Programom „U ritmu Broadwaya“, kojim će 15. lipnja biti otvoren festival Teatar uz more u Splitu, Leonora Surian Popov obilježit će 20 godina karijere. Prvakinja Hrvatske i Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Programom „U ritmu Broadwaya“ proslavit ćete 20 godina karijere. Kako ste zamislili nastup?

Jako sam uzbuđena, sretna i zahvalna što imam priliku proslaviti 20 godina umjetničkoga rada iako ne mogu vjerovati da je to tako brzo proletjelo. Primarno sam dramska glumica, ali pjevanje je oduvijek bilo dio moga izričaja tako da je proslava te važne obljetnice uz glazbu i ples bila ideja koja me je otpočetka oduševila. Repertoar smo birali zajedno redateljica Tihana Strmečki, maestro Filip Gjud i ja. Veliki je izazov preda mnom, to će biti večer u ritmu Broadwaya u kojoj ću se iskazati u 20-ak različitih ženskih uloga.

NACIONAL: Dva desetljeća na sceni je mnogo, što biste izdvojili, na što ste najponosniji?

Ima puno uloga koje su mi donijele neizmjerno zadovoljstvo jer mi glumci uvijek volimo sve uloge koja radimo, svaka od njih je dio nas. Pamtim tako Ninu iz mjuzikla „Jalta, Jalta“ za koju sam dobila dvije nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta, Ofeliju u „Hamletu“, Margaret u „Mački na vrućem limenom krovu“, Marijanu Tintor u „Čeličnim magnolijama“, Normu Desmond u „Sunset Boulevardu“ koja mi je donijela Nagradu hrvatskog glumišta, Evitu iz „Evite“, Kate iz „Poljubi me, Kato“… Ali ono na što sam najviše ponosna jest moja obitelj, koja je unatoč mom angažmanu, projektima, obavezama, a koji put i velikom presingu i stresu, uvijek na prvome mjestu. Koliko god padala s nogu, uvijek želim naći snage za posvetiti se mojim dvjema curama Eleni i Emily i mom suprugu Borisu, koji mi je zaista velika podrška.

NACIONAL: Zašto ste odabrali baš večer mjuzikala, što za vas znači mjuzikl?

Mjuzikl sam oduvijek voljela, taj spoj glume, plesa, pjevanja… Ideja za brodvejsku večer spontano se nametnula nakon premijere predstave “Poljubi me, Kato” u HNK-u Zajc. Kada mi je režiserka i koreografkinja Tihana Strmečki ušla u garderobu i iznijela ideju, bila sam oduševljena. Tada se to činilo sve jako dalekim, a evo nas sada, brojimo dane.

NACIONAL: Kako se osjećate na sceni već 20 godina, kakav je osjećaj izići pred publiku?

Još ne vjerujem da je 20 godina prošlo! Osjećaj je skoro isti kao prvoga dana: ljubav i poštovanje prema tom predivnom poslu, iščekivanje reakcije publike i dobra doza kvalitetne treme i adrenalina koji se osjeti prije početka svake predstave. Samo što, za razliku od prije, sada se više igram, opuštenija sam, prije sam to sve preozbiljno shvaćala.

NACIONAL: I sami ste nastupali u nekim mjuziklima, imate iskustva s tim žanrom, postoji li neki koji vam je najdraži, čije arije pjevušite i privatno?

U puno sam produkcija mjuzikala igrala, i to sam većinom alternirala po dvije uloge. Tako je bilo u „Nunsenseu“, u „Guslaču na krovu“, u „Sunset Boulevardu“, igrala sam i u „Buhe kašlju“, „Pepeljugi“, „Eviti“, „Poljubi me, Kato“… Najviše pamtim Normu Desmond koja mi je donijela veliko kazališno i životno iskustvo, zatim goropadnu Kate te sestru Mary Amneziju.

NACIONAL: Hrvatska publika voli mjuzikl, ali čini mi se da je taj žanr ipak nekako na margini, ne znam biste li se s time složili? Koliko god su to strašno zahtjevne produkcije, s puno plesa, pjevanja, glume, sve u isto vrijeme, nekako se dramsko kazalište i dalje više cijeni, kako vi na to gledate?

Dramsko kazalište je nešto drugačije od mjuzikla. U mjuziklu puno diktira glazba, u dramskim predstavama sami stvaramo “zajedničku glazbu i ritam”. Ali i u mjuziklima se mora glumiti, iznijeti dramu, strast, ljubav, moć, razočaranje… A uz to i zapjevati, koji put dosta teške dionice. Možda je u Hrvatskoj premalo zastupljen, ali kada god se postavi na scenu neki mjuzikl, traži se karta više i sve je rasprodano.

NACIONAL: Vaša obitelj nastupit će s vama, koliko vam je bilo lakše – ili teže – odrastati u svijetu glazbe, kazališta, scene?

Otkad sam bila djevojčica, šećem se hodnicima kazališta, uživam u garderobama i igram se rekvizitima. Sigurno je sve to utjecalo na mene i na moj životni odabir. Iako sam u jednom trenutku rekla da se nikada neću baviti kazalištem i da nikada neću pjevati, brzo sam samu sebe razuvjerila. I eto, sada i moja djeca trče po hodnicima kazališta i stavljaju perike na glave i igraju se na sceni. Vrijeme će pokazati hoće li to i na njih utjecati.

NACIONAL: Prvakinja ste Talijanske i Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, koji su vam planovi u Zajcu?

Zbog svoje dvojezičnosti oduvijek sam igrala u oba ansambla, a zbog pjevanja i u ansamblu Opere. Volim ovaj posao, volim pjevati, volim glumiti, volim se igrati na daskama koje život znače i zaista se nadam da me čeka još puno izazova.