Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca poznato je po svojim mjuziklima pa tako i ove sezone udružene snage svih umjetničkih ansambala – Talijanske i Hrvatske drame te Opere i Baleta – za publiku željnu popularnih naslova iz žanra mjuzikla ponovno donose Broadway na riječku scenu. Mjuzikl “Poljubi me, Kato” komična je adaptacija Shakespeareove “Ukroćene goropadnice” u kojoj kroz ljubav, strast i komediju paralelno pratimo uzbudljivu radnju na sceni i iza nje. Brodvejski klasik “Kiss Me, Kate!” nastao je 1948. iz pera bračnog para Belle i Samuela Spewacka, a glazbu i stihove napisao je Cole Porter. Priča je inspirirana istinitim odnosom glumačkog para Alfreda Lunta i Lynn Fontanne, koji su svoje privatne svađe tijekom izvođenja “Ukroćene goropadnice” jednakom strašću unosili na scenu i nastavljali u backstageu. Kao što kaže i jedna od definicija metakazališta, u ovoj se „predstavi u predstavi“ brišu granice između umjetnosti i realnosti, odnosno sadržaja predstave koja se postavlja i života glumaca koji je postavljaju. Mjuzikl “Poljubi me, Kato” režirala je i koreografirala Tihana Strmečki, koreografkinja velikih riječkih mjuzikala iz proteklih dviju godina – “Evite” i “Sunset Boulevarda”. Osim Tihane Strmečki, ove izvanredne i zahtjevne projekte povezuje i prvakinja riječkog HNK Leonora Surian Popov, koja u svim trima igra glavne uloge. U „Poljubi me, Kato“ to je uloga Lilli Vanessi.

Nakon što je diplomirala glumu na prestižnoj talijanskoj Nacionalnoj akademiji “Silvio D’Amico” u Rimu, Leonora Surian Popov, danas kazališna i televizijska glumica i glazbena umjetnica, vratila se 2003. godine u rodni grad i postala članicom HNK Ivana pl. Zajca. Tu je ostvarila niz uloga u dramskim predstavama Hrvatske i Talijanske drame, a osim svojim dramskim ulogama, poput posljednje u predstavi “Čelične magnolije”, redovito nastupa i u mjuziklima, počevši još od Nine Filipovne u mjuziklu “Jala, Jalta”. Prošle godine dobila je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju ulogu u mjuziklu, i to za ulogu Norme Desmond u “Sunset Boulevardu”. U povodu premijere novog mjuzikla Leonora Surian Popov dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Zašto je mjuzikl jedna od najzahtjevnijih glazbeno-scenskih formi?

Mjuzikl je forma koju jako volim. Obožavam glumiti, ali i pjevanje je dio mog izričaja, tako da kada spojim te svoje dvije strasti, osjećam se kompletno. Riječ je o dosta kompleksnoj glazbeno – scenskoj formi jer obuhvaća pjevanje, glumu i ples. Probe se tako izvode u trima fazama – posebno se vježba muzički dio, pa dramski, postave se koreografije i na kraju se sve spoji. I to mi je najdraži dio procesa. Treba velika koncentracija kako bi se glumilo s kolegama, pratilo dirigenta, pratilo glazbu, otplesalo i otpjevalo sve u tempu i točno, a opet s interpretacijom. Međutim, ne bih rekla da je najzahtjevnija forma. Ima i dramskih predstava koje znaju biti puno teže za izvođenje, koje traže puno jači emotivni angažman, koje vas koštaju emocija. Tako da svaka scenska forma ima svoje izazove, svoje lijepe strane, a i one teške. U svakoj od tih formi uvijek se dajem svim srcem i nikad se ne štedim. Kroz svoju karijeru imala sam priliku igrati razne role u raznim mjuziklima i svaki put jest izazov, ali i zadovoljstvo kada uspijem prenijeti emociju, ne samo dramskog teksta nego i kroz muziku i pjevanje.

NACIONAL: “Poljubi me, Kato” tipičan je primjer „predstave u predstavi“ koja duhovito prikazuje muško-ženske odnose, bračne sukobe na sceni i izvan nje. Koliko je takva dvostruka transformacija izazovna za glumca?

