Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u srijedu je za nacional.hr analizirao stanje kod neruskih naroda unutar Ruske Federacije.

“Članovi kongresa Ojrat-Kalmickog naroda pripremili su i potpisali deklaraciju “O državnoj neovisnosti Republike Kalmikije”, koja je bila u sastavu RF. Kalmiсi je narod mongolskog porijekla, koji su došli iz regije Džungarija, a to je dio Ujgurske autonomne regije Xinjang sadašnje Kine, u predjele između sjevernog dijela Kaspijskog jezera i donjeg toka rijeke Volga sve do sjevernog Kavkaza. Oni su istisnuli domaća plemena tatarskog porijekla Malih i Velikih Nogaja, koji su otišli bliže Krimskom poluotoku i ušli u sastav Krimskog kanata. Kalmici su osnovali Kalmicki kanat (1633. – 1771. g.) koji je bio dosta velikih razmjera i postao sastavni dio Velike Moskovske kneževine, a kasnije Ruskog carstva. Povijesno, Kalmici u većini kao i Mongole za vjerom budisti.

Moskovska vlast misli da ona može raditi sve što joj padne na pamet, uključujući i to da u mobilizaciju ruske vojske, koja ratuje u Ukrajini, uključi i pripadnike mnogih malobrojnih domorodačkih naroda. U Ukrajini takve osobe čeka gotovo sigurna smrt. Osim toga, u ruskom se društvu sve otvorenje raspire šovinizam u odnosu na male domorodačke narode RF. Rusi sve više prikazuju netrpeljivost u odnosu na druge nacije i pripadnike drugih vjera, osim Ruske pravoslavne crkve. Sadašnja RF postala potpuno totalitarna zemlja gdje nema dostojanstvenog mjesta malim narodima koji su počeli tražiti svoje samoopredjeljenje. U stvari, ovi narodi povijesno nisu bili mali. Politika etničkog porobljavanja drastično je smanjila broj njihovih pripadnika. Ruska nasilna asimilacija donijela je ovim narodima smanjivanje u broju više nego deset puta, a što je u stvari politika moskovskog etnocida prema domorocima. I nije stoga čudno da je službena Moskva na ratišta poslala prije svega pripadnike neruskog naroda.

Uglavnom su to bili narodi sjevernog Kavkaza, a također i narodi malih autonomnih republika, prije svega Burjatije i Tuve, koje su smještene sjeverno od današnje Mongolije. Poginulih predstavnika malih naroda je sto puta više nego mobiliziranih stanovnika Moskve i Peterburga. To teško prihvaćaju obitelji poginulih.  Zato tamo sve više raste samospoznaja ovih naroda koji imaju težnju formirati vlastitu državnost, slobodnu od ugnjetavanja Moskve. Kremlj ni blizu ne želi demokratizaciju cijelog društva, jer su onda mali narodi spremni boriti se za svoju nacionalnu teritorijalnu samostalnost. Primjerice, poslije pada Ruskog carstva u 1917. godine, niti godinu dana kasnije na njegovom mjestu bilo je formirano 37 država po nacionalno teritorijalnom principu.

Kako bi tada izbjegla potpuni državni kolaps, stranka boljševika na čelu s Lenjinom opredijelila je svoju politiku pune podrške svim malim i srednjim narodima, dajući im pravo formirati svoje države u obliku republika, koji su se kasnije ujedinile u jednu federalnu zemlju – Sovjetski Savez. Ova politika je uspjela zahvaljujući realnoj podršci boljševika Lenjinovog kova malim i srednjim narodima. Tako su komunisti uspjeli opet ujediniti mnoge narode bivšeg Ruskog carstva u jednu državu. Ali poslije je na vlast u Kremlju došao Staljin, koji je prekrižio sva postignuća razvoja nacionalnih republika. Moskva je počela Sovjetski Savez pretvarati i gotovo unitarnu državu s vojno-policijskom diktaturom u kojoj su komunisti postali klasom, koja je nametnula cijelom sovjetskom društvu nova pravila igre.

I nije čudo da se 1991. godine Sovjetski Savez raspao na niz nezavisnih država, koje nisu željele zajedno živjeti s tradicionalno šovinističkom Moskvom. Ukrajina i još 13 nacionalnih republika krenule su svojim putem državnosti. Većina njih, u svojoj povijesti, već su odavno bile samostalne zemlje koje je obmanom i silom nekad pokorila Moskva. Čak je i Ruska Federacija bila na pragu rascjepa, ali tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin počeo je u zemlji pokretati demokratske promjene, što se svidjelo mnogim malim i srednjim narodima RF. Zato su oni i ostali u sastavu Ruske Federacije. S dolaskom Vladimira Putina na vlast, mijenja se državna politika prema drugim nacijama i nacionalnostima u RF. Moskva preuzima potpunu kontrolu i radi ogromni utjecaj na razvoj autonomnih republika i krajeva federacije. Takva politika sada je izgleda svima došla do grla. Puno naroda u okviru RF krenulo je putem osamostaljenja. Nitko ne želi živjeti zajedno s diktatorom Putinom. O tome su se već izjasnili mnogi narodi sjevernog Kavkaza, a sada i njihovi susjedi Kalmici. Uključili su se i Baškirсi. Ne govorimo da čak i domicilni narod finsko-ugarskog porijekla, koji živi u centru RF, traži da narod Jerzja formira svoju državnost, odvojenu od Rusa.

U Rusiji shvaćaju objektivnost procesa dezintegracije, ali u svemu krive zapadne zemlje, koje navodno podržavaju separatizam. To je stara pjesma još od vremena Staljina. I ona već poprilično svih gnjavi. Ali Putin svaki puta opet krivi Zapad koji navodno kuje zavjeru protiv Ruske Federacije. Kremlj ne shvaća da propaganda rata sa čitavom Europom, potezi za uništenje susjednih naroda i njihove porobljavanje, u nacionalnoj sredini potiče mnoge male narode RF da budu što uvjereniji u neophodnost traženja svog puta razvoja.

Potpuni pad međunarodnog autoriteta Rusije, uvođenja mnogih ekonomskih sankcija, ogromna korupcija u zemlji samo svjedoče o propasti sadašnje agresivne neofašističke politike rusizma i ruskog svijeta, gdje nema mjesta za druge narode. Ubojstva ogromne količine civila u Ukrajini i rušenje čitave ukrajinske privrede neljudskim granatiranjima, neandertalsko ponašanje prema povijesno susjednom nezavisnom narodu govori da je Moskva izgubila ne samo politički, nego i moralni kompas. Ona gubi kod sebe sve što je ljudsko. A s takvom Moskvom nitko ne želi i neće živjeti u jednoj državi”, napisao je Levčenko.