Ime Lea Lemešića, moreplovca i pustolova koji je oplovio svijet, dobro je poznato u nautičkim krugovima, no nažalost daleko manje izvan njih. S Lemešićem smo razgovarali točno na njegov 53. rođendan i u trenutku kada su planovi za nove pustolovine i nova mora u punom zamahu. Jedna od prvih stvari koje nam je kazao kad smo ga pitali što ga motivira da podigne jedra i otisne se u daleke nepoznate krajeve svijeta jest da on nema potrebu svojim putovanjima i svojim načinom života bilo što dokazivati. Pomorac po vokaciji i po profesiji, jedriličar od malih nogu, Lemešić kaže da je odlazak naprosto bio njegov poziv. Morao je krenuti na put kako bi bio to što jest i kako bi se, kako kaže, vratio kao bolji i bogatiji čovjek. I bio je spreman odreći se na dulje vrijeme prije svega obitelji, sigurnosti, čvrstog tla pod nogama i niza važnih i manje važnih sitnica i luksuza svakodnevnog života, da bi zauzvrat dobio neprocjenjivo bogatstvo iskustva prikupljenog u kontaktu s prirodom i ljudima na udaljenim destinacijama do kojih malo Europljana, a posebno Hrvata, ima priliku stići. Jer Lemešiću je vjetar u krvi, pod jedrima je od malih nogu i s ponosom će istaknuti da je već 50 godina član Jedriličarskog kluba Labud iz Splita, pod čijim je imenom odjedrio nebrojene regate skupljajući iskustvo za život i more. I danas, kad nije na putovanjima, često jedri na regatama na svojoj osam i pol metara dugoj ultra-regatnoj jedrilici imena Paul & Shark s odličnim uspjehom. I ta regatna strast koja ga ne napušta natjerala ga je na zanimljivu suradnju s našim proslavljenim skijašem, a danas jedriličarem Ivicom Kostelićem.

NAVIGARE: Upravo ste se vratili s offshore regate u Italiji na kojoj ste sudjelovali s Ivicom Kostelićem. Kakva je regata bila u pitanju i kako ste prošli?

S Kostelićem sam jedrio na tradicionalnoj regati Cinque Fari (Regata pet svjetionika) na Siciliji, koja se jedri bez prestanka od Palerma preko otoka Ustica i grada Trapani natrag do Palerma. Jedrili smo 27 sati, odlično smo se držali i više puta predvodili flotu, no pred sami kraj regate, neposredno prije cilja, vjetar je jako oslabio što je pogodovalo laganim regatnim jedrilicama te smo na kraju završili peti ukupno, što je vrlo solidan rezultat s obzirom na za nas nepovoljne vremenske uvjete. Najvažnije je da ni u jednom trenutku regate nismo klonuli duhom te smo se pobjednički osjećali i u samom finišu kad nam je zlato doslovno iskliznulo iz ruku jer smo bili potpuno svjesni da smo jako dobro odjedrili. Ono što me posebno fasciniralo kod Ivice jest njegova posvećenost ostvarivanju cilja i spremnost na apsolutna odricanja u njihovu ostvarivanju. Asketizam je srž samačkog jedrenja, a Class 40 više nalikuje na spravu od bilo koje druge meni znane stvari. Upravo vrlo sličan pristup natjecanjima stvorio je dodatnu i prijeko potrebnu kemiju među nama u postizanju dobrog rezultata. Ivica je malo teže od mene primio gubitak pobjede govoreći o bonaci kao najvećem osobnom neprijatelju na moru, uspoređujući jedrenje po bonaci sa skijanjem po ravnom. Nakon našeg petog mjesta u generalnom plasmanu nisam bio razočaran, štoviše, ponosan sam na svaku odluku koju smo donosili i vještinu koju smo pokazali na regatnom polju. Ivica je osjećaj ponosa dočekao na proglašenju pobjednika kad su mu vrsni talijanski jedriličari stisnuli ruku rekavši da se nakon tako odjedrene regate može osjećati pobjednikom. Mislim da se Kostelić prebacivanjem sa skijanja na jedrenje kompletirao kao sportaš te je još jednom pokazao svoju sportsku snagu odabirući samačko jedrenje koje slovi kao jedan od najtežih i najzahtjevnijih sportova. Tu nije dovoljno samo dobro naučiti jedriti, već treba izdržati izuzetne mentalne i fizičke napore, a istovremeno biti i dobar serviser jedrilice tijekom plovidbe jer su kvarovi u situacijama kada se brod tjera do krajnjih granica neminovni i vrlo česti. Pronalazak sredstava i sponzora u našem jedrenju je priča za sebe, teška i nadasve iscrpljujuća, tako da su menadžerski dio i osobno zalaganje po tom pitanju neminovni. Zbog svega navedenog smatram da ulazak Ivice Kostelića u jedrenje nije važan samo iz sportskog aspekta za samog Ivicu, nego još i puno više u populariziranju jedrenja na našim prostorima, a posebno u medijskom praćenju. Na međunarodne regate Ivica dolazi s izuzetnim sportskim pedigreom iz skijanja te mu se i najveći jedriličari neskriveno zbog toga dive. Meni je najdirljiviji način s kojim svaki put iznova Ivica drži hrvatski barjak i daje do znanja kako i koliko iskreno voli i promovira Lijepu Našu.

