Knjigu eseja „Laibach Kunst – Temelji“ uredila je Barbara Borčić, dugogodišnja povjesničarka umjetnosti i članica AICA-e, Međunarodne udruge likovnih kritičara, aktivna u području suvremene umjetnosti kao slobodna kustosica i spisateljica s fokusom na performans i videoumjetnost, autorica brojnih izložbi, knjiga i znanstvenih radova temeljenih na suvremenoj umjetnosti. Od 1982. do 1985. godine bila je umjetnička direktorica Galerije ŠKUC u Ljubljani te kroz tu funkciju aktivno sudjelovala u stvaranju slovenske alternativne scene.

Ova monografija je fokusirana na umjetničku praksu Laibach Kunsta, njezin značaj i recepciju tijekom Laibachova intenzivnog djelovanja na ljubljanskoj i jugoslavenskoj alternativnoj sceni u prvoj polovici 1980-ih te objedinjuje slikovnu i dokumentarnu građu i stručne tekstove o umjetničkoj praksi Laibach Kunsta tijekom njihova formativnog razdoblja, kada su njihove rane izložbe utemeljile metodu retroavangarde, umjetničke postupke aproprijacije i montaže kojima su potaknuli brojne interpretacije i kritike svojega rada i djelovanja.

Monografija „Laibach Kunst – Temelji“ sastoji se od šest eseja koje su napisali Barbara Borčić, Lilijana Stepančič, Eda Čufer, Dragan Živadinov, Slavko Timotijević i Leonida Kovač, a u kojima su analizirali umjetničke i medijske aktivnosti skupine Laibach te slike i procese vezane uz njihove prve izložbe u trima važnim urbanim središtima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, u prvoj polovici osamdesetih godina. U razgovoru za Nacional povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Leonida Kovač, autorica jednog od eseja u spomenutoj monografiji, istaknula je da je Laibach u tom periodu od umjetničkog fenomena s relativno uskim krugom “zainteresirane javnosti”, postao eksplicite politički fenomen.

Još od sredine osamdesetih Leonida Kovač se bavi feminističkom dekonstrukcijom heteronormativnih diskursa, s fokusom na režime reprezentacije, odnosno, strukturalno nasilje u diskursu umjetnosti i vizualnoj kulturi. Doktorirala je 2007. godine na temu iz područja povijesti umjetnosti i humanističkih znanosti. Koncipirala je i realizirala tridesetak autorskih izložbi, 2002. godine je bila povjerenica i kustosica hrvatskog paviljona na Bijenalu suvremene umjetnosti u São Paulu i 2003. godine na 50. Bijenalu u Veneciji. Od 2002. do 2005. obnašala je dužnost potpredsjednice Međunarodne udruge kritičara umjetnosti – AICA. Autorica je desetak publicističkih djela i brojnih znanstvenih radova. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

NACIONAL: Na nedavno održanom koncertu grupe Laibach u Zagrebu, publiku je oduševio upravo vizualni dio njihova nastupa jer je svaka pjesma bila popraćena vizualnim simbolima. U kojoj mjeri je Laibach zapravo izgradio svoj imidž i karijeru na toj vizualnoj komponenti, naslonjenoj na kompletno djelovanje Laibach Kunsta?

Laibach od svog osnutka 1980. godine inzistira na konceptu totalnog (umjetničkog) djela, onoga što se s inherentnim mu širokim rasponom povijesnih kulturalnih konotacija označuje njemačkim terminom Gesamtkunstwerk. Taj koncept u intermedijskoj izvedbi Laibacha nužno implicira pitanje: što se to označuje riječju umjetnost? I danas kao i pred više od četrdeset godina kada obznanjuje „10 točaka Konventa“, Laibach inzistira na tvrdnji da se “umjetnost i totalitarizam uzajamno ne isključuju”, odnosno, da je “sva umjetnost podložna političkoj manipulaciji osim one koja govori jezik te iste manipulacije”. Budući da Laibach govori jezikom te manipulacije, potpuno svjestan da je, povijesno, totalitarizam neodvojiv od spektakla, danas, kao i prije četrdesetak godina, njegova izvedba nužno jest spektakl. Podsjećam ovdje na Debordovu tvrdnju da spektakl nije samo skup slika nego društveni odnos posredovan slikama.

NACIONAL: Koliko je nastup Laibacha pod egidom „Mi kujemo budućnost“ u Zagrebu 23. travnja 1983. godine, u sklopu Muzičkog biennala, zapravo bio svojevrsni početak stvaranja Laibach Kunsta i poziv da ih se promatra kao umjetnički kolektiv?

Laibach Kunst postojao je kao integralni sastojak glazbeno-scenske izvedbe grupe Laibach i prije tog nastupa na Muzičkom biennalu Zagreb 1983. Te iste godine Laibach je kao umjetnički kolektiv postavio izložbu u tadašnjem Prostoru proširenih medija na Starčevićevu trgu, galerijskom prostoru koji je predstavljao inovativne umjetničke prakse, a vodio ga je Mladen Stilinović. Izložba je na intervenciju policije koja je uslijedila zbog prijave nekoga od posjetitelja, zatvorena nakon samo tri dana. Nastup na Biennalu okončan je “ekstradikcijom” – zagrebačka policija prepratila je članove Laibacha do Glavnog kolodvora i ukrcala ih na vlak za Ljubljanu. Povod policijskom postupanju bila je upravo projekcija vizualnog materijala kao integralnog dijela glazbene izvedbe.