Da, tekst je jako duhovit, inspiriran istinitom pričom o dvoje glumaca, bivših supružnika koji su radili zajedno i na scenu često dovodili i rješavali privatne probleme. Lik Lilli Vanessi baš je zato vrlo duhovit i izazov je za svaku glumicu. Ona još voli svog bivšeg muža i kada shvati da je greškom od njega dobila buket cvijeća namijenjen mladoj kolegici Leoni, skroz poludi i za vrijeme izvođenja predstave “Ukroćena goropadnica”, u kojoj je njen bivši muž redatelj i glavni glumac, s njim na sceni vodi svoj privatni rat. Ta igra predstave u predstavi jako je duhovita i bogata nijansama. Posao glumca jest transformacija, a u ovom komadu imam to priliku napraviti dvaput – kroz lik Katarine u predstavi “Ukroćena goropadnica” te kroz lik Lilli, koja se u jednom trenu poistovjeti s goropadnom Katarinom koju tumači.

NACIONAL: Za prijevod, prepjev i adaptaciju predstave zaslužan je Igor Weidlich, koliko je i kako Weidlich uspio uklopiti klasičnu priču u današnje vrijeme?

Predstava je dosta aktualizirana i ima puno duhovitih referenci na današnjicu. Ono što mi se jako sviđa, s obzirom na to da je realizirana u suradnji Hrvatske drame, Talijanske drame, Opere i Baleta, jest što se ističe i multikulturalnost koja je uvijek prisutna u Rijeci, našoj Luci različitosti. Isto tako, za razliku od originala, kroz predstavu se slavi ženski rod, snaga žene koja se može i zna suprotstaviti muškarcu, a opet ostati svoja, ženstvena, jaka i pametna. A nije ni čudo da je tako, s obzirom na to da većinu autorske ekipe čine žene, redateljica i koreografkinja Tihana Strmečki, kostimografkinja Sandra Dekanić i scenografkinja Liberta Misan.

NACIONAL: Što ova predstava pruža publici, ali i glumcima, donosi li ona toliko potreban predah i onima koji je igraju i onima koji je gledaju?

Svaka predstava, pa i ona koja priča o svakodnevnim životnim problemima, pa čak i onim bračnim, i koja nam uspije izmamiti osmijeh na lice, u stanju je spojiti umjetnike na sceni i publiku i olakšati im, makar na nekoliko sati, probleme s kojima se svatko od nas nosi u ovim teškim pandemijskim vremenima.

NACIONAL: Pandemija se odrazila na sve aspekte života pa tako i na rad kazališta i umjetnika koji u njima stvaraju. Kako ste profesionalno, kao glumica, doživjeli tu situaciju?

Moram priznati da sam jedna od onih koji se dosta boje koronavirusa, tako da mi je na početku bilo zaista teško. Mi glumci ipak glumimo bez maski, dodirujemo se, provodimo mnogo vremena u bliskom kontaktu. Ali u našem kazalištu zaista se vodilo računa o svemu, o specifičnosti našeg posla te su se provele efikasne mjere. Drugi aspekt covida koji mi je malo teško pao jest igra pred polupraznim gledalištem. Naime, za nas koji smo na sceni jako je bitan taj kontakt koji ostvarimo s publikom, koji je “živ” i svake večeri drugačiji, ali i to je sada iza nas. Nadam se stvarno da ćemo se uskoro vratiti u staro normalno.

NACIONAL: I vaš brat Stefano Surian je glumac u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, glumili ste s njim u “Eviti” i sada glumite u “Poljubi me, Kato”. Kako je opet glumiti u istoj predstavi s bratom?

Lijepo je glumiti s članovima obitelji. Jedan od prvih projekata koje sam napravila s ocem i bratom je “Jalta, Jalta” u izvedbi obitelj Surian, a koju izvodimo već više od deset godina. I zaista, divan je osjećaj dijeliti pozornicu s članovima obitelji i zajedno uživati u uspjesima, nositi se s tremom i improvizirati kada nešto negdje zapne. Ta zajednička energija je neopisiva. Nakon toga imali smo još puno glazbeno scenskih koncerata. Posljednjih godina u riječkom kazalištu radim s bratom Stefanom. Prvo u projektu Talijanske drame “I buhe kašlju”, zatim u predstavi “Vježbanje života – drugi put“, prošle sezone u “Eviti” i sada u “Poljubi me, Kato”. Uživam u vremenu provedenom s njime u raspravama oko naših scena, pomažemo jedno drugome i uživamo u uspjesima drugoga.

