Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko analizirao je u četvrtak za nacional.hr situaciju između Rusije, Ukrajine i zemalja članica NATO-a.

“Na dan 4. travnja 1949. godine 12 zemalja potpisalo je NATO; Sjevernoatlantski ugovor o sustavu kolektivne sigurnosti. Glavni zadatak bio je kolektivna obrana demokratskih sloboda i protivljenje širenju komunističke ekspanzije. Za godine svog postojanja NATO postao je najjačim u svijetu vojno-političkim savezom i proveo dosta uspješnih vojnih operacija. Zemlje NATO-a od početka ruske invazije na Ukrajinu dale su financijsku i vojno-tehničku potporu Kijevu u iznosu oko 120 milijarda dolara, što dozvoljava ukrajinskoj vojsci suprotstaviti se drugoj vojnoj snazi na svijetu i planirati oslobođenje svih privremeno okupiranih teritorija. Istog 4. travnja ali 2023. godine Finska je postala je 31. članica Alijanse. Za svoje pune 74 godine Sjevernoatlantski Pakt značajno se proširio. Alijansa je već odavno postala garant sigurnosti u regiji sjevernog Atlantika i nastavlja to raditi. Tijekom godina svog postojanja NATO je sproveo značajnu količinu vojnih operacija sa ciljem deeskalacije konflikata na mnogim vrućim mjestima našeg planeta. Poslije 19 godina Alijansa se je opet proširila u istočnom pravcu, točnije u sjeverno-istočnom pravcu.

Moskva je probrbljala da se Helsinki premjestio u neprijateljsko raspoloženje i postaje mogućom metom za ruske projektile. Kremlj nikako ne može shvatiti da svojom šovinističkom politikom prevage nad drugim narodima, ugrožavanja i prijetnje svijetu i vojnom invazijom na Ukrajinu prikazao svoje monstruozne planove pokoravanja drugih država, divljačkim ponašanjem na međunarodnoj areni, neprihvatljivim djelovanjem u odnosu na svoje susjede i na taj način samo potaknuo širenje NATO-a. Ruska Federacija pokrenula je rat protiv Ukrajine da bi izbjegla pristupanje Kijeva Sjevernoatlantskom paktu što bi navodno stvorilo nove prijetnje za sigurnosnu situaciju u RF-u.  U veljači  2022. godine Ukrajina je bila dosta daleko od procesa učlanjenja u Alijansu. To je Moskva dobro poznavala, ali je smislila za svoju javnost priliku i izliku zašto je vojno krenula protiv dobrosusjedskog naroda. Sada je u tijeku svečanosti povodom učlanjenja Finske u NATO američki državni tajnik A. Blinken naglasio da je ovo sve moguće samo zahvaljujući politici Vladimira Putina. Sada je Ruska Federacija dobila dodatno još 1271,8 kilometara nove granice sa zemljama NATO-a i to faktički dva puta više nego li je bilo prije učlanjenja Finske u NATO. Za usporedbu, RF je imala 195,8 km granice s Norveškom, 333,7 km s Estonijom, 270,5 km s Letonijom, 266 km saLitvom i 232 km saPoljskom.

Na godišnjicu stvaranja Sjevernoatlantskog pakta i svečanog ulaska Finske u NATO bilo je organizirano zasjedanje Ukrajina-NATO  poslije pauze od šest godina. Bilo je predmetnih razgovora o pojačavanju vojne podrške Alijanse Kijevu i perspektivama ukrajinskog učlanjenja u Organizaciji. Ukrajina želi što brže postati član NATO-a, euroatlantski smjer razvoja zemlje zapisan je u tekstu Ustava Ukrajine. Čak 79% Ukrajinaca traži ulazak zemlji u Alijansu. Ministri vanjskih poslova NATO-a podržali su program podrške Ukrajine u približavanju Organizaciji. Sljedeći samit NATO-a u Vilniusu u srpnju ove godine na koji je pozvan predsjednik Volodimir Zelenski vrlo je važan za Kijev. Bez obzira na međunarodne garancije teritorijalne cjelovitosti prema Budimpeštanskom memorandumu od strane svih nuklearnih sila planeta – SAD-a, Rusije, Velike Britanije, Francuske – Ukrajina ipak nije izbjegla napad na svoj teritorij, i to ju je pritom napala jedna od zemlalja koja je garantirala Kijevu nedodirljivost državnih granica. Poslije grešaka samita NATO-a u Bukureštu 2008. godine – kada su Njemačka i Francuska na zamolbu Kremlja odbili proces zbližavanja NATO-a s Kijevom, a što je rezultiralo 2014. godine ruskim vojnim napadom na ukrajinski poluootok Krim i Donbas – odluka Helsinkija i Štokholma o odricanju državne neutralnosti (poslije velike ruske vojne invazije na Ukrajinu 24. veljače prošle godine) postala je svjedočanstvom da NATO djeluje i ima povjerenje.

Euroatlantska integracija postala je najbolji put radi osiguranja vlastite sigurnosti za zemlje koje dijele vrijednosti demokracije, prava i međunarodne solidarnosti. NATO sada ujedinjava najrazvijenije zemlje svijeta. Suvremeno oružje koje pobjeđuje ruskog agresora je iz zemalja Alijanse. Čvrsta anti-NATO retorika iz Moskve ide ne zbog ugrožavanja postojanju RF-a, nego jer je prepreka u ostvarivanju agresije protiv niza zemalja koje štiti članak 5. Atlantskog ugovora.

Ministar vanjskih poslova Mađarske Peter Sijzarto nazvao je posjet zapovjedništva NATO-a šefu ukrajinske diplomacije Eugenu Kulebu narušavanjem jedinstva Alijanse. Možda službenu Budimpeštu nitko nije pitao dozvole za dolazak ukrajinskog ministra u Bruxselles , ali svi u zemljama NATO-a svjedoci su da mađarska politika pokušava rušiti euroatlantsku solidarnost. Mađarska je, naime, u mnogim pitanjima ruske agresije protiv Ukrajine postala advokat interesa Kremlja na euroatlantskom tlu. Što potiče takvo ponašanje vlade Viktora Orbana već je drugo pitanje. Ali samo se Budimpešta usudila prije ruske invazije dogovarati s Putinom svoje teritorijalne pretenzije na račun Ukrajine. To nisu mogli raditi ljudi koji su digli antisovjetski ustanak u Budimpešti 1956. godine i poginuli u neravnopravnoj borbi. Oni su se tada borili ne samo protiv sovjetske okupacije, nego i za europsku i euroatlantsku budućnost Mađarske. Tako da Peter Sijzarto ne bi trebao narušavati jedinstvo s mađarskim borcima koji su dali svoj život za demokratsku europsku Mađarsku”, napisao je Levčenko.