Zimske Olimpijske igre su za nekoliko dana, a Lea Jugovac, najbolja hrvatska borderica, posljednjih tjedana priprema se u švicarskom Laaxu. Iza nje je bogata sezona, zadnjih mjeseci Lea je nastupila na više od deset FIS i Europa Cup natjecanja, čak 11 puta bila je na postoljima, da bi konačno, kroz prilično kompliciran sustav kvalifikacija, ostvarila nastup na Zimskim olimpijskim igrama u Pekingu.

„Evo me na benzinskoj, bili smo jedan dan na treningu u Italiji, ondje je lijepo vrijeme i sve je jeftinije, sad se vraćamo natrag u Švicarsku koja je prelijepa, ali je pokušavamo zaobići zbog visokih cijena“, nasmijala se mlada Riječanka dok pokušavamo namjestiti online vezu. „Uvijek sam na putu, što ću“.

Lea govori lepršavo, prpošno, pije cijeđeni sok od naranče i nudi veliki zarazni osmijeh, elegantnim pokretima namještajući vunenu kapu na glavi. Ne čudi da je stalno na putu jer samo manji dio treninga može odraditi u Hrvatskoj. Postoji, doduše, mali snowpark na Platku, koji Lea također posjeti, ali uglavnom trenira u europskim zemljama: Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, najčešće Austriji. Snowboard sezona inače je zahtjevna, natrpana natjecanjima i putovanjima širom svijeta, za što i tijelo i um moraju biti spremni.

Snowboard pripada skupini ekstremnih sportova jer uključuje velike brzine, visine, fizičke i psihičke napore, spektakularne akrobacije i adrenalinske kretnje. Daskaš je okrenut bočno, oba stopala su fiksirana, pa je teže zadržati ravnotežu. Nastao je, navodi se, u SAD-u kao kombinacija surfanja na valovima, skateboarda i alpskog skijanja. U početku se bordanje smatralo tek opasnom aktivnošću dok se nije razvilo u samostalan sport s dvije glavne primamljive karakteristike: atraktivnost pokreta i idiličnost lokacija.

Trend je sve više privlačio poklonike i tijekom 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća učinjene su mnoge tehnološke inovacije. U početku je, dakako, bila riječ o rekreaciji za one odvažne, a onda su se počela organizirati natjecanja. Bordanje je postalo prava senzacija u društvenom smislu, a netradicionalni aspekt cijele priče potvrđuje i naziv prvog snowboard časopisa iz 1985. godine – ‘Absolutely Radical’.

Ubrzo su se razvila tri glavna stila daskanja na snijegu: freecarve, freestyle i freeride. Nije jednostavno, kažu, odrediti gdje točno završava jedna, a počinje druga kategorija. Freecarve se odnosi na vožnju po uređenoj stazi. Freestyle nudi trikove kao što su skokovi, rotacije, prihvat daske, klizanje po preprekama, a sve to kroz discipline Halfpipe, Slopestyle, Big Air. Halfpipe je, inače, snježni kanal čije bočne zidove daskaši koriste za skokove i izvođenje trikova. U Slopestyleu se izvode trikovi na preprekama, a Big Air je jedan veliki skok za izvođenje najtežih i najljepših trikova. Tu je i Boardercross, utrka po stazi s nagibnim zavojima, snježnim grbama i skokovima. Tada više vozača daska po jednoj stazi pa su mogući i međusobni sudari. Freeride je, na koncu, po mnogima utjelovljenje čiste slobode.

Lea Jugovac godišnje provede 200 dana na snijegu, ljeti boravi u Austriji, a zimi na Novom Zelandu. FOTO: Privatna arhiva, Jozo Čabraja

Prvo Halfpipe natjecanje održano je u Kaliforniji 1983. godine, organizirali su ga Tom Sims i Mike Chantry, lokalni snowboard učitelji. Dvije godine kasnije svjetski kup u Austriji potvrdio je sveopće priznanje sporta. A onda je priča bondovski lansirana u svijet šoubiznisa i to je bilo to – bordanje je ušlo u živote ljudi.

