U Oscarom nagrađenom filmu Denisa Tanovića, “Ničija zemlja”, u jednoj je sceni prikazan bosanski vojnik kako čita novine u rovu komentirajući “A ja sranja u Ruandi!”. Scena je tek crtica u filmu, jedan od Tanovićevih načina da ukaže na apsurdnost rata i postigne komični učinak. No u nedostatku boljih riječi, to je i (iako pojednostavljen i naivan) sjajan rezime tadašnjeg stanja u Ruandi.

U nizu strahota koje su zadesile svijet, u moru uznemirujućih slika pokolja i tragičnih priča iz ratova, ruandski genocid i dalje iznenađuje svojom brutalnošću i efikasnošću kojom se ubijanje vršilo. Prema nekim procjenama, u prvih je šest tjedana ubijeno gotovo 800.000 ljudi, što znači da se ljude ubijalo pet puta brže nego u nacističkoj Njemačkoj. Između 7. travnja i 15. srpnja 1994. godine, datuma koji se uzimaju kao službeni početak i kraj genocida, ubijeno je gotovo milijun ljudi i istrebljeno skoro 70% populacije Tutsija. Kada se zna da je većina pokolja počinjena “primitivnim” oružjem poput palica i mačeta, cijela priča postaje gromoroznija.

Smatra se da je genocid bio pripreman barem godinu dana prije nego što su ubijanja počela. Specijalne paravojne formacije, Interahamwe i Impuzamugambi koje su se sastojale uglavnom od Hutu mladića i dječaka, naoružavane su i trenirane za ubijanje. Povod za početak genocida bilo je rušenje aviona tadašnjeg Hutu predsjednika Ruande, Juvenala Habyarimana, 6. travnja 1994.

Ni dan danas se ne zna tko je zaista bio odgovoran za rušenje aviona, no nestankom Habyarimana s političke scene, na vlast su došli radikalnije frakcije kojima nije bile u interesu održavati primirje između dviju etničkih skupina. Hutu pripadnici ruandske vojske, potpomognuti paramilitarnim jedinicama i Hutu stanovništvom krenuli su u 100-dnevni masakr nad pripadnicima zajednice Tutsija i umjerenih Hutua.

Marc Kwizera i dan danas zahvaljuje očevoj pronicljivosti koji je cijelu obitelj, prije nego li je genocid započeo, preselio u Kongo. Kwizerina je majka Tutsi, a otac mu je bio Hutu, regionalni političar koji je u sukob s Hutu vlastima došao kada je odbio izdvojiti Tutsi učenike iz škola te napraviti odvojene razrede u svojoj regiji: “Zbog toga je bio pozivan u Kigali, glavni grad Ruande, nekoliko puta, nakon čega se više nije osjećao sigurno. Prijetili su mu i on je ubrzo odlučio preseliti u Kongo.”

Memorijal je mnogo više od mjesta uspomene na žrtve genocida. To je prvenstveno mjesto edukacije koja treba buduće generacije poučiti o opasnostima podjela u društvu

S Marcom Kwizerom sam se susrela tople proljetne večeri na terasi jednog restorana u Kigaliju s koje puca pogled na svjetla grada. Ruandu zovu zemljom tisuću brežuljaka, a Kigali nije iznimka tome – grad je brdovit, uzvisina do uzvisine, s puno zelenila koje je u kontrastu s crvenkastom prašinom koja pokriva dio ulica. Kwizera ima 29 godina, širok osmijeh i talent za pripovijedanje. U razgovoru skrećemo s teme na temu, a iako smo se susreli kako bismo pričali o ruandskoj start-up sceni koju Kwizera poznaje kao svoj džep jer se bavio savjetovanjem mladih poduzetnika, a sada je u procesu osnivanja platforme za dijeljenje prijevoza u Ruandi, razgovor nam ubrzo sklizne u prošla vremena.

Njegovo djetinjstvo podsjeća na filmsku priču. Odrastao je u ruralnom Kongu, gdje je s roditeljima i petoricom braće i sestara većinu vremena živio u šumi. Premlad je da se toga sjeća, no majka mu je kazala da su živjeli u najmanje 18 sela. U svakome od njih bi njegov otac podučavao lokalno stanovništvo pisanju, čitanju i računanju, a zauzvrat bi obitelj dobila smještaj i hranu.

Jednoga je dana otac otišao na tržnicu u obližnji grad u pratnji nekoliko ljudi iz sela i nikada se nije vratio. Obitelj ga je čekala mjesec dana, nakon čega se njegova mama s djecom odlučila uputiti u susjedni Burundi. Tamo su proveli 1995. i 1996., čekajući da se situacija u Ruandi normalizira, kako bi se vratili u zemlju. Do današnjeg dana Kwizera nije saznao što se dogodilo njegovu ocu.