U mjuziklu ‘Poljubi me, Kato’ Leonora Surian Popov igra ulogu Lilli Vanessi. PHOTO: Fanni Tutek Hajnal

NACIONAL: Imate dvije male curice, suprug vam je glazbenik koji je često po turnejama, kako uspijevate organizirati život uz svakodnevne probe koje traju po pet, šest sati?

Uz dobru volju i organizaciju nekako stignemo. Nije uvijek lako, ali nije ni tempo rada uvijek tako gust. Koji put se dogodi da nisam u nekom projektu pa imam dosta slobodnog vremena, a koji put, kao sada, dogodi se da se dva prekrasna ali zahtjevna projekta, “Poljubi me, Kato” i “Čelične magnolije”, preklapaju, a suprug je na turneji s Massimom Savićem. Ali imam divnu obitelj, moja majka Leonida uvijek mi uskoči, a ovoga puta angažirala sam i svoga oca i brata Stefana. Tako da se snalazimo, svi dobro znamo specifičnosti ovoga posla i uvijek uskačemo jedni drugima.

NACIONAL: Diplomirali ste glumu na akademiji “Silvio D’Amico” u Rimu 2003., iste godine primljeni ste u angažman HNK Ivana pl. Zajca, zašto je Rijeka bila vaš izbor?

Tako se nekako poklopilo. Kada sam završila akademiju, mislila sam da ću ostati u Rimu, ali pružila mi se prilika da zaigram predstavu “Filumena Marturano” u HNK Ivana pl. Zajca. Nakon toga su mi ponudili ugovor na dvije godine. Nizale su se prekrasne uloge koje su za mladu glumicu poput mene bile pravi izazov. Snimala sam seriju “Sve će biti dobro” i nakon toga se zaljubila. I eto, ipak sam rođena Riječanka i Rijeka je oduvijek u mom srcu.

NACIONAL: Puno spominjete oca, vaš otac Giorgio Surian, hrvatski bas-bariton i nacionalni operni prvak, ravnatelj je Opere HNK u Zagrebu, razmišljate li i vi o radnom preseljenju iz Rijeke?

Kao što rekoh, obožavam Rijeku. Ali u životu nikada ne reci nikad. Kao dijete sam se stalno selila, do svoje dvadesete godine živjela sam u Milanu, Rijeci, Moglianu, Venetu,  Bologni i Rimu. To je imalo svoje prednosti, ali i puno mana. Stalno sam mijenjala škole i prijateljstva, željela bih da moja djeca imaju neku stabilnost.

NACIONAL: Uz rad u kazalištu objavili ste tri CD-a: “Moj mali svijet”(u suradnji s najpriznatijim hrvatskim jazz glazbenicima), “Bijeli Božić” (u suradnji s harfisticom Vlastom Hribar) i “Nanita” (uspavanke za djecu), a izdali ste i zbirku viceva o plavušama “Vic je što sam plava – najbolji vicevi o plavušama”. Što vas motivira za takve pothvate i koji su vam daljnji planovi?

Planova imam puno, ali ne volim o njima puno pričati. Volim prvo ostvariti nešto pa to objaviti, ali da, volim raditi na raznim projektima. Koji put se probudim ujutro, odlučim da ću se nečemu posvetiti i odjednom svu energiju uperim u to, dok god to ne dovedem do kraja. Kad se na nečemu predano radi, uvijek se nekako stvari poslože da se to i ostvari. I sama se koji put iznenadim rezultatima –  na CD-u “Nanita” je pjesmica „Mala sovica“ koja na YouTubeu ima preko sedam milijuna pregleda! Kada sam to vidjela, nisam mogla vjerovati. Skoro svaka beba je sluša i to mi je najveće zadovoljstvo. Isto tako, s bratom i tatom sam izradila nosač za laptop koji je osvojio srebrnu medalju u Moskvi na Arhimedu, velikoj međunarodnoj izložbi inovacija 2012. Ideja za zbirku viceva došla je iz nekog revolta prema činjenici da se većina ljudi ne zna šaliti na vlastiti račun, nego većinom na tuđi. Tako da sam uz pomoć psihologinje Senke Tomljanović Manestar i deset poznatih hrvatskih plavuša (među kojima su i Mani Gotovac, Gabi Novak i Martina Zadro) probala duhovito demantirati mit o glupim plavušama i dokazati da su “osobe koje se služe humorom i prihvaćaju šale na svoj račun mentalno zdravije od osoba koje život gledaju kroz tamne naočale i biraju depresiju”.