Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u utorak je za nacional.hr analizirao trenutno ratno stanje u Ukrajini i međunarodne političke odnose oko te teme.

“Svoj dolazak u službeni posjet Ukrajini američki predsjednik izabrao 20. veljače točno na devetu godišnjicu ubojstva režimom Viktora Janukoviča stotina demonstranata na Majdanu koji se borili za europski put Ukrajine i pridruženje institucijama Europske Unije i NATO-a. Kremlj je potpuno kontrolirao Janukoviča od 2012. g. i dao je njemu i bliskom okruženju nalog na ubojstvo ukrajinskih demonstranata kako bi stavili tadašnje prorusko ukrajinsko rukovodstvo ispred čina krvavih odluka presijecajući puteve povratka prema politici dijaloga. Možda sam Janukovič osobno i nije bio zainteresiran u krvavom raspletu događaja u centru Kijeva, ali u ovom je bila vrlo zainteresirana Moskva koja je i dala Zločinačku naredbu tadašnjem ukrajinskom rukovodstvu koje je Kremlj već potpuno manipulirao . To je bio čin političkog samoubojstva ali to Rusiju nije bilo briga. Ona je skovala plan za vojno oduzimanje Krima od Ukrajine i stvaranje situacije u ukrajinskom društvu kaosa i depresije da bude računica Kremlja. Moskva je dala nalog Janukoviču da pobjegne iz svoje zemlje da ne bi bio rastrgan od strane vlastitog naroda za ubojstva mirnih ljudi na glavnom trgu Kijeva. To je apsolutno jedinstveni slučaj kada šef jedne države ostavlja svoj narod i traži potporu u susjednoj zemlji. To još jednom potvrđuje da on u to vrijeme već nije bio politički samostalan u donošenju bilo kojih odluka i morao je slušati naredbe direktno iz Kremlja. To je Moskvi stvaralo mogućnost da krene s realizacijom plana nezakonite aneksije Krima. Tu Zločinačku odluku Vladimir Putin donio je osobno odmah poslije naloga za bijeg iz Ukrajine Janukoviča navečer, 20 veljače. 2014. godine. Tako je počeo rusko-ukrajinski rat koji traje i do danas. On je počeo s ruskim hibridnim napadom na ukrajinski Krim i završiti ovaj rat moguće je samo povratkom poluotoka njegovom zakonitom vlasniku – ukrajinskoj državi.

U to doba SAD nije odlučno reagirao na rusku hibridnu invaziju i toga se dobro sjećaju u Washingtonu. Zato je sada u Kijev na ovaj simbolički dan doputovao osobno predsjednik SAD-a da pokaže da treba ispraviti povijesnu grešku koja je dovela do najvećeg rata poslije Drugog svjetskog rata. Američki predsjednik izjavio je da SAD, kao i cijeli demokratski svijet, bude uz Ukrajinu do kraja u smislu pobjede nad ruskom agresijom i kremaljskim Zlom.

Na današnji dan na ruskoj televiziji vrištali su da bi trebalo u Kijevu ubiti predsjednika SAD-a. Ali oni koji su malo više posvećeni ovoj stvari rekli su da je Washington zatražio dozvolu za dolazak u Kijev. Tako kremaljski propagandisti objašnjavaju svom narodu zašto na ovaj važan dan viši američki dužnosnik prvi puta poslije 15 godina posjećuje Kijev. Informiranje tajnim kanalima Bijele kuće Kremlja o američkoj posjeti glavnog grada Ukrajine da bi se izbjegli nepotrebni incidenti između dvije najveće nuklearne snage u Moskvi je bilo interpretirano kao traženje dozvole – što apsolutno nije točno. Ali čak i poslije toga Kremlj je još jednom prikazao idiotizam svoje politike kada su se tijekom šetnje ukrajinskog i američkog predsjednika u povijesnom centru Kijeva oglasile sirene uzbune za eventualni ruski raketni napad. U Bjelorusiji he tada polijetao ruski vojni zrakoplov MIG-31K koji nosi hiper zvučne rakete „Kinžal“ koje ne može oboriti ukrajinska protuzračna obrana. To je bilo sve na kamerama koje su direktno snimale detalji posjeta Bidena Ukrajini. Ali oni zajedno s predsjednikom Zelenskim mirno su produžili šetnju pokazujući da se ne boje ruskih prijetnji. Na moskovskim močvarama moraju se bojati šef Kremlja koji je počeo neisprovocirani rat protiv Ukrajine i moraju odgovarati za svoje Zločine ispred međunarodnog suda u Hagu.

