Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u četvrtak je za nacional.hr analizirao rast snage i moći Putina, koliko mu je pomogla Merkel i zašto se čudi izjavama predsjednika Zorana Milanovića o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.

“Ruski okupatori vrlo su nervozni oko Hersona. Okupatorska administracija oglasila je da svi stanovnici trebaju ostaviti grad zbog opasnosti navodnog uništenja s ukrajinske strane Kahovske hidro elektrane. To je neviđena laž čiji je cilj unijeti nervozu u sredinu lokalnog stanovništva. Naravno da 99 posto stanovnika ne želi ostavljati svoj rodni grad. Teza da ukrajinska vojska planira uništiti vlastitu hidro elektranu je tako cinična i apsurdna kad je Kremlj izjavio da Kijev planira uništiti Zaporošku atomsku elektranu. Ruske izjave vrlo su opasne time što Rusija izgleda razmišlja o provokacijama neviđenih razmjera koje mogu donijeti uništenje mnogih desetaka, a možda i stotina tisuća ukrajinskih mirnih ljudi. Mi imamo već primjer odnosa Staljina prema ukrajinskom stanovništvu kad je on dao nalog pri odlasku Crvene armije 1941. godine da se sruši najveća hidroelektranu na Dnjepru kako ne bi pala u ruke neprijateljske vojske. Poslije rušenja brane na Dnjepru voda je u ogromnoj količini išla na susjedna ukrajinskeasela. Tada je poginulo 30 tisuća Ukrajinaca. Smatrajući da je krvolok Staljin stari politički kumir za Vladimira Putina, moramo pomno pratiti sve ruske poteze oko Kahovske hidroelektrane.

Ruska strana svojim prijetnjama također računa da većina svih ukrajinskih muškaraca koji napuste Herson odmah bude mobilizirana u okupatorsku vojsku. Sada je jasno zašto je Kremlj svojedobno tako žurio davati rusko državljanstvo na područjima Donjecke i Luganske oblasti koje ukrajinska vlada ne kontrolira. Moskva je to objašnjavala kao neki važni humanitarni čin, a u stvari Kremlj se je pripremao za rat s Ukrajinom i želio odmah muškarce iz okupiranog Donbasa mobilizirati u svoju vojsku kao vlastite državljane koji moraju ginuti za interese RF. Sada Moskva izvodi isti trik na okupiranim i nezakonito proglašenima anektiranima područjima Hersonske i Zaporoške oblasti. U stvari samo su se neki prijavili za rusko državljanstvo, te je onda Kremlj dao nalog na ulicama hapsiti sve muškarce i nasilno upisivati u svoju armiju. To je još jedan ratni zločin rukovodstva RF koje samo misli kako trenutno politički preživjeti i ostati duže na vlasti.

Oružane snage Ukrajine nikad ne granatiraju i ne bombardiraju civilne objekte, koji su svojinom Ukrajinske države. Putin je krenuo u rat izjavivši svoje opravdanje da je ukrajinska vojska osam godina stalno granatirala civilne objekte na nekontroliranom vladom području Donbasa. Opet bezočna laž. Na Donbasu je bila smještena Specijalna Misija Monitoringa OESS koja je svakodnevno pratila na terenu ili pri pomoći satelita sva zbivanja duž linije razdvajanja i duboko unutar teritorija, koja eventualno mogla nastradati od granatiranja ili raketiranja. O svakom slučaju,  čak i o ozljedi mirnog građanina odmah je išla obavijest u Beč i na razmatranje Kontakt grupe u sastavu Ukrajine, Rusije i OESS. Rusija je imala svog predstavnika na razini bivšeg potpredsjednika vlade RF i savjetnika predsjednika RF Kozaka koji je o svemu obavještavao Putina. Ali Moskva je jednostavno pripremala vojni napad na Ukrajinu i poslala Kozaka na pregovore u Pariz čak nekoliko dana prije invazije u sklopu sastanka diplomatskih savjetnika njemačkog kancelara, francuskog predsjednika, kao i savjetnika šefova država Ukrajine i RF. Tada je Kozak davao optimističke izjave o napredovanju situacije oko političkog rješavanja pitanja mirne reintegracije privremeno okupiranog teritorija Donbasa. Sljedeći dan on je na sastanku u Kremlju podržao prijedlog ruske aneksije ovog područja, a još za jedan dan i vojni napad na Ukrajinu. Moskva je uvijek koristila pregovarački proces radi maskiranja svojih planova vojne hegemonije. Sada je to bez uspjeha pokušao opet izvesti Kremlj, navodno radi postizanja mirnog rješenja, umjesto čega smo svi svjedoci eskalacije i pokušaja uništenja čitave energetske infrastrukture Ukrajine i to pred zimski period. S takvim Zločinačkim planovima čak ih ni u paklu ne mogu primiti. Kremaljska Zvijer pokazuje svoju neljudsku narav o kojoj su Kijev i niz zemalja signalizirali Zapad radi neophodnosti preliminarnog reagiranja. Ali Putin imao svoju pokroviteljicu Merkel koja se nije željela suočiti s teškom istinom. Njezina politika je i dovela do situacije da je, osnaženiboravkom na vlasti pune 23 godine, Vladimir Putin postao prijetnja na svjetskoj razini i u sadašnjoj situacija ga je puno teže zaustaviti nego kada je to trebalo učiniti još 2008. godine poslije napada na Gruziju.

Kad su ministra vanjskih poslova Estonije pitali vidi li on Vladimira Putina na zatvoreničkoj klupi u Haagu, on je odgovorio da vidi vođu kremaljskog čopora u paklu. Ako se Putina ne zaustaviti čvrstom rukom on je spreman na mnogo opasnih stvari za koje bi možda bio prognan čak iz pakla. Zato Estonija daje Ukrajini vojnu pomoć u iznosu 40 posto svog vojnog proračuna. Ona to radi ne zbog toga da bi bila uvučena u rat u Ukrajini, nego da spriječi rusku invaziju na svoju zemlju. Toga su svjesni svi ruski susjedi, koji su zemalje članice NATO-a (Poljska, Litva, Latvija), i koji financijski i vojno isto podupiru Ukrajinu gotovo u istim razmjerima kao i Tallinn, a da bi spriječili dolazak ruskih vojnika na njihova područja, u prljavim čizmama i okrvavljenih ruku. Ako to neko ne razumije u najvišem političkom rukovodstvu Hrvatske, to bi bilo vrlo čudno. Svi dobro shvaćaju situaciju. Samo izjava predsjednika hrvatske države o blokiranju obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, a radi sprječavanja rata s Rusijom, možda cilja ne samo na auditorij koji je proruski orijentiran, ili zbog uzimanje ogromnog aplauza u Moskvi, nego zbog nečeg drugog. Ukrajinci umiru na ratnim bojištima i mirnim gradovima ne samo za svoju domovinu. Oni su uzeli udarac na sebe da ruski okupator ne bi krenuo dalje na Zapad, kojem je Moskva objavila totalni rat. Propaganda teze da treba ostati u zečjoj rupi i bez velikih napora jednostavno tiho preživjeti ratni vihor je opasna. Da je takve poglede imalo političko rukovodstvo Republike Hrvatske u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, danas ne bi bilo neovisne hrvatske države – iz bivše Jugoslavije – koja je postala članicom NATO-a i EU-a”, napisao je Levčenko.