke granice sa Rusijom što značajno otežava Kremlju konstantno imati odlučujući utjecaj. Tako Kišinjev nije bio protiv da konačna odluke padne nekad kasnije. U Transnistriji najutjecajnija je financijska grupacija „Šerif“ koja kontrolira i političku situaciju ju regiji gdje je smješteno 1700 ruskih vojnika i 400 ruskih mirotvoraca. Ali zbog ukrajinske blokade to su uglavnom predstavnici lokalnog stanovništva koji posjeduju ruske putovnice makar sigurno većina od njih imaju još moldavsku, rumunjsku ili ukrajinsku putovnicu Plus, tamo je smješteno 200 ruskih agenta specijalnih službi.

U principu politička i ekonomska proruska elita Transnistrije nije zainteresirana za novi konflikt sa Kišinjevom, a kamoli da bude iskorištena u napadu na Ukrajinu. Međutim, za to je vrlo zainteresirana Moskva. O tome svjedoče zaplijenjeni ruski dokumenti, koje su zaplijenili ukrajinski obavještajci, gdje je vidljivo kako je Kremlj spremao državni udar u Moldaviji. To je u jednom trenutku probudilo iz sna službeni Kišinjev koji je počeo odlučno djelovati da spriječi planove Moskve u dovođenju na vlast u Moldaviji proruskih snaga koristeći podršku inozemnih državljana uglavnom RF, Bjelorusije, Srbije i Crne Gore da bi srušili proeuropske snage. Kišinjev je morao pod hitno zabraniti ulazak nizu građana iz ovih zemalja, staviti na dužnost novog premijer-ministra (savjetnik za obranu proeuropske predsjednice države Maje Sandu) i napokon uvesti sankcije prema liderima i tajkunima Pridnjestrovlja, koje je moralo odigrati odlučujuću ulogu u realizaciji kremaljskih planova nasilničke promjene vlasti i ubojstva niza proeuropskih moldavskih političara. Službeni Kijev izrazio je spremnost pružanja pomoći radi izbjegavanja opasne eskalacije situaciji u Moldaviji, a koju je pripremila ruska strana”, napisao je Levčenko.