Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u četvrtak je za nacional.hr analizirao ruski poziv na pregovore kojeg naziva licemjernim, kao i poziciju Orbana.

“Uoči stote obljetnice stvaranja Sovjetskoga Saveza (30.12.1922. g.) koji se raspao u prosincu 1991. g., što je vrlo važni događaj za nostalgičare u Kremlju, Ruska Federacija izvršila je najmasovniji raketni napad na Ukrajinu. Glavni cilj ovih udara bila je civilna energetska infrastruktura koja osigurava desecima milijuna ukrajinskih stanovnika struju, vodu i toplotnu energiju. To je ratni zločin protiv civilnog stanovništva koji je osuđen u Ženevskim konvencijama o pravilima vođenja ratova. Ranije, Moskva je galamila da civilnu ukrajinsku infrastrukturu gađaju sami ukrajinski radikali, navodno da bi prikazali Zapadu negativnu sliku o djelovanju ruske vojske koja se kao došla boriti s nacistima. Kasnije kremaljska propaganda govorila je da pad ruskih raketa na civilne objekte bio je rezultat djelovanja ukrajinske protuzračne obrane koja je obarala ruske rakete i dronove nad civilnim objektima, pa su ovi igrom slučaja stradali. Ali sada Moskva već ništa ne opovrgava o urađenim Zlodjelima, a objašnjava da namjernim ciljanjem u civilnu infrastrukturu želi prinuditi ukrajinsku stranu da sjedne za pregovarački stol i potpiše mir pod kremaljskim uvjetima, odnosno da prizna rusku aneksiju Donjecke, Luganske, Zaporočke i Hersonske regija Ukrajine. To je gotovo četvrtina cijelog ukrajinskog teritorija.

Možete zamisliti cinizam ruske strane koja govori navodno o miru, a faktički govori o legalizaciji ukradenog ukrajinskog teritorija. Takvo nešto od međunarodne zajednice mogu podržati samo čvrsti moskovski saveznici koji pod riječima postizanja mira maskiraju punu podršku ruske agresije u Ukrajini. Glavni promotor ruskog narativa ostaje mađarski premjer Viktor Orban. Zadnji njegove pro-kremaljski potezi koncentrirani su u rečenici: „ako SAD zaustavi vojnu podršku Ukrajini, onda će brzo završiti rat“, odnosno, ruska strana vojno će pobijediti ukrajinsku i postići mir pod svojim uvjetima – a to je aneksija ogromnih ukrajinskih prostora.

Takva podla podrška Moskve Viktoru Orbanu mora napokon završiti strogom političkom ocjenom od strane Bruxellessa i Washingtona i svih saveznika u NATO-a i EU-a njegovoj otvoreno proruskoj poziciji. Ova peta kolona Kremlja unutar europskih institucija mora biti napokon potpuno identificirana, locirana i onesposobljena. Ako Moskva izjavljuje da se bori s NATO-om na terenima Ukrajine, a jedna članica Alijanse praktički podržava agresora i otvorenog neprijatelja zapadnih vrijednosti, onda se ovo može slobodno kvalificirati kao izdaja službene Budimpešte jedinstvene obrambene i sigurnosne politike Alijanse i usuglašene politike EU-a u implementaciji europskih sankcija protiv ruskog agresora.

Ovoga puta Ruska Federacija lansirala je protiv ukrajinskog naroda rekordnih 120 balističkih i krstareći raketa i dronova u jednom naletu. To je apsolutni rekord i otvorena želja Vladimira Putina da uništi ukrajinski narod, ostavivši ga bez svijetla, vode i grijanja u vrijeme zimskih hladnoća. Poslije 10. listopada o.g. kada je ruska strana počela masovna raketiranja ukrajinskih gradova i civilne infrastrukture, bilo je lansirano više 800 raketa različitih tipova i dometa. Ukrajina je postala ogromni nišan za treniranje raketnih snaga ruske vojske i iživljavanja nad ukrajinskim narodom kremaljske kamarile. U takvim uvjetima jedina mogućnost da se izbjegnu masovna rušenja objekata infrastrukture je povećanje obrambenih kapaciteta ukrajinske protuzračne (PZO) i proturaketne obrane (PRO), uz pomoć zapadnih saveznika odnosno njihovih naprednih sistema PZO i PRO koji bi rušili ruski rakete i dronove.

Orban bi htio da je Ukrajina ostala bez ove vojne podrške u obrani svojih domova i milijuna stanovnika i da je pala na milost ruskog agresora. Ali cilj izjave moskovskog potrčka iz Budimpešte već odavno su svi pročitali. Svima osim Orbana jasno je da čim više ruskih raketa ruši ukrajinska strana, to manje njih ostaje kod Moskve za eventualno korištenje u sljedećim vojnim napadima, gdje su čak članice NATO-a i EU-a potencijalne mete moguće ruske invazije.

Tako su 29. prosinca o.g. na udaru 120 ruskih raketa i dronova bili su Kijev, Harkiv, Odesa, Ljviv, Mikolajiv. Samo lansiranih raketa bilo je 69, a njih 54 bilo je srušeno. Postojeća već pojačana od strane saveznika PZO i PRO Ukrajine može uništiti 75-80 posto lansiranih ruskih raketa. Ali ostali 20-25 posto padaju. Postotak rušenja dronova je 87-91 posto. Ali svejedno to su milijarde gubitaka kod privrednih subjekata, da ne govorimo o poginulim ukrajinskim civilima. Moskva ne planira zaustavljati svoje Zločinačka raketiranja, i to samo znači da ukrajinska strana mora još više dobiti novih sustava PZO i PRO od saveznika, da bih povećala postotak rušenja ruskih raketa do 90-92 posto.

Na bojnim poljima Ukrajine kod ruske strane nema nikakvih uspjeha i to bez vidljivih perspektiva. Ukrajinska vojska spremna je istisnuti ruskog agresora sa svojega teritorija ako će dobije više artiljerije, novih tenkova i borbenih aviona. Ako Orban stvarno želi pomoći da ovaj krvavi rat što prije završi, onda mora vojno podupirati ukrajinsku stranu da pobjedi međunarodno pravo. A to znači da zemlja agresor vrati svoju vojsku u međunarodno priznate granice RF-a. Ukrajincima ne treba tuđi teritorij, ali oni su ostali boriti se do kraja za svoju zemlju i svaki pedalj vlastitog teritorija. To je plemeniti cilj. Ako bude pobijedila ruska vojska, nestat će država Ukrajina i ukrajinski narod. To je pobjeda Zla i otvaranje perspektive daljnjeg ruskog napada na niz susjednih zemalja, uključujući države članice EU-a i NATO-a. Ako pobijedi ukrajinska vojska, onda će Ruska Federacija biti primorana napustiti sav privremeno okupiran ukrajinski teritorij. Ovo označava pobjedu međunarodnog prava i poštovanje postojećih međunarodno priznatih granica. To je logika ovog rata. Ali ako se ti deklariraš da zauzimaš neku srednju poziciju između dvije pobjede, onda to je sredina između Dobra i Zla. Jednostavno to je nešto loše”, napisao je Levčenko.