S Ivicom Kostelićem Lemešić je početkom srpnja jedrio na regati Cinque Fari u Palermu, kaže da su mu na putovanjima najdraži dio ljudi i priroda, a najteže mu se odvojiti od obitelji. FOTO: Societa Canottieri Palermo, privatna arhiva

NAVIGARE: Godine 2016. vratili ste se s putovanja oko svijeta. Svrbe li vas opet tabani i traže li jedra nove avanture?

Mene nikada nisu ni prestali svrbjeti tabani. Od trenutka kada sam se vratio bio sam svjestan da ću ponovo krenuti na put i nastaviti potragu za sobom. U prvom putovanju oko svijeta ostvario sam sve planirano i još puno, puno više. Kako je putovanje odmicalo tako sam se sve više prepuštao toj pustolovini i sve dublje u nju uranjao. Zauzvrat sam dobio nemjerljivo bogatstvo proisteklo iz upoznavanja novih civilizacija i kultura, ljudi i načina života. Posebno su me se dojmili ljudi koji žive u vrlo skromnim uvjetima u dalekim i izoliranim oceanskim područjima. Naša superiornost u znanju ekvivalentna je s njihovom superiornošću u sretnom životu. Istinski suživot u zajednici, međusobno pomaganje te poštivanje prirodnih zakona nagnali su me puno puta na razmišljanje imamo li ikakvo pravo bazirano na snazi našeg znanja i moći mijenjati nešto što je tako divno i nepatvoreno. Zbog takvih mjesta na svijetu, kojih nije ostalo mnogo, želja mi je ponovno se otisnuti na put što prije dok jednom ne bude kasno, prekasno.

NAVIGARE: Planirali ste i najavljivali novo putovanje prošle godine. U kojoj je fazi realizacija tog projekta?

Nekoliko mojih prijatelja i ja imali smo ideju krenuti sličnim putem. Želimo ponovo krenuti prema Pacifiku i Oceaniji u provjeru već viđenog i onog propuštenog. Pandemija covida značajno nas je omela u tim planovima, najviše zbog brojnih ograničavajućih faktora s kojima bismo se neminovno susreli na putu prilikom formalnih prelazaka iz države u državu. Također, uvijek treba imati na umu činjenicu da trebamo doći što zdraviji, praktično bez mogućnosti donošenja sa sobom bolesti kojima bismo mogli ugroziti živote i zdravlje tamošnjih stanovnika koji žive u izoliranim zajednicama. Želja nam je da u takvim zajednicama, u kojima lokalnom stanovništvu i njihovim poglavicama uvijek treba iskazati primjereno poštovanje, budemo prihvaćeni kao prijatelji, a ne samo turisti. U ostvarenju tog cilja nužno je poznavati običaje, sa sobom donijeti odgovarajuće poklone u obliku osnovnih lijekova, školskog pribora za djecu te sastojaka za pripremu tradicionalnih napitaka. Plan nam je krenuti u listopadu ove godine na 21-metarskoj jedrilici imena „Sindbad San“, čiju pripremu upravo dovršavamo u Splitu. Krucijalni dio puta je sama priprema jer što je brod bolje pripremljen, to su kasnija iznenađenja i problemi na putu manji. Sinbad San čekao je svoj trenutak slave strpljivo čučeći u Jadranu 20-ak godina te je slavu mog prvog jedrenja oko svijeta prepustio jedrilici „Dora“ mojeg dobrog prijatelja Marina Bosotine, koji je dijelom puta bio i član posade. Sada će konačno i „Sindbad San“ krenuti na svjetska mora i potražiti svoj put.

NAVIGARE: Koja je prva destinacija na koju krećete?

