Surova politika

Kad bi gospodin Mamić kojim čudom postao Uskokov pokajnik, njegova financijska otkrića uzdrmala bi desničarsku scenu, s HDZ-om na čelu, do temelja. U začetku je zato poželjno prikazivati ga kao političku žrtvu jedne antidomoljubne vlasti. Taj recept je na hadezeovski determiniranim sudovima prolazio gotovo uvijek

Zdravko Mamić nešto je poput putujuće pučke predstave s pjevanjem i pucanjem. Publici s njim nikad nije dosadno, iako tu neke kultivirane zabave nema. Saznavši da je Uskok nad njim i bratom pokrenuo istragu zbog mogućega nogometnoga kriminala – “narukvice”, neplaćeni porezi i slične zamorne stvari – izjavio je u Sloveniji da se “nad njegovom obitelji provodi genocid”, što je kod kazališnih kritičara izazvalo “šok i nevjericu”. Zar je moguće da je pitoma europska država poput Hrvatske zbog klana Mamić formirala “odbor za odstrijel” ? Bit će da gospodin Mamić pojam genocida shvaća ponešto preširoko, ali riječ izaziva dojam, a dojam je nešto što mu je u aktualnoj situaciji nasušno potrebno. Nejasno je, međutim, kako će stvoriti bolju sliku o sebi uz brutalan odnos prema novinarima koji je i dalje neodvojivi dio njegovog imagea.

Na nastupu u Sloveniji okupljene izvjestitelje desetak puta je nazvao “lešinarima”, kao da su oni krivi što mu je policija zasjela za vrat. Osim toga, nije lijepo slušati milijardera kako se verbalno iživljava nad ljudima koji nastoje zaraditi svoju koricu kruha, pa makar i slušanjem njegovih press-konferencija. Nije svakome Bog dao najveći državni nogometni klub na poklon, i preprodavačku agenciju koja s tim klubom godinama operira u savršenome financijskome neskladu /što manje klubu, to više vlasnicima agencije/. Gospodin Mamić izolirano živi u svome luksuznome svijetu, uživa u novcu i moći i postaje nekontrolirano ljut kad mu bilo što ili bilo tko naruši taj užitak. Sve vas mogu kupiti ako hoću, i mičite mi se s puta, njegovo je geslo. Na drugoj strani uočava se da među spomenutim izvjestiteljima, koje gospodin Mamić pred kamerama uličarsko-sadistički psuje, nema ni jednoga koji bi mu uzvratio adekvatnom mjerom. Drže se k’o pokisle kokoši, bezpogovorno slušaju uvrede i pred Mamićem spuštaju glave kao da je sam Kaligula sišao na zemlju. Njihov ponizni poklonček, i neprestano natjecanje tko će prije stići na njegovu deliričnu predstavu, hrana je za Mamićev ego i signal da s njima može izvoditi što poželi. Kad je tako, samo naprijed.

Glavni Mamićev problem nisu novinari, već pojedine nogometne zvijezde iz njegove ergele koje su se Uskoku stavile na raspolaganje kao svjedoci. Njima može uputiti svoje birane izraze, ali to je specijalna tema za institucije. Druga stvar, Mamić se uz pomoć svojih odvjetnika – koji po hrvatskome običaju raskošno prelaze granice svojih pravnih ovlasti i nastupaju kao ideološki recenzenti situacije – nastoji prikazati kao politička žrtva Milanovićevog poretka. Promatrač se u tom povodu može zapitati: Kakav je on to političar, da bi bio “politička žrtva” ? Vodi li neku stranku ? Pokušava li afirmirati nekakva društvena uvjerenja i programe ? Djeluje li kao aktivist za ljudska prava ? Predvodi li nekakvu udrugu potlačenih ? Piše li angažirane pjesme ? Ide li marksizmom protiv izrabljivanja čovjeka po čovjeku ? U Hrvatskoj se svaki borac protiv zakona može prikazivati kao politička žrtva, jer to je jedan od najprovjerenijih načina da ga ustavni sud u konačnici oslobodi. Nema kradljivca u zemlji koji se ne vadi na to da ga režim politički mrzi.

