Balet Hrvatskog narodnog kazališta prvi u svijetu za scenu će adaptirati roman „Ponos i predrasude“ Jane Austen, u režiji i koreografiji Lea Mujića koji je uz Bálinta Rauschera i odabrao glazbu, a svjetska praizvedba bit će 7. studenoga. Priča o Elizabeth Bennet koja se, kao i njezine četiri sestre, mora udati za bogatog muža, vodi kroz raskošne salone devetnaestostoljetne Engleske i ujedno otkriva mnoge slojeve engleskog društva toga vremena. Kostime radi Manuela Paladin Šabanović, scenograf je Stefano Katunar, a dramaturg Bálint Rauscher.

Leo Mujić, 46-godišnji koreograf, već je zagrebačkoj publici poznat jer je radio „Tišinu mog šuma“, „Anu Karenjinu“ i „Gospodu Glembajeve“, prvo baletno uprizorenje dramskog teksta Miroslava Krleže koje je postalo hit i igra i danas, četvrtu sezonu. Mujić je nakon završene baletne škole u Beogradu i slavne Béjartove škole u Lausannei ostvario značajnu plesačku karijeru u europskim i svjetskim baletnim kazalištima. Sve više koreografirajući baletna djela, profilirao se kao autor zanimljiva suvremenog stila kojim je pobudio interes baletnih kazališta. Za balete „Ana Karenjina“ i „Gospoda Glembajevi“ dobio je 2015. i 2017. Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju koreografiju.

NACIONAL: Premijera baleta „Ponos i predrasude“, bolje rečeno svjetska praizvedba, trebala se održati još u ožujku, ali je odgođena zbog pandemije covida-19 i evo, sad su završne pripreme. Zašto ste se odlučili za ovaj roman Jane Austen, otkud ideja?

Uvijek razmišljam o tome kako je neki tekst postao klasik, zašto se tako dugo održao i uvijek je aktualan. „Ponos i predrasude“ je napisan fenomenalnim ženskim rukopisom u kojem se obrađuje kompleksan odnos između likova, bavi se izrečenim i onim što nije izrečeno. Stoga sam pomislio – zašto ne bih to prebacio u medij pokreta, u balet? Želio sam, isto tako, napraviti nešto posve drugačije od teških drama kakve sam radio u HNK u Zagrebu, a to su bili baleti „Ana Karenjina“ i „Gospoda Glembajevi“. To su očite drame, preljubi, mržnje i smrti. Ovdje je sve nekako drugačije, nježnije, senzibilnije, romantičnije, sve je pod kontrolom, u tzv. etiketi. Taj čitav jedan period obilježili su oslobađanje od baroka, preteški kostimi, jaka šminka, vraćanje antici, pa je stoga bilo privlačno obraditi taj period plesnim izričajem.

NACIONAL: Da, u ovom tekstu nema toliko snažnih osjećaja mržnje, strasti, već je sve lepršavo, romantično…

Da, nema neku očitu dramu, nitko u ovom romanu ne umre. Ali samo naizgled je sve lepršavo. Roman „Ponos i predrasude“ ima fantastičnu političku i socijalnu pozadinu, posebno o položaju žene u društvu koja nije mogla ništa naslijediti. Jedini izbor koji je imala bio je bogato se udati, postati časna sestra ili postati služavka. Biološki sat je u ono vrijeme kucao drugačije nego danas, s 26, 27 godina bila si smatrana starom curom i opterećenje svojim roditeljima. Jane Austen kroz svoje likove gradi fenomenalan prikaz ženskog društva toga vremena. Kroz pet sestara Bennet, Elizabethinu prijateljicu Charlotte, majku, gospođu De Bourgh te Bingleyjeve sestre, Jane Austen prikazuje svaki mogući stil ponašanja i egzistencije. Tako da se može reći da je ovo jedan ženski roman, a s tim u vezi je ovo jedan ženski balet.