U ožujku prošle godine Joe Biden posjetio je Poljsku i ruska strana taj dan je provokativno raketirala zapadni pogranični dio Ukrajine i Poljske. Ali vremena se mijenjaju. Kada je Moskva krenula u invaziju na Ukrajinu Kremlj je bio siguran da će kolektivni zapad biti uplašen i da vojno neće pomagati Kijevu. Suprotno takvom uvjerenju zemlje NATO-a i EU-a ujedinile su se u svojoj potpori Ukrajini. Revizionistička politika Mađarske nije pomogla makar je Moskval, na zahtjev Viktora Orbana, obećala Budimpešti Zakarpatsku regiju Ukrajine, a također i teritorije niza zemalja koje se usude otvoreno boriti protiv agresivne politike Kremlja. U ovom smislu nije bila sigurna Slovačka. Ako bi Moskva pobijedila Ukrajinu, a Bratislava podržavala Kijev dio Slovačke sa značajnim mađarskim stanovništvom trebao bi otići Budimpešti. Nije bila isključena ni Rumunjska (Transilvanija) kao ni Hrvatska (Baranja). Moskva je u svojoj agresivnoj politici računala na Srbiju, onda bi ona bila van opasnosti mađarskog oduzimanja Bačke, usto, mogla bi još dobiti Kosovo i Republiku Srpsku u slučaju potpune potpore vojne invazije Kremlja, koji je planirao rusku vojsku poslati na Balkan.

Vladimir Putin računao je na blagu poziciju niza političara Bugarske i Hrvatske. Ima jakih proruskih snaga i u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj. Moskva je planirala njih snažno iskoristiti u toku svoje vojne okupacije poluotoka. Ali nije sve krenulo po ruskom scenariju. Ruska vojska zapela je u Ukrajini i ondje trpi ogromne gubitke. Moskvi treba sada hitno pauza zato puno i govori o navodnom miru, naravno uz aneksiju dijela ukrajinskih teritorija. Tu je u navodnoj potražnji mira priskočio u pomoć Rusiji kremaljski poslušnik Viktor Orban. Sada je željna oglasiti svoj mirovni plan i Kina. Nije čudo da je prije dolaska u Moskvu šef kineske diplomacije prvo doputovao u Budimpeštu. Najviši dužnosnici u Pekingu govore da sukob u Ukrajini polako izmiče kontroli. Prvo nije sukob, nego široki rat. Drugo izmiče čijoj kontroli? Moskve, Pekinga ili još nekog? U svakom slučaju SAD i kolektivni Zapad žele što brže završiti rat u Ukrajini zato vojno i pomažu Kijevu, a ne liju benzin na vatru, kako to kažu u Moskvi i Pekingu. Bez ovog oružja rat u Ukrajini stvarno bi bio pod moskovskom kontrolom, čega ipak neće biti. Mir može biti samo na uvjetima međunarodnog prava, a to znači princip nedodirljivosti granica, kojeg je  Moskva pokušala uništiti još 20. veljače 2014. godine kada je počela vojnu okupaciju Krima. Stoga brži završetak ovog rata označava povratak poluotoka Ukrajini i to je to. Sve ostalo je zamagljivanje situacije”, napisao je Levčenko.