U isto vrijeme, međutim, HDZ pokazuje nesvakidašnju zabrinutost za Mamićev slučaj, kao da se radi o tajnom članu politbiroa. Milijan Brkić – HDZ-ov diplomac i autoritet – zbog Mamića je praktično napao Vladu. “SDP daje prilog tezi da se sumnja u zlouporabu represivnoga aparata i selektivnost u pristupu, kao i skretanju pažnje s Croatia osiguranja”…….”Policija se zloupotrebljava u političke svrhe”……”Piše se o rezultatima istrage što bi trebala biti tajna”……”Potpredsjednik vlade komentira aktualne istrage što je dokaz za zlouporabe policije u političke svrhe”……”Hoće li organi progona pokrenuti istragu zbog curenja informacija ?”…….I tako dalje, i tako bliže. Iz Brkićevih poruka stječe se dojam da bi nad Vladom, a ne nad Mamićem, trebalo pokrenuti istražni proces.

HDZ-ova silna zainteresiranost za gospodina Mamića može biti isključivo interesno uvjetovana. Ne radi se samo o tome da je nogometni boss deklarirani simpatizer stranke, koji igrače Dinama prisiljava da se javno izjašnjavaju u prilog HDZ-a. Kad netko raspolaže s tolikim milijunima kao Mamić, i kad se zna da je sve to stekao uz izravnu pomoć HDZ-a – Tuđmana, Sanadera itd. – njegova veza sa strankom nadmašuje idejnu bliskost i pretvara se u nešto vrlo opipljivo, vrlo konkretno. Jednostavno rečeno, HDZ se boji svega onoga što bi se u aferi Mamić moglo otkriti. Za njih je zato poželjno da se proces interpretira ne kao istraga financijskih malverzacija, kakve tresu cijeli svjetski nogomet, već kao politička represija. Kad bi gospodin Mamić kojim čudom postao Uskokov pokajnik, njegova financijska otkrića uzdrmala bi desničarsku scenu, s HDZ-om na čelu, do temelja. U začetku je zato poželjno prikazivati ga kao političku žrtvu jedne antidomoljubne vlasti. Taj recept je na hadezeovski determiniranim sudovima prolazio gotovo uvijek.

Vodstvo HDZ-a ponekad iskazuje neobičan smisao za humor, koji se prije svega očituje u umijeću izvrtanja realnosti, a i u bizarnim dosjetkama. Spomenuti gospodin Brkić svečano je proglasio zadnjih dana “početak HDZ-ove predkampanje”, kako bi pronašao nekakav novi motiv za svoje pristaše. Stvar djeluje komično kad se zna da HDZ već godinu ili dvije ne radi ništa drugo osim što vodi predizbornu kampanju na maksimalno agresivne načine. Svoga šefa Tomislava Karamarka također su proglasili žrtvom političkih podmetanja u aferi Udba, premda se iz izvornih dokumenata – koje upravo objavljuje Nacional – jasno vidi da Udba nad njim nikad nije provodila obradu, pa ni u famoznoj aferi Trs koju je volio isticati kao dokaz svoga mučeništva u komunizmu. S Udbom je mogao imati veze isključivo kao suradnik, o čemu su govorili J. Manolić i A. Barišić, pošto ih potvrđeno nije imao kao Udbina meta.

Zapaženi vic izveli su zadnjih dana i predlaganjem Amira Muharemija, ambasadora u Indiji, kao svoga kandidata za generalnog tajnika Ujedinjenih nacija. Vesna Pusić – kojoj bi gospodin Muharemi trebao biti suparnik – dobro je primijetila da Ujedinjene nacije nisu mjesna zajednica u kojoj svatko ima svoga kandidata. No da je HDZ u stanju sve živo – od sabora, preko predsjedničkog ureda, sve do biranja genseka* UN-a, politički srozati na razinu mjesne zajednice, ili provincijske krčme u kojoj se krležijanski gase svjetla, to je u više navrata iskustveno dokazano. Pripremajući se za presudnu borbu, HDZ je trikovima nakrcao torbu.