NACIONAL: Što vam je bio fokus kad je koreografija u pitanju? Muški plesači u ovom baletu, kad je Nacional s njima radio intervju u povodu prvotno zakazane premijere prije korone, osim što su ustvrdili da je s vama iznimno lako raditi jer vi prije svega s njima surađujete, naglasili su da je gluma na sceni jako važna, a posebno se to odnosi na balet „Ponos i predrasude“. Riječ je o ekspresijama lica i tijela kojima se na sceni iskazuju različiti osjećaji, kako ste radili s plesačima?

Plesač najbolje reagira kroz ono fizičko, kroz cjelotjelesnu ekspresiju i ono što je naučio u koracima i koreografiji. Ovo nije koreodrama. Ovo je dramski balet, baziran na visokom nivou klasičnog teksta. Vjerujem u svoj medij, u bogatstvo baleta i u mogućnost da se kroz ekspresiju pokreta iskažu sve emocije i sve vrste komunikacija. Zato mi je jako velik izazov napraviti nešto što je bazirano isključivo na tekstu. U ovom slučaju pozabaviti se svakim likom, obraditi svaki lik – jer nema malih uloga ni malih likova već samo malih umjetnika – veliki je izazov. Ti likovi djeluju u simbiozi i u interakciji. To je kvaliteta teksta Jane Austen.

NACIONAL: I u ovom baletu važna vam je žena, kao i u „Ani Karenjinoj“ ili „Glembajevima“, je li to ciljano ili slučajno?

Pa zbog Helene Trojanske je počeo rat. To je nekako i svjesno i nesvjesno, ta tema nikad nije obrađena u baletnoj formi, čak ni u Engleskoj odakle dolazi tekst, i to je nešto što me uzbuđuje. Drago mi je što se to događa kod nas, interesantno mi je što je ovaj balet nešto što nije očito. Dobro poznavajući medij baleta, poznajem i njegove nedostatke, kao i ono što baletna igra najbolje može obraditi i prikazati. Mogu reći da je balet toliko sofisticirana umjetnost da prvo neki tekst mora biti obrađen kroz film, pa kroz dramski teatar, a balet dolazi na kraju. U stvari, kad jedno djelo postane opće mjesto. Uvijek pokušavam poštovati klasicizam djela koje obrađujem. U ovom slučaju ne mogu, naravno, ignorirati da je napravljena fantastična BBC-jeva serija „Ponos i predrasude“, odličan holivudski film 2005., čak i neke groteske sa zombijima, ne mogu to sve ignorirati. Ta je knjiga i danas druga najprodavanija knjiga na engleskom jeziku, a s obzirom na to da su Englezi kolonizirali pola planeta i nas ostale uvjerili da je engleski prvi jezik svijeta, roman Jane Austen postao je bestseler.

NACIONAL: Očekujete li odnosno nadate li se izvedbi u nekom britanskom kazalištu?

Balet mora nastaviti svoje putovanje, svoj život. Ne mogu procijeniti hoće li se to dogoditi, ali svakako bi bilo lijepo. Nadam se da mu život neće završiti samo na daskama HNK u Zagrebu. Interesantno je da je ovaj ansambl dramski vrlo potkovan, ima plesača različitih generacija i edukacija, što mi omogućava da napravim jedan sjajan spoj. Ovo je velika ansambl predstava, jako je puno ljudi na sceni.

NACIONAL: U razgovoru s Ilirom Kernijem, ravnateljem Baleta HNK u Splitu, ali ne samo s njim, čula sam da je u Hrvatskoj veliki manjak hrvatskih muških baletnih plesača, a to se povezuje s manjkom škola, ali prije svega manjkom interesa za ples kod dječaka. Kako na to gledate?

