Odnosi između Ukrajine i Republike Poljske strateške su naravi ne samo zato što je u svibnju 1992. potpisan veliki politički ugovor o prijateljstvu i suradnji i Poljska je postala prva država s kojom je sklopljen tako važan bilateralni dokument, već i zato što su zapravo stekao takav karakter više nego u protekla tri desetljeća, posebno tijekom velike ruske invazije na Ukrajinu.

Službena Varšava pruža Kijevu iskrenu i sveobuhvatnu pomoć u naoružanju, financijama i logističkoj potpori. U Poljsku se doselilo gotovo milijun Ukrajinaca koji su željeli zaštititi sebe i svoju djecu od stalnih barbarskih ruskih raketno-topničkih napada na civilnu infrastrukturu. Tamo su našli sklonište. Većina njih radi u Poljskoj, povećavajući nacionalno bogatstvo zemlje, jer je značajan broj Poljaka otišao zaraditi u razvijenije zemlje poput Njemačke, Irske, Norveške.

U međuvremenu, odnos između Ukrajine i Poljske riskira postati žrtvom informacijskog rata koji je pokrenula Moskva, insceniranog vještim manipuliranjem bolnim temama povijesne prošlosti za obje zemlje. Ministar vanjskih poslova Ukrajine Dmitro Kuleba, tijekom radnog posjeta Poljskoj, održao je bilateralni sastanak s ministrom vanjskih poslova Radoslavom Sikorskim u Olsztynu, a također su zajedno sudjelovali na konferenciji “Campus Polska Przyszlosci 2024”.

Tijekom konferencije, političari iz bivše vladajuće stranke “Pravo i pravednost” (PiP) bili su ogorčeni riječima čelnika Ministarstva vanjskih poslova Ukrajine u vezi s odgovorom na pitanje o ekshumacijama ubijenih tijekom događaja u Voliniji godine 1943-1945. godina. Nisu zadovoljni spominjanjem operacije “Visla” tijekom tribine. Povod za negodovanje bio je odgovor Dmitra Kulebe na pitanje publike kako oba ministra vide načine smanjenja napetosti oko povijesnih pitanja koja i dalje truju odnose između Ukrajine i Poljske. Radoslav Sikorski napomenuo je da se može “ili brinuti što su susjedi činili jedni drugima u prošlosti, ili razmišljati kako spriječiti nešto slično u budućnosti i boriti se protiv zajedničkog neprijatelja”. Dodao je kako smatra da on i Dmitro Kuleba svojim radom ulažu u budućnost poljsko-ukrajinskih odnosa.

Dmitro Kuleba je u svom odgovoru istaknuo kako poljsko-ukrajinska prošlost nije bila laka, a Rusija ne propušta priliku pokrenuti takva povijesna pitanja kako bi postigla svoje ciljeve. Na pitanje kada će Ukrajina ukinuti zabranu ekshumacije stradalih tijekom događaja u Voliniji 1943.-45., Kuleba je odgovorio pitanjem je li slušatelj znao za operaciju “Visla” 1947. s prisilnim preseljenjem Ukrajinaca u drugi dio Poljske, a dio je završio posebno ovdje u Olsztynu. Područja uključena u operaciju nazvao je ukrajinskim zemljama. Očito je da je mislio na teritorije na kojima su Ukrajinci živjeli od pamtivijeka. No, odmah odgovor je postao predmet oštrih napada dijela publike.

“Šef ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova Dmitro Kuleba nazvao je teritorije Lublina, Potkarpatja i Male Poljske “ukrajinskim teritorijima”, to je bez presedana”, rekla je bivša premijerka iz stranke Pravo i pravednost Beata Szydlo, ogorčena je. Dodala je da se osjeća kao uvreda nakon sve pomoći koju je Poljska pružila. Iako nije jasno, što ako Poljska nije pružila pomoć Ukrajini, onda bi takve izjave bile logične? Istovremeno, gradonačelnik pograničnog grada Chelma Jakub Banashek, također predstavnik “PiP-a”, rekao je da gaji velike simpatije prema Ukrajini, ali nakon Kulebinih riječi smatra da “potpunog pomirenja neće biti u istina.” Napomenuo je i kako je apsolutno nekorektno uspoređivati ​​događaje u Volinju i akciju “Visla”, iako je uvjerio da osuđuje taj postupak. Bilo je i drugih zapaljivih govora radikalne prirode.