Kwizera je, u ruandskom kontekstu, jedan od sretnika, iako je izgubio mnogo članova šire porodice i proveo djetinjstvo u izgnanstvu. Smatra da je danas mnogo lakše odrastati kao dijete iz miješanog braka te stupiti u takav brak nego što je to bilo u vrijeme kada su njegovi roditelji to učinili. “Ranije bi te obitelj znala izopćiti ako bi se oženio za osobu druge etničke skupine. Ako danas upoznam djevojku koja mi se sviđa, neće me pitati jesam li Hutu ili Tutsi. Niti će mene to zanimati.”

Ruanda se često spominje kao primjer uspješnog pomirenja i mirnog suživota Hutua i Tutsija, bez negiranja i zaboravljanja prošlosti. Svake se godine u zemlji obilježava obljetnica genocida u memorijalnim centara u spomen žrtvama genocida diljem zemlje. Najveći se centar nalazi u Kigaliju i otvoren je 2004. u suradnji s Aegis Trustom, britanskom nevladinom organizacijom koja se bori za prevenciju genocida na globalnoj razini te provodi edukacije o opasnostima etničkih podjela i informiranje o genocidu, posebice među mladima, objašnjava mi Dieudonne Nagiriwubuntu. On kaže:

“Mi svake godine u zemlji imamo period žaljenja koji počinje 7. travnja, na datum koji se smatra službenim početkom genocida. To je tjedan razgovora i prisjećanja na nacionalnoj razini. Događaju se različite konferencije, javna događanja, predavanja, piše se o tome u medijima. Toga tjedna i škole obavezno posjećuju i memorijale posvećene genocidu – u zemlji ih je sada 230.”

Memorijalni centar u Kigaliju je počivalište više od 250.000 žrtava, a uz to sadrži i Memorijalne vrtove, edukacijski centar, arhivu genocida Ruande s predmetima vezanima uz genocid iz 1994. te tri trajne izložbe. Najopsežnija od njih se odnosi na genocid Tutsija i kroz niz informacijskih tabli, fotografija i zvučnih zapisa prenosi priča o ruandskom društvu i političkoj situaciji uoči, za vrijeme i nakon genocida. Osim toga, tu je i dio izložbe nazvan “Protraćeni životi” koji govori o genocidima u drugim dijelovima svijeta, kao što su Namibija Armenija, Kambodža i Balkan te sadrži i dio koji se tiče Holokausta.

Jedan od najpotresnijih dijelova centra je takozvana “Dječja soba”, mjesto posvećeno sjećanju na djecu ubijenu tijekom genocida. Prostorija ne sadrži ništa doli crne table na kojima su, bijelim slovima i na tri jezika – službenom jeziku Ruande, kinyarwandiju, francuskom i engleskom – napisana imena djece žrtava genocida, njihova dob u trenutku smrti i informacije poput “najdražeg sporta”, “najdražeg jela” i “najboljeg prijatelja”.

Fidèle Ingabire volio je nogomet, pomfrit, televiziju i druženje s djecom. Umro je tako što je upucan metkom u glavu. Nadia Chanelle Ruterana Kanyange voljela je džogirati sa svojim ocem, piti mlijeko i jesti čokoladu. Ubijena je mačetom.

Aurore Kirezi imala je tek dvije godine kada je živa zapaljena u crkvi. Bila je, piše na tabli, jako brbljava i omiljeno joj je piće bilo kravlje mlijeko. Ovo su dijelovi centra koji najviše diraju i najduže ostaju u sjećanju. No Dieudonne Nagiriwubuntu objasnio mi je da je Memorijal mnogo više od mjesta uspomene na žrtve genocida. To je prvenstveno mjesto edukacije koja treba buduće generacije poučiti o opasnostima podjela u društvu.

U Ruandi je negiranje genocida danas protuzakonito. Etnička pripadnost nije navedena u nikakvim službenim pismenima i osobnim dokumentima te se ne gleda blagonaklono na njezino spominjanje i isticanje. Kada sam ga upitala postoje li u Ruandi “dvije škole pod istim krovom”, tj. ikakve razlike u kurikulumu za djecu Tutsija i Hutua, zbunjeno me pogledao i odmahnuo glavom. Na moje objašnjenje da takve škole još uvijek postoje u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, pogledao me sa zaprepaštenjem i upitao “Pa kako ćete tako naprijed?”.

Osim službene politike, za pomirenje u ruandskom društvu zaslužnima se smatraju i seoski sudovi, “gacace”, uvedeni 2002. godine kako bi procesuirali ratne zločine. Gacaca sudovi imaju dugu tradiciju u Ruandi pri rješavanju seoskih sporova. Suci se biraju među žiteljima sela i nemaju formalno pravno obrazovanje, a pri suđenju sudjeluje cijela zajednica. U deset godina njihovog djelovanja, preko gacaca je obrađeno gotovo dva milijuna slučajeva. U 30-ak posto predmeta optuženici su oslobođeni krivnje, dok su ostali osuđeni na zatvorske kazne. Žrtve su kroz te sudove dobile priliku ispričati svoje priče, dobiti ispriku od počinitelja, proživjeti svoje iskustvo u zajednici.