NACIONAL: Knjiga „Laibach Kunst – Temelji“ kroz šest eseja analizira i tumači Laibachove umjetničke i medijske aktivnosti, slike, metode i procese, a naglasak je na prvim izložbama u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu. Kolika je uloga Zagreba u stvaranju Laibach Kunsta i koje su izložbe zapravo bile „odskočne daske“ za njihov daljnji rad?

Izložba u zagrebačkom Prostoru proširenih medija i nastup na Muzičkom biennalu, zbog kojih je intervenirala policija, te tri mjeseca poslije toga intervju s Laibachom emitiran uživo u programu Televizije Ljubljana, koji je okončan voditeljevim apelom da se “suzbije ta opasnost, jezive ideje i izjave usred Ljubljane”, nesumnjivo su doprinijeli potpuno drugačijoj recepciji Laibacha. Od umjetničkog fenomena s relativno uskim krugom “zainteresirane javnosti”, Laibach je postao eksplicite politički fenomen. Ta je činjenica zacijelo bitno utjecala na njihovu međunarodnu recepciju.

NACIONAL: Knjiga „Laibach Kunst – Temelji“ fokusira se na umjetničku praksu Laibach Kunsta, njezin značaj i recepciju tijekom Laibachova intenzivnog djelovanja na ljubljanskoj i jugoslavenskoj alternativnoj sceni u prvoj polovici 1980-ih. Koliko se do danas zadržalo te radikalne provokacije kojom su privukli pozornost na svoj rad na samom početku svog djelovanja?

Ako se pred četrdeset godina u potpuno drugačijem globalnom tehnološkom, ekonomskom, političkom i kulturnom kontekstu moglo govoriti o radikalnoj provokaciji, mislim da termin provokacija danas nije primjeren. Što to danas još može biti provokativno? Međutim, Laibach je svoj iznimno snažan izvedbeni učinak koji je imao u početku, zadržao do danas. Razlog tome su trajno prisutni temeljni postulati njihova djelovanja, ponovit ću: “umjetnost i totalitarizam uzajamno se ne isključuju” i “sva umjetnost podložna je političkoj manipulaciji osim one koja govori jezik te iste manipulacije”. Referencijalno polje Laibachovih izvedbi nije nestalo s krahom totalitarnog komunističkog sustava upravo stoga što je njihov temeljni predmet interesa historičnost totalitarizma. Laibach i dalje govori jezikom političke manipulacije, globaliziranim jezikom neoliberalnog kapitalizma i inherentne mu ideologije konzumerizma neodvojive od spektakla. Kao referent Laibachova sadašnjeg djelovanja prepoznajem globalni totalitarizam neoliberalnog kapitalizma kojemu nitko i ništa ne izmiče. Taj do sada neviđeni oblik totalitarizma temelji se na nekropolitičkoj paradigmi i manifestira se kroz nju: stvara svjetove smrti. Dovoljno je prisjetiti se Laibachova recentnog simfonijskog djela „Alamut“ čija izvedba završava projekcijom pozdrava “Vidimo se u paklu”. Rekla bih da Laibach inducira paradoksalnu katarzu.

NACIONAL: Laibach Kunst i NSK utemeljili su retroavangardu kao umjetnički pravac još tijekom prve polovice osamdesetih godina. Koliko se to i takvo umjetničko izražavanje kroz njihovo djelovanje proširilo nakon tog perioda po svijetu? Možemo li danas govoriti o njihovim nasljednicima ili barem nekom umjetničkom kolektivu kojem je upravo Laibach Kunst poslužio kao inspiracija?

Neki postupci koje su i Laibach Kunst i cijeli NSK prakticirali inspirirali su mnoge, ali ne bih govorila o nasljednicima jer je njihova izvedba bila i ostala jedinstvena.

NACIONAL: Djelovanje i nastanak Laibach Kunsta potaknuli su intenzivne asocijacije i mnoštvo raznolikih interpretacija zbog korištenja raznih simbola, što se zadržalo do danas. Koliko je taj njihov simbolizam zapravo svojevrsni temelj njihova djelovanja i polazište provokativne umjetnosti koja ih je obilježila?

Laibach Kunst, kako ga ja razumijevam, otišao je s onu stranu svake simbolizacije pokazavši upravo metamorfno svojstvo simbola.

NACIONAL: NSK i Laibach Kunst kao kolektiv svoje su djelovanje tijekom godina proširili na likovno izražavanje kroz Irwin, na kazališni dio kroz kazalište Sestre Scipion Nasice i djela Dragana Živadinova, kroz politiku stvaranjem države NSK, kroz glazbu s grupom Laibach i kroz filozofiju, koja je također često izazivala kontroverze zbog iznesenih stavova i samog načina razmišljanja. Postoji li u povijesti umjetnosti 20. stoljeća neki sličan umjetnički kolektiv s kojim bismo mogli usporediti njihovo djelovanje?

Premda se teorijska ishodišta djelovanja Laibacha, Gledališča sester Scipion Nasice i Irwina nalaze u resemantizaciji umjetničkih postupaka povijesnih avangardi prve polovine 20. stoljeća, što na internacionalnoj sceni suvremene umjetnosti nije rijetkost, nije mi poznat nijedan umjetnički kolektiv čije bih djelovanje mogla nazvati analognim praksama NSK-a.

NACIONAL: Koliko je, po vašem mišljenju, Laibach Kunst važan umjetnički kolektiv za globalnu povijest umjetnosti, a pogotovo za povijest umjetnosti na ovim prostorima?

Iznimno je važan po mnogo čemu, ali nadasve po tome što jasno pokazuje da nema samorazumljivih pojmova. Jedan od tih pojmova je i pojam umjetnosti.