Dakle, s posadom u kojoj su moja supruga Irena te moji prijatelji i partneri Matko, Marin i Vedran sa svojim pratnjama, plovimo preko Atlantika za Karibe pa kroz Panamski kanal preko Kostarike, Nikaragve, Salvadora i Guatemale do zaljeva Baja California u Meksiku. Tamo ćemo na neko vrijeme odmoriti Sindbada, a onda 2025. i 2026. jedriti Pacifikom. S manjim prekidima i povratcima u Hrvatsku naš put oko svijeta trajat će šest ili sedam godina.

‘S posadom u kojoj su moja supruga Irena te moji prijatelji i partneri Matko, Marin i Vedran sa svojim pratnjama, plovimo preko Atlantika za Karibe pa kroz Panamski kanal do Meksika, a onda 2025. krećemo na Pacifik’, otkriva Leo Lemešić. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

NAVIGARE: O svojim putovanjima Navigareu ste pričali još 2021. godine, no onako općenito gledajući, što vam je najdraže na putovanjima, a što vam najteže pada? Odnosno, u kakvim se situacijama osjećate ugodno, a koje nastojite izbjeći?

Ljudi i priroda uvijek su mi najdraži dio putovanja. A kad me pitate za ono loše, to nikada nisu teškoće i problemi koji me čekaju na putovanjima. Najteže mi se odvojiti od roditelja, djece i njihove djece, mojih unuka Lina i Bepa. Taj rastanak uvijek me ugrize za srce, ali s time se moram nositi i ići dalje nadajući se da ću jednom od njih dobiti potpunije razumijevanje za svoj postupak. Kad jednom odriješiš cime, previše je toga ispred tebe taka da se fokus usmjerava na planiranje i svakodnevicu. Naučiš živjeti s tim. Svjestan sam toga da je svaka odluka kombinacija dobrog i manje dobrog.

NAVIGARE: O čemu razmišljate kad ste na oceanu, daleko od kopna, i kako se nosite s izazovima dugotrajnog izbivanja od kuće? Ima li uopće vremena za neka „filozofska“ razmišljanja o životu ili se najviše razmišlja o funkcioniranju broda i posade?

Ni u jednom trenutku ne treba zaboraviti da su posada i brod na prvom mjestu. Brod je naš dom koji je u stalnom riziku i ako mu se ne posveti maksimum pažnje, u kratkom vremenu užitak i zadovoljstvo mogu se pretvoriti u ozbiljan problem i opasnost. To je grč odgovornosti koji stalno nosiš u sebi i koji te prati tijekom cijelog putovanja. Na dugim putovanjima, a posebno transoceanskim plovidbama, kada u komadu plovite i po nekoliko tjedana te posebno kada ste dežurni na kormilu tijekom dugih noći, dođe vrijeme za razmišljanje o stvarima za koje u svakodnevnom životu ne nalazimo vremena i prostora. To su najintenzivniji trenutci potrage za samim sobom, trenutci kad vjera ojača, a traženje Božje pomoći postane nužnost.

NAVIGARE: Kako su funkcionirale posade na vašem brodu s obzirom na činjenicu da su to bili ljudi koji su došli s različitih strana i iz različitih zanimanja i nisu profesionalni pomorci?

Moram priznati da sam imao i jako puno sreće prilikom odabira posade na „Dori“ tijekom putovanja, Članovi posade u stvari su se u početnoj fazi sami selekcionirali jer onaj tko doista snažno ne želi krenuti na takvo putovanje, neće se ni javiti te nije kandidat za člana posade. Svakoga od kandidata prije puta sam nastojao upoznati kroz duge razgovore. Davao sam mnogo informacija o tome što nas točno čeka na putu i zatražio da iskreno preispitaju mogu li prihvatiti rizik i krenuti u takvu pustolovinu. Jedan od najvažnijih uvjeta koje sam istaknuo svakome od potencijalnih članova posade jest taj da je na brodu vrlo važno poštovati pravila i apsolutno uvažavati zapovijedi, posebno za vrijeme plovidbe. Tijekom putovanja izmijenilo se gotovo 150 članova posade, a nikome se ništa loše nije dogodilo te to smatram najvećim uspjehom putovanja. Njihova divna iskustva također su potvrda da sam prvom putovanju nadjenuo pravo ime „Sharedreams“. I da, zajednički san Marina i Lea imao je savršeni završetak na dan Sv. Duje 2016. u luci Split i prostorijama JK-a Labud.

‘Asketizam je srž samačkog jedrenja, a Class 40 nalikuje više na spravu od bilo koje druge. Upravo sličan pristup stvorio je kemiju među nama’

NAVIGARE: Vratimo se malo kući. Kad usporedimo Jadran s brojnim drugim morima, što to Jadran ima, a što nemaju druga mora? Koliko je Jadran, u usporedbi s drugim svjetskim morima, siguran i u kojoj mjeri pruža osjećaj sigurnosti nautičarima?