Za Marca Kwizeru, upravo je takvo rješavanje sporova najviše doprinijelo pomirenju u društvu. “Ljudi su dobili priliku sjesti zajedno i razgovarati o onome što se dogodilo, čuti priče druge strane, nanovo stvoriti zajednicu. Nije bila riječ o tome da ih je vlada prisilila da to naprave na određeni način, već je zaista došlo do dijaloga unutar zajednice”, vjeruje Marc. Mnogi pak smatraju da je za mir i harmonični suživot danas ipak zaslužna čvrsta ruka Paula Kagamea, ruandskog predsjednika na vlasti od 2000. godine. Kagame je bio na čelu Ruandskog patriotskoga fronta koji su izbjegli Tutsiji osnovali u susjednoj Ugandi i koji je ulaskom u zemlju zaustavio ruandski genocid.

Na izborima 2013. 64 posto mjesta u parlamentu imale su žene, što je učinilo Ruandu prvom zemljom u svijetu po broju žena u politici. Imaju i jednu od najvećih stopa zaposlenih žena

Brojni izvještaji Amnesty Internationala i Human Rights Watcha opisuju Kagamea kao represivnog lidera koji je ugušio civilni sektor u zemlji i ne tolerira kritiku svoje vlasti. Njegovi zagovornici kažu da je uvelike pridonio ne samo sigurnosti zemlje, već i njezinom ekonomskom procvatu. Pod Kagameom, koji je već na početku mandata rekao da Ruandu želi izdignuti iz siromašne zemlje u zemlju srednjeg dohotka, ruandska je ekonomija doživjela impresivan rast i pad siromaštva. Prema podacima na stranici CIA Factbook, 57% stanovništva živjelo ispod granice siromaštva 2006., dok je 2015. ta brojka pala na 39%. Veliki je napredak napravljen i po pitanju ženskih prava. Na izborima 2013. godine 64% mjesta u parlamentu zauzele su žene, što je učinilo Ruandu prvom zemljom u svijetu po broju žena u politici. Također, imaju i jednu od najvećih stopa zaposlenih žena, a žene su prisutne u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju u istom postotku kao i dječaci.

Inicijative za osnaživanje žena ne provode se samo na razini zemlje, već i na lokalnoj razini. Jedna takva nalazi se u Nyarugengeu, jednom od najstarijih dijelova ruandskog glavnog grada. Nyarugenge je susjedstvo koje mahom čine obiteljske kuće napravljene od blata, šarenih krovova i fasada i malenih vrtova. U jednoj od glavnih ulica kvarta ispunjenoj trgovinama, nalazi se Ženski centar Nyarugengea, u kojemu deseci žena sjede za šivaćim strojevima izrađujući modele odjeće njihovog brenda, “Umutima”. Ženski centar nastao je 2009. kao projekt 18 žena iz Nyarugengea koje su se ujedinile u neformalnu grupu kako bi “pomogle jedna drugoj i pružale si podršku”, objašnjava voditeljica centra i jedna od njegovih suosnivačica, Marie Aimée Umugeni:

“Među nama je bilo žena koje su imale visoko obrazovanje, ali i onih koje nisu imale priliku ići u školu. S vremenom smo došle na ideju da organiziramo radionice čitanja i pisanja.”

S vremenom su, zahvaljujući donacijama, dobile mogućnost unajmiti kuću koja im je služila kao učionica. Nakon nekog vremena pokrenule su i tečajeve šivanja i friziranja te su 2013. osnovale udrugu kako bi omogućile ženama da nakon završenog tečaja nađu zaposlenje.

Danas je u udruzi zaposleno 55 žena. Od toga je 39 švelja, dok se ostale bave administrativnim poslovima i prodajom odjeće u dućanu odmah pokraj radionice. Povrh toga, okrenule su se i turizmu, pa nude ture upoznavanja susjedstva s lokalnim vodičima, radionicu izrade tradicionalnih pletenih košara i kulinarsku radionicu. Nasuprot radioni, na drugoj strani ulice, imaju i knjižnicu u kojoj im pomažu volonteri sa svih strana svijeta. Imali su i dvoje volontera iz Hrvatske.

Nadaju se proširiti poslovanje, zaposliti više žena i potaknuti osnivanje sličnih udruga u drugim dijelovima zemlje. Jer, budućnost je, smatra Marie Aimée, u obrazovanju i samostalnosti žena:

“Kada žena dođe ovdje i zaradi plaću, ona prvenstveno osjeća samopouzdanje, nezavisnost. A kada donese plaću doma, kada sudjeluje u obiteljskim financijama, onda se i njezin glas čuje. I to je promjena u društvu koju želimo vidjeti.”