Zatim je uslijedio medijski napad na ministra vanjskih poslova Ukrajine. Ruska propaganda na području Poljske u samo nekoliko sati pretvorila se u potpuni informacijski napad koristeći mentalne kodove, povijesne stereotipe i predrasude. Okidač je bilo spomenuto pitanje sudionika konferencije, koje nije slučajno odabrano. Poigravanje na bolne povijesne teme prilika je za pojedine poljske političare i stranke da steknu popularnost i povećaju svoj rejting. Osim toga, takve teme dobivaju sulud broj lajkova na društvenim mrežama i aktiviraju povijesne traume. Poljski političari i društvo neprimjetno su uključeni u razne unutarnje prijepore, u kojima pitanja podjele poljsko-litvanske države ili “volinskog masakra” postaju markeri pripadnosti jednoj ili drugoj političkoj stranci ili skupini.

Odnos prema Ukrajini pridodaje se unutarnjim proturječjima u odnosu prema Bruxellesu, vjeri, migrantima. Populističke snage u Poljskoj tako stvaraju još jednu točku napetosti s euroatlantskim saveznicima, posebice u pogledu političke budućnosti Ukrajine i njezine vojne potpore. Aktivno spominjanje povijesnih trauma može dovesti do puta mađarskog premijera V. Orbana, koji povremeno dovodi u pitanje rezultate Trianonskog mirovnog ugovora iz 1919. nakon Prvog svjetskog rata, tijekom kojeg je Mađarska izgubila 40% teritorija i izlaz na more. Dvosmislena reakcija dijela poljske političke zajednice ukazuje na to da je javni život u zemlji podložan ruskoj propagandi.

Ruski narativi prodiru u poljski politički i informacijski prostor stvarajući specifičan odnos ne samo prema Ukrajini, već i prema EU i NATO-u. Ova situacija je dokaz da Poljska i europske zemlje ne razumiju puni opseg i stupanj propagandnog pritiska, koji doslovno stvara umjetni diplomatski i kulturni rat. Europa još nije razvila tehnologije za otpor ruskoj mentalnoj agresiji. Sama poljska politička zajednica stvara političku i upravljačku krizu velikih razmjera. A ruska propaganda takve krize obično doživljava kao značajan uspjeh, nakon čega slijedi velika destabilizacija, posebice u sigurnosnoj sferi. U interesu Poljske je zaustaviti anti ukrajinsku histeriju.

To je posebno važno uoči 85. obljetnice početka Drugog svjetskog rata. Tada je nacistička Njemačka izvršila invaziju na Poljsku, organizirajući granični sukob, a SSSR se pridružio ovoj agresiji dva i pol tjedna kasnije, postavši suučesnikom u izbijanju Drugog svjetskog rata napadom na Poljsku s druge strane. Agresiju je uvijek lakše zaustaviti odlučnom intervencijom na početku, prije nego što agresor ojača i prilagodi se. Hitlerizam je okončan zahvaljujući principu saveznika – samo bezuvjetna predaja Njemačke. Trenutno nema drugog recepta za uništenje putinizma. Moderna Ruska Federacija izdaje se za nasljednicu pobjednika u Drugom svjetskom ratu i sve svoje neprijatelje naziva “fašistima”.

No zapravo je Putinova Ruska Federacija nasljednica Staljinovog SSSR-a koji je započeo rat protiv Poljske, a nakon završetka Drugog svjetskog rata zapravo ju je okupirao do 1990. godine. Nije li Varšava, dakle, uznemirena činjenicom da se upravo Putinova propaganda najviše uključila u medijski napad na ukrajinskog ministra i promociju događaja na konferenciji u Olsztynu?