Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u subotu je za nacional.hr analizirao poziciju Ukrajine i reakcije ruske strane nakon što je Ukrajina dobila status kandidata za ulazak u Europsku uniju. Osvrnuo se i na mogućnosti djelovanja Vijeća sigurnosti UN za koje je ustvrdio da je zbog ruskog članstva u toj organizaciji u ‘dubokoj krizi’ te istaknuo da je samit NATO-a prilika za odluku o snažnijem zajedničkom otporu Rusiji kao agresoru.

“Kako je prošao prvi dan kad je Ukrajina službeno postala kandidat na članstvo u EU? U stalnim uzbunama sirena o zračnom i raketnom napadu od ruske strane. Tako je u petak navečer Rusija ispalila više od četrdeset balističkih i krilatih projektila. Kijev je bio cijelu noć pod sirenama za uzbunu, ali većina projektila pala je na gradić Desna u regiji Černigov, također pored Žitomira, u regijama Ljviv na zapadu zemlje i Mikolajiv na jugu. Ovaj ruski pozdrav približavanju Ukrajine Europskoj uniji koštao je gubitkom mnogih života ukrajinskih građana i ogromnim uništenjem nacionalne infrastrukture.”, kaže Levčenko.

Pita se kako zemlja koja ubija strane državljane i ruši tuđu infrastrukturu ostaje članicom Vijeća Sigurnosti UN, gdje je svaki dan na dnevnom redu rasprava o ratu i miru te međunarodnoj sigurnosti.

“Ne kažem da nije bilo nikakve procedure prilikom zauzimanja mjesta Sovjetskog Saveza predstavnikom Ruske Federacije u Vijeću sigurnosti UN. Samo je jednog dana sovjetska delegacija promijenila natpis na ploči i usmeno obavijestila Glavnog tajnika UN. Rusija je nezakonito ušla u sastav Vijeća sigurnosti UN krajem 1991. godine i tako se nezakonito ponaša i dosad. Logično pitanje je da li će zemlje članice UN sada apelirati prema ovom međunarodnom organu univerzalnog karaktera o pitanjima rata i mira, kad jedna zemlja na nezakonit način zauzima mjesto u Vijeću sigurnosti i ponaša se kao međunarodni grabežljivac. A svi mi moramo dolaziti na zasjedanje ovog glavnog političko-sigurnosnog organa svih naroda i slušati kako zemlja agresor i ubojica mirnih ukrajinskih ljudi  donosi svoje odluke o tome kako izbjeći ratove i vojne sukobe u svijetu.” , piše Levčenko.

“Pogledajte što poluslužbeno izjavljuju na ruskoj televiziji. Svaki dan neki član ruskog Parlamenta ili umirovljeni general prijeti upotrebom  nuklearnog oružja  protiv Kijeva ili protiv Varšave, a sada je ‘hit’ svih ruskih prijetnji postala Velika Britanija, koja se ustrajno i čvrsto protivi moskovskoj agresiji u Ukrajini i traži sveopću europsku pripremu da se zaustavi ruski vojni napad na zemlje kontinenta.”

Levčenko ističe da je ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov, za kojega kaže da je poznat kao ‘gospodin Laž’,  nakon odluke Europskog vijeća o statusu zemlje kandidata za članstvo u EU Ukrajini i Moldaviji izjavio da je to velika prijetnja interesima Moskve i da na  takav način Zapad stvara vojni blok za napad na mirnodopsku Rusiju, kako je to svojedobno radio Hitler pripremajući napad na Sovjetski Savez u Drugom svjetskom ratu. “Samo, zaboravio je ruski ministar da je Drugi svjetski rat stvarno počela hitlerovska Njemačka napadom na Poljsku 1. rujna 1939. godine i da se nakon malo  više od dva tjedna ovom njemačkom napadu na Poljsku priključio i SSSR kao strateški saveznik Berlina. Poslije sovjetske okupacije istočne Poljske SSSR je svojim vojskom zauzeo Litvu, Latviju i Estoniju i počeo rat s Finskom koja se nije željela pokoriti bez borbe. Zbog inicijative ovog rata boljševička Rusija bila je izbačena iz Lige nacija kao zemlja agresor.”, podsjeća Levčenko.

“Samo podsjećam da je Liga nacija bila osnovana temeljem rezultata završetka Prvog svjetskog rata tijekom Pariške mirovne konferencije (1919.- 1920.) na prijedlog tadašnjeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Imala je zadaću izbjegavanja vojnih konflikata, rješavanja međudržavnih sporova putem diplomatskih pregovora, razoružavanja i borbe za bolji život svih naroda na planeti. Odlični ciljevi rada na dobrobit svih naroda, ali uvijek se nađe zemlja, koja bi željela uspostaviti svoju kontrolu nad drugim nacijama. Tako je ova međunarodna organizacija propala jer nije imala mehanizma kazniti zemlju uljeza. Recimo, 1936. godine Hitler je ušao u Rajnsku demilitariziranu zonu. Zaklinjao se svim međunarodnim partnerima da je to prvo i zadnje stjecanje teritorija za Njemačku. Europljani su to progutali i za tri godine imali su Drugi svjetski rat. Tada je Hitler imao pretenziju za osvajanje većine teritorija Europe.”

Što imamo sada, pita Levčenko i kaže da UN ne može spriječiti rusku agresiju na Ukrajinu što, tvrdi, ukazuje na duboku krizu ove organizaciji.

“Liga nacija je 1940. makar isključila ruskog agresora iz svojih redova, a Ujedinjeni narodi ne mogu napraviti čak ni to. Svi su ‘progutali’ rusku aneksiju Krima 2014. godine što je otvorilo Rusiji put za sadašnji rat. U Europi pod okriljem Engleske i Francuske 1939. godine makar su pokušali ujediniti snage protiv hitlerovske vojske, a NATO je jedva uspio ujediniti svoje redovi u prihvaćanju samo svog stava prema ruskoj agresiji na Ukrajinu. Ovu slabašnost i neodlučnost Alijanse namirisala je Moskva i otvoreno prijeti Litvi, Latviji, Estoniji i Poljskoj, pa čak i Britaniji. Za nekoliko dana je NATO samit. To je realna mogućnost za zbijanje redova za oštriji otpor ne eventualnog nego vrlo realnog ruskog napada, prije svega na Baltičke zemlje. Sadašnji plan obrane ove tri zemlje članice NATO-a vodi ka porazu. Bez odlučne promjene Bruxellesa o politici ruskog zadržavanja, vojska Ruske Federacije  može vrlo brzo napredovati prema Atlantiku. Pritom je, kaže Levčenko, sve moguće riješiti sada na ‘poljima rata’ u Ukrajini, ako Kijev dobije mnogo jaču vojnu i financijsku podršku Zapada. I to treba napraviti pod hitno. Zakašnjenje je poput smrti za demokratsku Europu.”, zaključuje Levčenko.