To je simpatično, ali ja ne vidim to kao neki veliki problem. To je problem kad je obrazovanje u pitanju, ali time se treba baviti Ministarstvo obrazovanja. Ako je nekome u interesu da se time pozabavi, onda je to Ministarstvo obrazovanja. Cilj profesionalnog baletnog ansambla nije u tome da se bavi time, nego da hrvatskoj publici, i međunarodnoj, ponudi vrhunski proizvod i tako popularizira balet. Prednost naše profesije, zbog čega neki od nas imaju uspješne međunarodne karijere, jest u tome što je balet univerzalna izvedbena umjetnost, od Đevđelije, Balkana i Jadrana pa sve do Amerike, Australije i Japana. To je univerzalni govor, svugdje jednako kodiran i koristi univerzalan govor tijela, a ne riječi. Na ravnatelju baleta je da uzima najbolje moguće plesače i publici daje vrhunski proizvod. U Njemačkoj, koja ima 80 milijuna stanovnika, primjerice u štutgartskom baletu koji je jedan od najboljih i najvećih na svijetu, samo su četiri njemačka plesača. A imaju sjajne škole. Tako da su internacionalizacija i antilokalizacija poželjni samo u smislu da se nađe najbolje. Ja se u zagrebačkom ansamblu osjećam internacionalno, ali na ulicama Zagreba baš i nije tako. Kad upalim televizor „raspale“ me lokalni proizvodi, estrada i ostali stradalnici na estradi, svi poznati anonimusi s izvrnutim sustavom vrijednosti. Podržavam različitost i obožavam činjenicu da Leonea Glembaya igra Japanac Takuya Sumitomo, a barunicu Castelli Australka Natalia Horsnell Kosovac, koji za tekst dosad nisu ni znali.

NACIONAL: Kad je balet u pitanju, naravno da sve proizlazi iz klasike pa su baleti kao što su „Labuđe jezero“, „Orašar“, „Bajadera“, „Giselle“ temelji svakog repertoara. Ali kako gledate na upravo ovakve moderne i neoklasične produkcije, koliko je važno da se balet u tom smislu razvija?

Bez klasika ja ne bih mogao raditi nijedan drugi balet. Ravnatelj Baleta HNK u Zagrebu Leonard Jakovina veliki akcent stavlja na kreaciju, a to je ključno. Mislim da je svaki stil potreban. Postoji klasika, postoji neoklasika – što radim ja ovim produkcijama – a postoji i moderan pristup. To je sve potrebno plesačima, baletu, publici. Da se vratim na kreaciju. Umjetnik u svojoj karijeri vrijedi onoliko koliko je ljudi inspirirao, koliko je kreacija sukreirao i slično. To je prednost kreacije. Ja ću pogledati osobu ispred sebe i napraviti najbolju moguću verziju njega ili nje. Pretpostavljam da je to ono o čemu su pričali plesači kad su vam rekli o suradnji sa mnom. Ovaj balet je iznimno fizički i dramski težak, ali napravljen je za njih, oko njih, prema njihovim mogućnostima koje su velike. Ja ih još samo gurnem uvijek još malo naprijed.

NACIONAL: Je li lakše biti koreograf ili plesač?

Najteže je biti plesač.

NACIONAL: Dozvoljavate li im vi slobodu, improvizaciju?

Apsolutno! Treba, naravno, uvijek ispoštovati korake. Ono na čemu inzistiram jest apsolutno pridržavanje baletnih pravila. Jednom kad je muzikalitet ispoštovan, kad su koraci ispoštovani, sve je na njima. Ne želim gledati sebe na sceni, želim vidjeti njih, njihovu nadogradnju i njihovo pravo na interpretaciju. Ta monstruozna žrtvovanja koja ti plesači sprovode, promjene na njihovim tijelima, sve se isplati kad ih vidim na sceni. Umjetnost je onakva kakvom je vidi promatrač. Čak i kad misliš da si napravio sve najbolje, svaka kreacija ima svoje prednosti, ali i rizične uzbudljive koncepte.

NACIONAL: Trenutačna je situacija kad je kultura u pitanju jako teška zbog pandemije koronavirusa. Mnoga su kazališta zatvorena, kakve će biti posljedice?

Osobno sam imao velike posljedice jer mi je puno produkcija otkazano, smanjuju se budžeti, teatri se osiguravaju ugovorima koji se ne moraju ispoštovati u slučaju korone i slično. Jako je teška situacija, teatar je nadogradnja uspješnog društva. Mi umjetnici morali bismo jako jako dobro raditi svoj posao da izbjegnemo status nepotrebnosti.

