Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u ponedjeljak se za nacional.hr osvrnuo na sve što je prethodilo ruskom napadu na Ukrajinu, a posebno je analizirao izjavu američkog predsjednika Bidena o tome da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski “nije htio čuti” američka upozorenja o invaziji Rusije na njegovu zemlju.

“Do kraja nije jasno na šta je mislio predsjednik SAD Joe Biden kada je rekao da je pravovremeno obavijestio ukrajinskog predsjednika o budućoj ruskoj agresiji na Ukrajinu, ali da Zelenski navodno nije na to reagirao kako je trebao.”, piše Levčenko i u nastavku navodi kronologiju događaja.

“Moramo sve razmotriti po redu. Početak ruske vojne invazije na Ukrajinu pokazao je da se Ukrajina s ograničenim količinama naoružanja i oružanih snaga uspjela oduprijeti i odbiti snažne napade vojske Ruske Federacije. Dva tjedna prije rata većina ukrajinskih vojnika napustila je vojarne  pod navodnim izgovorom provedbe vojnih vježbi i na puno mjesta umjesto premještene ukrajinske vojne tehnike bile su postavljene makete. Tako su prvih dana  Rusi bombardirali prazna mjesta, a drugdje se  neočekivano pred njima pojavila tehnički opremljena ukrajinska vojska. Tako je u prvih deset dana rata ruska vojska imala ogromne gubitke zbog dezinformacija vlastitih službi o dislociranju ukrajinskih vojnika.”, otkriva Levčenko.

“Drugo, Ukrajina je prije samog rata izmijenila Zakon o teritorijalnoj obrani, što je omogućilo da se u prvim danima rata naoruža čak sto tisuća civila, uglavnom su to bili vojni veterani, koji su se ranije borili u Donbasu. Sto tisuća za suvremeno ratovanje pripremljenih ljudi koje ruski okupatori nisu očekivali kao vojnu potporu ukrajinskim oružanim snagama u prvim danima žestokih borbi.  Za Ukrajinu nije bilo potpuno neočekivano da je Bjelorusija tako ponizno, i usprkos preliminarnim uvjerenjima Kijevu, dopustila da ruska vojska napadne preko njezinog teritorija. Od sjevernog predgrađa Kijeva do najbliže točke bjeloruske granice samo je 120 kilometara. Baš s te strane je krenula jedna velika ruska vojna grupacija sa oznakama V-Vandali. Zato je vojska Ruske Federacije  već u prvim danima rata bila u okolici glavnog grada Ukrajine. Ali, ruski General-štab  nije znao da se u sjeverna predgrađa Kijeva doselilo mnogo ukrajinskih veterana, koji su ratovali na Donbasu i dobili od države zemljišta za gradnju kuća ili poljoprivrednu djelatnost. Dosta njih bilo je baš u Irpenju i Buči – na sjevernom pravcu ulaska u Kijev, gdje je i  zapeo ruski agresor. Ovi veterani već su se prvi dan hrabro  pridružili ukrajinskoj vojsci, što je spriječilo Blitzkrieg na za Kijev najopasnijem pravcu napada.”

Levčenko kaže da Ukrajinska Vlada nije otvoreno podržavala plasiranje američkih informacija  o relativno brzom i širokom vojnom napadu na Ukrajinu. “Tako je uspjela izbjeći paniku i odlazak  ljudi iz zemlje nekoliko mjeseci prije početka rata. S druge strane, Moskva je uporno tražila ‘casus belli’ – povod za početak rata, a ukrajinska strana demonstrirala je da se ne priprema za vojne borbe, koje je ruska propaganda željela iskoristiti kao ukrajinske pripreme  za vojni napad na od Rusa okupirani dio Donbasa. Kremlj je u prvim danima rata ipak koristio i ovaj argument za pravdanje svoje vojne invazije, ali u svijetu mu već tada nitko nije vjerovao. Od prvih sati ruske vojne invazije na Ukrajinu svi su odmah prepoznali tko je agresor, a tko je žrtva napada.” , piše Levčenko.

“Ostaje samo na savjesti Washingtona što u takvim okolnostima predsjednik SAD, koji je imao obavještajne podatke, nije krenuo u diplomatsku ofanzivu kako bi se izbjegao krvavi scenarij. Možda je trebalo drugačije primiti u Bruxellesu izaslanika Moskve – zamjenika ministra vanjskih poslova Rjabkova, koji je doputovao sa prijedlozima Kremlja o strateškom naoružanju i sigurnosnoj situaciji u Europi. Njega su SAD i saveznici glatko odbili iako su  znali da to će biti još jedan argument ruske propagande –  kako je Rusija željela postići dogovor sa Zapadom, ali su je odbili – da Ruska Federacija mora krenuti u ratni pohod protiv Bruxellesa, a u stvari protiv Ukrajine.”, objašnjava Levčenko.

U nastavku piše da su američki obavještajci prve naznake o velikom vojnom napadu na Ukrajinu uočili još sredinom prošlog ljeta, a da je početkom rujna sve ukazivalo da to više nisu samo naznake. “Brzi i neuređeni izlazak američke vojske iz Afganistana pokazao je slabost američke vojne strategije, a samit Krimske platforme u Kijevu  pokazao je odlučnost Ukrajine, zajedno sa europskim partnerima i demokratskim svijetom, da se postavi pitanje povratka od Rusije okupiranog poluotoka na međunarodni dnevni red. Izgleda da je to još više uvjerilo Rusiju u neophodnosti što bržeg početka rata.”

“3. studenog prošle godine direktor CIA  J.Burns bio je u Moskvi i poslije razgovora sa svojima ruskim kolegama učvrstio svoj stav o neminovnosti ruskog napada na Ukrajinu. O tome je obavijestio politički vrh države u Washingtonu, a poslije toga svoje najbliže saveznike u Europi i Ukrajinu. Kao prvi datum ruskog napada predviđao se početak-sredina siječnja 2022. godine,  poslije između sredine i kraja siječnja,  kasnije početak veljače, a potom  sredina veljače ove godine. Još 21. studenog prošle godine šef Vojno-obavještajne agencije Ukrajine javno je izjavio da se očekuje vojni napad Ruske Federacije krajem siječnja ili početkom veljače 2022. godine. Izgleda da su Rusi pomakli  termin napada zbog stava Kine da se zimske Olimpijske igre kojima su bili domaćin moraju održati u  neratno vrijeme. Interesantno je da su francuski obavještajci informirali Macrona da rata neće biti, a CIA signalizirala Bidenu da će rat trajati tri-četiri dana. Moskva je u travnju službeno objavila da će do početka svibnja čitav Donbas biti pod kontrolom ruske voske, a to, vidimo, nije tako.  S obzirom na sve nije jasno na što je ciljao američki predsjednik kad je dao izjavu o upućenosti Vladimira Zelenskog u informacije da je rat s Moskvom  neizbježan, osim toga da je  Ukrajina pružila Rusima odlučan otpor.” , zaključuje Levčenko.