Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u utorak je za nacional.hr analizirao intervju kojeg je šef ruske diplomacije Sergej Lavrov dao Newsweeku.

Šef Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov u intervjuu američkom izdanju Newsweeka ponovno je iznio neutemeljene zahtjeve Ukrajini.

Kremlj i dalje inzistira na ukrajinskom odbijanju ulaska u NATO i “priznavanju teritorijalne realnosti”. Pod izlikom “zaštite prava govornika ruskog jezika”, Kremlj se nastoji miješati u unutarnje stvari Ukrajine.

Moskva ponovno inzistira na denacifikaciji, što je obilježje ruske propagande za dehumanizaciju Ukrajinaca i opravdavanje agresije. Prema Kremlju, svi koji su protiv ruske agresije su nacisti, a oni koji podržavaju uništenje Ukrajine su ruski heroji. Moskva također traži od Kijeva da povuče ukrajinsku vojsku iz četiri djelomično okupirane regije, kako bi se odrekla i Krima koji je okupirala ruska vojska.

S. Lavrov iz nekog razloga naziva “Istanbulske sporazume“, koje su navodno 29. ožujka 2022. parafirali izaslanstva Rusije i Ukrajine, temeljem za mirno rješenje, ali napominje da su se „te realnosti značajno promijenile u dvije godine, uključujući u pravnom smislu.” Odnosno, ovo što se sada predlaže dosta je drugačije od onoga što se spominje u tekstu Istanbulskih sporazuma.

Sam S. Lavrov podsjetio je da je ruski predsjednik V. Putin naveo preduvjete za mirno rješenje: potpuno povlačenje oružanih snaga Ukrajine iz regija Donjecka, Luganska, Zaporožja i Hersona; priznavanje teritorijalne stvarnosti sadržane u Ustavu Rusije; neutralni, nesvrstani, nenuklearni status Ukrajine; njezina demilitarizacija i denacifikacija; osiguranje prava, sloboda i interesa građana koji govore ruski jezik i ukidanje svih sankcija Rusiji.

Osim toga, Lavrov smatra da je dopuštenje da se Oružanim snagama Ukrajine udari zapadnim oružjem duboko u Rusiju igra s vatrom, što ima opasne posljedice, ističući da će ruska strana donositi odluke na temelju svog razumijevanja prijetnji Zapada. Pritom je ruski diplomat naveo da Moskva razumije da “obnova mira nije dio neprijateljskih planova”. Skrenuo je pozornost na činjenicu da predsjednik Volodimir Zelenski nije poništio svoj dekret o zabrani pregovora s Rusijom.

Praktično gledano, Moskva se želi dočepati teritorija koji je duplo veći od prosječne europske zemlje i uz to potpuno poniziti Ukrajinu nekakvom denacifikacijom, u trenutku kada je Rusija prava fašistička država, kao i demilitarizacijom, kako bi u budućnosti, kada Rusija ponovno napadne, Kijev neće imati sredstva zaštite.

PROZVAO ZAPAD Lavrov upozorio SAD na opasnost od Trećeg svjetskog rata

Osim toga, Kijev se nikako ne može politički fokusirati na Europu, već isključivo na potrebe Kremlja. Prema Lavrovu, Kijev je na ovu izjavu odgovorio “oružanom invazijom na područje Kurska 6. kolovoza”. I to iz nekog razloga ruskog ministra iznenađuje i izaziva ljutnju.

Prema Lavrovu, pokrovitelji Kijeva, Sjedinjene Države i druge zemlje NATO-a, nastoje Rusiji nanijeti strateški poraz. A ovo je barem nešto stvarno što je Kremljovski potrčko rekao istinito. Stoga, u ovim okolnostima, napominje S. Lavrov, “nemamo druge mogućnosti nego nastaviti specijalnu vojnu operaciju sve dok se prijetnje iz Ukrajine ne otklone”. Odnosno, ili će Ukrajina kapitulirati pred Moskvom, i tada će dobiti nešto poput ponižavajućeg mira, odnosno primirja, ili će Kremlj jednostavno biti “prisiljen” nastaviti okupaciju teritorija zemlje osnivačice UN-a, jer ne vidi drugi izlaz, jer je Kijev odbio kapitulirati pod ponižavajućim uvjetima.

Istodobno, iza Moskve, Kina se svojim mirovnim planom aktivno poigrava s Brazilom, koji se ne protivi tome da Rusija okupira ogromna područja Ukrajine kao rezultat “mirovnih pregovora”. A ako Kijev na to ne pristane, onda to prekid tzv. mirovnih pregovora. Na taj način Peking i Brazil primitivno pokušavaju zadovoljiti teritorijalne apetite Kremlja na račun Ukrajine, jer je Rusija ljuta na Zapad što je dopustio pomoći Ukrajini u borbi protiv ruskih kolonijalnih posezanja. Stvoren je divan neokolonijalni trio – Moskva-Peking-Brazil, koji se krije pod krinkom predatorskih mirovnih pregovora.

U principu, nitko nije protiv toga da Peking i Brazil budu spremni zadovoljiti teritorijalne apetite Rusije, koja je teritorijalno vjerojatno “najmanja” država na svijetu, nauštrb svojih teritorija. Peking bi mogao ustupiti dio Mandžurije, gdje je Rusija već imala eksteritorijalnu kinesko-istočnu željeznicu, a Brazil bi mogao posuditi dio amazonske džungle za ruski razvoj, jer Rusija ima puno iskustva u kolonizaciji golemih šumskih područja u Sibiru. Oni koji podržavaju Rusiju u SAD-u ne trebaju se čuditi što će uskoro dobiti ruski zahtjev za povrat Aljaske, a onda će vjerojatno Meksiko tražiti povratak Teksasa, Arizone i Kalifornije s Nevadom. Paragvaj će spomenuti da mu je Brazil dio teritorija uzeo sredinom 19. stoljeća, a Mongolija bi od Kine mogla tražiti povrat svojih povijesnih teritorija koji su danas u sastavu NR Kine kao pokrajina Unutrašnja Mongolija. I tako u cijelom svijetu ad infinitum. I sve to zahvaljujući grabežljivoj politici Moskve, ako nitko neće nju zaustaviti i “čudesnom” kinesko-brazilskom mirovnom planu, koji ne predviđa poštivanje načela Povelje UN-a o teritorijalnoj cjelovitosti država članica.

Potrebno je shvatiti da osnovom za stvarno mirno rješenje temeljeno na načelima pravde može biti samo Formula mira predsjednika V. Zelenskog, a ne ucjena Kremlja. Ukrajina traži povlačenje ruskih trupa sa svih međunarodno priznatih ukrajinskih teritorija, uključujući Krim, koji je okupiran od 2014., i to naziva uvjetom za početak pregovora s Rusijom.

‘OPASNE POSLJEDICE’ Lavrov: ‘Rusija je otvorena za diplomatsko rješenje, SAD se igra s vatrom’

Prema službenom Kijevu, tema pregovora trebala bi biti kompenzacija Moskve za gubitke nanesene Ukrajini kao rezultat neizazvane oružane agresije. Sve je to u potpunosti u skladu s Poveljom UN-a. Ukrajina svojim ciljem naziva pridruživanje Sjevernoatlantskom savezu, što bi trebalo jamčiti nemogućnost nove ruske agresije. Težnja za ulaskom u NATO suvereno je pravo Ukrajine, dok je napuštanje vlastitih teritorija politički neprihvatljivo i pravno protuustavno.