NACIONAL: Što je potrebno, po vašemu mišljenju, da bi netko postao odličan plesač?

Puno je toga što se mora poklopiti. U vrlo kratkoj karijeri bitno je gdje si rođen, geografija je važna. Geografija je nemilosrdna znanost, a biologija kad je balet u pitanju još nemilosrdnija. Dobro je da voliš balet, ali je još bolje kad ti balet tu ljubav uzvraća. Važno je i gdje si se školovao, blizu kojeg velikog baletnog centra si bio, s kojim pedagogom si radio, sve je to važno. Moraš imati fizičke predispozicije, karakter, ali to sve bez mozga ne može funkcionirati. Balet je suprotan onome što je itekako prisutno u društvu, a to su ti neki reality showovi, kad postaneš zvijezda na 15 minuta, bez nekog rada. To je glorifikacija mediokriteta, lakog stizanja do nekih stvari. Za razliku od toga, do dobre baletne karijere se jako teško stiže, to su teška školovanja od šest do osam godina. Jer ako svi možemo biti zvijezde, onda nitko od nas to nije. I kad misliš da si sve dobro napravio, odeš na audiciju na kojoj primaju tri plesača, a pojavi ih se 300. I onda ispočetka.

NACIONAL: Ali vjerojatno je bitno da vas vode strast i ljubav?

Samo to, to je jedino važno. Ostalo me ne zanima. To je jedino čime sam se želio baviti i čime ću se baviti. U tome sam osjetio neograničenu mogućnost poboljšanja. Postoji samo određeni broj mogućnosti po kojima mogu napredovati u udaranju pečata – možeš ga udariti ovako ili onako, naopako. Ali u ovome je ljepota prokletstva da je uvijek moguće bolje.

NACIONAL: Jeste li kritični kad gledate balet koji ste koreografirali?

Kad mislim da sam učinio sve što sam mogao, onda se opustim. To dijete, palica, kreacija mora postati njihova. To dijete im dam na usvojenje, moraju ga hraniti da ono napreduje. Predstave putuju, razvijaju se, napreduju; evo, u „Glembajevima“ i nakon četiri sezone naši plesači „razvaljuju“. „Ponos i predrasude“ fizički su najteži balet dosad, vidjet ćemo kako će ga publika prihvatiti.

NACIONAL: Pretpostavljam da je ovaj balet plesačima i psihički dosta naporan?

Jako. Baš smo danas radili scenu u kojoj Darcy prvi put prosi Elizabeth Bennet, u kojoj joj govori da je voli, a zapravo ne voli sebe jer je voli. Stalno se vraćam na taj tekst jer to je plesom jako teško provesti. To je interpretacija čovjeka koji je zaljubljen, ponosan, ne voli to što voli tu osobu, što je u isto vrijeme ponižava i obožava. Može biti pročitan kao arogantan, ali i kao stidljiv, jako kompleksni osjećaji. E, sve se to mora prikazati pokretom. Koreografija je organizacija prostora i vremena, a vremenska jedinica određena je muzikom. Muzika je naš pokretač. U ovom slučaju je izbor glazbe vrlo interesantan. Bavio sam se kompozitorima kojima se inače ne bavim, s britanskog otoka, koji imaju poseban, drugačiji način razvoja od Nijemaca, Talijana, Austrijanaca koji su nam ipak bliži. U njihovoj muzici osjećamo miris te šume, cijelu tu priču, kišu.

NACIONAL: Zapravo ste o jako puno stvari morali razmišljati?

Kad imate temu, primjerice „Ponos i predrasude“, ne krećete iz nule već iz velikog minusa. Moram prihvatiti slabost svog medija, a to je da u baletu nema riječi. Sve što ljudi govore moram prikazati pokretom i glazbom. Kada spajam tu muziku s pokretom i kad od toga nastane balet, moram imati osjećaj kao da je pisana baš za ovu predstavu.

NACIONAL: Kako gledate na balet kao umjetnost? Opera je, primjerice, nažalost ostala nekako elitistička.

