Oleksandr Levčenko, bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj, u ponedjeljak je za nacional.hr komentirao ulogu Turske u napadu Rusije na Ukrajinu i njihove partikularne interese.

“Turski predsjednik Erdogan došao je u posjet ruskom predsjedniku Putinu, koji je osobno naredio vojni napad na Ukrajinu, uništenje cijelih ukrajinskih gradova bezočnim bombardiranjem infrastrukture i stambenih kvartova. Već je krenuo proces međunarodnog priznanja Ruske Federacije, zemlje koja je sponzor terorizma, a šef turske države došao je dogovarati poslovnu suradnju na desetke milijarde dolara što ponižava i nanosi nepopravljivu štetu europskoj zajedničkoj politici sankcija, koja je instrument vojnog nedjelovanja. Ankara se nije priključila sankcijama EU-a i koristi poteškoće  ruskog biznisa koji je morao napustiti glavne europske gradove, da bi dala kompenzaciju na račun korištenja turskih kapaciteta. U vrijeme kad Europa trpi posljedice ruskih sankcija, razumjevši da treba raditi pritisak na Kremlj da bi se ovaj ipak odrekao politike otvorene agresije, Turska je naopako odlučila masno zarađivati na pojačanoj biznis komunikaciji sa zemljom koja krši postojeći sistem međunarodnih odnosa, uništavajući pritom zemlju UN-a i niza međunarodnih organizacija.

Svi respektabilni europski političari klone se komunikacije sa šefom zemlje koja je u svoj zadatak stavila renoviranja Sovjetskog Saveza, što znači uništenje postojeće državnosti za 14 neovisnih zemalja, a predsjednik Turske dolazi u Soči na razgovore s Putinom kao da se ništa opasno za svijet ne dešava. Turska želi zaraditi ogromna sredstva, koristeći davnu izreku da novac ne miriše. Ali ipak ruski novac miriše na krv ukrajinskog naroda i to službena Ankara dobro zna, ali politički egoizam i potpuno odsustvo biznis-higijene samo umanjuje šanse da se Moskva prinudi vratiti na načela normalnog ponašanja.

Turska je postala sjedištem  ruskog biznisa koji je premjestio kapitale iz Europe i Sjeverne Amerike u Istanbul. Ruski građani u Turskoj ne osjećaju krivnju u podršci Kremlja u realizaciji politike hegemonije u odnosu na svoje susjede. Njima se svi raduju i traže da oni što više tu potroše. A Rusi su zadovoljni takvim radosnim prijemom. Znači, nisu oni nacija izopćenika koja stvara opasnost za europsku sigurnost, oni su kao i svi obični potrošači usluga, što i dobro naplaćuju. U Turskoj se dobro vidi kome je rat, a kome je brat.

U toku razgovora predsjednika Turske i Ruske Federacije, Ankara je prihvatila plaćanje za ruski plin u rubljama. Putin je pohvalio Erdogana za dosljednu prijateljsku poziciju koja omogućava preko Crnog mora slanje za Anadolijski poluotok dogovorene količine ruskih energenata. Kremlj daje signal da, ako se svaka europska zemlja bude ponašala kao Turska, neće imati problema u snabdjeveniju plinom. Ne znamo točno da li su bili finalizirani dogovori Ankare i Moskve što se tiče izgradnje nuklearke u Turskoj, jedne od najvećih na svijetu. Preliminarno je poznato da je Rusija spremna investirati u ovaj projekat do četrdeset milijardi dolara. Za izgradnju nuklearke u Mađarskoj Rusija je investirala 9,6 milijardi dolara, čime je pridobila vladu Viktora Orbana na svoju stranu. Preko ovog biznis projekta i stavljanja Budimpešte na rusku plinsku i naftnu iglu, Moskva je dobila potpuno svog lobista u EU. Sada izgleda da je došlo do kupovanja sklonosti Turske, kao važnog člana NATO-a i utjecajnog igrača na Bliskom Istoku i regiji Kavkaza.

Ankara je već i zaboravila kako je Rusija tokom najdužeg rata u svojoj povijesti – Kavkaskog (1817.-1864.) – sistemski uništavala muslimansko stanovništvo sjevernog Kavkaza, koje iz svih snaga branilo svoju neovisnost. Ruski agresor tada nije mogao pokoriti narode sjevernog Kavkaza vojno, stoga je često koristio taktiku blokade i punog izgladnjivanja, što je i sada slučaj. Deseci tisuća žena, djece, starih i nemoćnih umiralo je od nestašice hrane. Ali opet sistemsko izgladnjivanje i masovna ubojstva nisu davali željenog efekta. Muškarci su iz svih snaga branili svoje najmilije da ne budu ruskim robovima. Ali, odnos snaga katastrofalno nije bio na strani lokalnog stanovništva. Tako da su cijeli narodi sjevernog Kavkaza morali napustiti svoju domovinu i potražiti spas u Turskoj. Čak je ruski pjesnik Aleksandar Puškin u svojem dnevniku napisao da “mi smo spalili većinu naselja domaćeg stanovništva, većina lokalnih plemena potpuno uništena. Možda prelazak domaćih ljudi u pravoslavnu vjeru će ih spasiti. Ali to zvuči nevjerojatno”. Tako su narodi sjevernog Kavkaza jednostavno morali otići  i potražiti spas u Turskoj. Najviše je otišlo Čerkeza. Na Kavkazu ih je sada ostalo samo 50 tisuća, a u Turskoj – jedan milijun. Više puta u sadašnje vrijeme regija sjevernog Kavkaza, koje u sastavu Ruske Federacije, postavlja službeno pitanje o priznanju genocida Čerkeskog naroda, ali nikada nisu dobili odgovor. Soči – kamo je došao Erdogan na razgovor s Putinom – također je rodno mjesto Čerkeza. Samo ovdje su svi bili ubijeni. Kad je Putin organizirao zimske Olimpijske igre u Sočiju 2014. godine, svjetska dijaspora Čerkeza tražila je premještanje ovog sportskog događaja u drugo mjesto, zbog sjećanja na tisuće ubijenih sunarodnjaka baš na ovom mjestu, gdje su ranije živjeli mnogo stotina godina, točnije oduvijek.

Kad je ruski ministar vanjskih poslova Lavrov nedavno bio u afričkoj turneji, rekao je da Rusija nikad nije bila kolonizatorom kao Francuska i Britanija. Naravno da je lagao. U vrijeme ruske kolonizacije Sibira krvavo su uništavali domaći narode. Kad je Moskva prije toga kolonizirala  regiju rijeke Volge sredinom 16. stoljeća, tamo je ubila stotine tisuća domaćih Tatara. Od tada su Moskovljani, koji od 18. stoljeća sebe počinju zvati Rusima, dobili nadimak kasape.

Tako da je baš u Soči došao Erdogan na razgovore s Putinom i dao prijedlog za pregovore Kijeva i Moskve. Kremlju sada kao kisik treba pauza u ratu, da bi sakupio snage za sljedeće ubojstva. Nema Rusija snage da odjednom uništi Ukrajince kao Čerkeze. Zato i traži pregovore preko Orbana, Šrjodera i sada Erdogana. Ankara kaže da je Turska posrednik, ali poslije ovih srdačnih zagrljaja s Putinom Ukrajina mora razmisliti zašto je na nogometnoj utakmici u Istanbulu, kad je Dinamo Kijev došao u vodstvo, čitav stadion stao skandirati “Putin, Putin”. Da li slučajno u razumijevanju domaće publike moskovski kasap ukrajinskog naroda može stati u obranu turskih interesa?”, napisao je Levčenko.