Hrvatska obala Jadrana jedna je od najsigurnijih destinacija na svijetu i to je jedan od najvažnijih razloga što nas turisti posjećuju u tolikom broju. U većini poznatih i razvikanih turističkih destinacija na svijetu postoji opća nesigurnost zbog visoke stope kriminala i nerijetko je vrlo rizično izaći izvan granica čuvanih resorta ili marina. Mediteran je jedno od sigurnijih mora, a Hrvatska dodatno prednjači i po sigurnosti, ali i po ljepotama obale te po infrastrukturi koju može ponuditi nautičarima. Tu smo doista najkompletniji. Kada je pak riječ o vremenskim uvjetima, Jadran je malo, zatvoreno more koje nema ekstremne promjene vremena, nema uragane, a snažni vjetrovi prilično su predvidljivi i rijetki u ljetnim mjesecima. Vremenske prognoze su izuzetno pouzdane. Svatko tko ima osnovno znanje o vremenu i malo zdravog razuma i opreza može izbjeći sve potencijalne probleme. No ako si neoprezan i lakomislen, Jadran može pokazati zube i svakog takvog nautičara dovesti u vrlo neugodnu, pa i opasnu situaciju.

NAVIGARE: Na Jadranu je iz godine u godinu sve više nautičara. Mnogi od njih nisu previše iskusni niti raspolažu kvalitetnim pomorskim znanjem i vještinama pa je tijekom sezone sve više pomorskih nesreća u kojima, baš kao ovih dana pred Splitom, nažalost stradavaju posade brodica i jahti. Kako biste ocijenili sigurnost plovidbe i što učiniti da ona bude još bolja?

Godinama sam radio u pomorskoj policiji i doista sam vidio mnogo toga, a oplovio sam i svjetska mora te s priličnom sigurnosti mogu reći da je Jadran, s obzirom na broj plovila koji se tijekom nautičke sezone kreću po našem moru i gustoću pomorskog prometa, izuzetno sigurno more i sigurna destinacija u kojoj se doista događa vrlo malo incidenata. No uvijek se može bolje. Da bi se razina sigurnosti dodatno povećala, nužno je što veće prisustvo na moru svih odgovornih službi za nadzor prometa Jadranom, ali i odgovorna građanska reakcija prema svima koji ne poštuju pomorske propise i pravovremeno obavještavanje nadležnih. Posebnu ulogu ima educiranje koje prevenira mnoge potencijalno opasne situacije. Evo vam jednog primjera: kad se dogodi ljetna nevera, koje na Jadranu u pravilu ne traju dugo, brojni manje iskusni nautičari koji se zateknu na moru žurno uplovljavaju u marinu, misleći da će tamo naći trenutnu sigurnost. Onda se dogodi da se usred jakog vjetra na malom prostoru nađe i nekoliko desetaka brodova koji se nastoje vezati i tako krenu gužva, sudaranje i problemi. Čak i najiskusnijim nautičarima nije lako za nevremena uploviti u luku i privezati se. Zdrav razum, ali i edukacija nalažu da u takvim trenutcima pričekaš u nekom zaklonu ili na otvorenom moru, dalje od obale, i čekaš da se nevera, koja u pravilu traje manje od sat vremena, smiri pa se tek tada ide na privez u marinu ili luku. Inače, upravo zbog raznih aspekata sigurnosti Jadran je poligon i za najneiskusnije nautičare. Srećom po njih, tu je izuzetno dobro razvijena mreža spašavanja na moru. Što se tiče asistencije na moru, Jadran je jedno od najpokrivenijih mora na svijetu.

NAVIGARE: Spomenuli ste da planirate otvaranje nautičkog kluba na Braču u kojem želite okupiti zainteresirane skipere i zaljubljenike u more i plovidbu. Kakav će to biti klub i kad planirate njegovo otvaranje?

Moja je želja otvoriti nautički klub u narednih nekoliko godina u uvali Lučice na otoku Braču u sklopu sidrišta i obiteljskog restorana Familja gdje već desetljećima ugošćavamo nautičare. Tu bi nautičari i istinski zaljubljenici u plovidbu i more mogli doći i pronaći lutalicu spremnu za čašicu razgovora, možda malo umornu od putovanja, ali uvijek spremnu, makar u uspomenama, za povratak u oceanska bespuća. Takve sam klubove i sam posjećivao na svojim plovidbama i nisam ih nikad zaboravio. Štoviše, u njima sam ostavio poneku sitnicu u nadi da ću se jednom u njih vratiti i pronaći dio sebe koji me je tamo čekao.