Bez uvrede, ali zašto se stalno vrte isti naslovi? Zašto se ne napravi opera „Glembajevi“, „Ana Karenjina“, „Metropolis“? Gdje su svi ti ljudi, kompozitori, dramaturzi? Zašto ne napišu libreto, zašto ne dramatiziraju takvu operu? Ili operu „Ponos i predrasude“? Balet se razvija na sve moguće strane i načine. Redatelji i koreografi su oni koji imaju viziju, a ja sam dosad imao jako dobru komunikaciju s direkcijom Baleta pri izboru naslova. „Glembajevi“ su hrvatska baština, a mislim da smo mi utjecali na to da se ta baština očuva i razvija. Tako smo produljili život tom tekstu, učinili smo ga čitljivim kroz neki drugi medij, odradili smo to umjesto Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže koji je „Glembajeve“ preveo na svega nekoliko jezika jer su rekli da se takva hrvatska riječ ne može prevesti.

NACIONAL: Onda ni Shakespearea nikad ne bismo čitali na hrvatskom da se tako razmišlja.

Točno, a ni Jane Austen.

NACIONAL: Zašto volite balet?

To je jedino što znam raditi. Hvala Bogu, moja ljubav prema baletu počela je na vrijeme, a to je u kratkim karijerama iznimno važno. Teško je objasniti što mi znači balet. Poštujem ga, obožavam taj medij, obožavam plesače. Volim to što se plesač stalno gleda, što je nesiguran, što uvijek smatra da može bolje, što želi biti lijep i dobar, važni su i estetika i atletizam. Ranjivost te profesije jako mi je privlačna.

NACIONAL: Imate li osjećaj da plesače u Hrvatskoj ne cijene dovoljno?

U balet se ulazi dok si jako mlad i u tim nekim za ostale profesije mladim godinama još uvijek nemaš razvijeno mišljenje, tvoja riječ se ne sluša dovoljno, a kreneš nositi težak repertoar i radiš stvari koje su monstruozno teške. Naše prvakinje Natalia Horsnell Kosovac i Iva Vitić Gameiro svoju su barunicu Castelli, Sissy, Juliju otplesale u dvadesetim godinama. Koja glumica može reći da je to napravila? Činjenica je da su plesači tu zato što vole balet i zato što im se sviđa repertoar, a ne zato što bi nužno željeli živjeti u Zagrebu. Oni se ne bave socijalnom adaptabilnom koncepcijom svog života, nisu ovdje da bi jednog dana dobili pravo glasa, shvatili su da se ne može biti lijevo ili desno već samo gore ili dolje. Oni jednostavno žele plesati. Balerine i baletani su među rijetkim ljudima koji istinski vole svoj posao. Ni mene geografija ne zanima previše. Iz tog klaustrofobičnog pristupa nisu baletni plesači tako poznati, ali mislim da tome ni ne teže. HNK u Zagrebu sjajno odrađuje posao promocije, Nacional, primjerice, također radi odličan posao po tom pitanju. I ovaj intervju ne radim zbog sebe, nemam želju biti poznat, već to radim zbog popularizacije profesije. E sad, zašto jedno društvo favorizira estradu? Zato što je važno što se događa u televizijskoj kutiji, zato što je to dostupno svima. Ako pogledamo umjetničke krugove, uzmimo glumca koji je osuđen na jedno govorno područje i mora zadovoljiti tržište od četiri milijuna stanovnika. Ako se nešto proda u Bosnu i Srbiju, tržište se proširi na 14 milijuna. A ja tih 14 milijuna ljudi vidim dok prelazim ulice u Tokiju. Glumci moraju furati karijere, moraju biti vidljivi, ali imaju „aparat“ koji ih osuđuje na ovo govorno područje. Osim ako ste naši vrhunski glumci Rade Šerbedžija ili Mira Furlan.

NACIONAL: Jeste li perfekcionist?

Samo kad je posao u pitanju. U stanu mi je kaos, ne zanima me što imam na sebi, ali kad je pozornica u pitanju, sve mora biti savršeno do detalja, do rukavice, do dugmeta.