Naime, u uvodnoj sceni filma “A View To A Kill” (‘”Pogled na ubojstvo”) slavni engleski špijun James Bond (Roger Moore), bježi od potjere na snijegu. Za petama su mu ruski specijalci na skijama, ali Bond ima asa u rukavu: Vadi snowboard i bježi progoniteljima. Upravo je spomenuti Tom Sims odigrao kaskadersku ulogu Bondovog filmskog dublera, a atraktivne filmske scene zapečatile su popularnost bordanja. “Sjećam se, ovaj sam film premijerno gledao u kinu. U trenutku kada se Bond pojavio na snowboardu, a u podlozi zasvirala stvar “California Girls”, prolomio se aplauz i ovacije u dvorani. Bio je to jedan od onih you-had-to-be-there trenutaka. Dotad koncept snowboarda nitko nije vidio i sve je odjeknulo. Svi su pričali o cool snowboard bondovskoj sceni i htjeli to probati”, osvanuo je komentar na mrežama

Ipak, sa službene strane stvari nisu išle glatko. Daskanje na snijegu proglašeno je opasnom aktivnošću te ga je većina skijališta zabranila. Proći će čitavo desetljeće da američka i europska skijališta dopuste parkove, snježne kanale i ostale prepreke. Međunarodni olimpijski odbor (MOO) priznao je snowboard 1994. godine. Popularnost je rasla, što znači da je rastao i potencijal zarade i bilo je pitanje vremena kada će se uvrstiti u olimpijski program. Bilo je to u Naganu 1998. godine, prve su to Zimske olimpijske Igre koje su imale snowboard discipline. Zanimljivo, osim sportske dimenzije, snowboard je ubrzo postao (američka) supkultura, privukao je cijeli novi svijet koji je sebe volio nazivati nekonformističkom zajednicom. Skijaši, naime, nisu lako prihvatili novu ekipu na padinama. Dvije kulture razlikovale su se u govoru, ponašanju, stilu oblačenja. Snowboarderi su preuzeli pankerski, grunge, a kasnije hip-hoperski stil oblačenja, pa su sastavni dio opreme činile one prepoznatljive zimske kape šarenih boja i uzoraka.

Prvotno odbijanje skijaške zajednice, međutim, tijekom godina je izblijedjelo i nestalo, Lea ga, kaže, nikada nije osjetila.

“Nisam se nikad srela s time. Otkad bordam, ne postoje predrasude i napetosti između skijaša i bordera. To je možda bilo davno u Americi, kada je na skijalištima borderima bilo zabranjeno koristiti staze i žičare, pa se razvila određena napetost, ali mislim da se to nije prenijelo na Europu”, kaže Lea.

Kao mala, Lea je skijala, a onda je prestala. Potom je s 14 godina na Platku probala snowboard, skupilo se njih par iz društva, svidjelo im se, vikendom bi otišli u Sloveniju na bordanje. Kad je kretala u ovu priču, kaže Lea, škola snowboarda bila joj je fora. Ništa manje i ništa više od toga. No, početni rekreativni interes ozbiljnije se oblikovao, počela je trenirati u snježnim parkovima, okušala se u par natjecanja i, kako je tim napredovao, došli su i do svjetskih kupova. U svojoj karijeri osvojila je Europa Cup u disciplini Big Air tri puta, jednom u Slopestyleu, a ima i šesto mjesto na Svjetskom kupu 2018. Voli istaknuti taj ulazak u finale Svjetskog kupa u Big Airu u Quebecu i osvojeno 6. mjesto na kraju.

‘S pet metara visine leti se preko 20 metara u dalj, veliki su pritisci. Izvode se rotacije za 360, 720 stupnjeva… i po nekoliko krugova oko svoje osi’

S obzirom na to da nemamo puno planina, imamo solidan broj snowboardera, smatra Lea. Puno je, kaže, rekreativaca, obitelji, djece i starijih osoba kojima je bordanje dobra zabava. Neki klinci se okuraže i odu u park, ali ipak, kaže, velika je razlika između amaterske i profesionalne vožnje. Za sebe će reći da nije posebno talentirana.

„Ne bih sebe nazvala talentiranom osobom, više je to rad, trud i upornost. Najviše ta strašna upornost za naučiti nove trikove. Ne možeš samo računati na talent. Bilo je dosta talentiranih osoba, ali kad treba kombinirati treninge, odlaske u teretanu uz rješavanje školskih obveza, puno njih odustane“, tumači Lea.

Jaki i uporni treninzi presudni su. Borderima je potrebna snaga i izdržljivost, uz brojne promjene lokacija i nadmorskih visina, treba izdržati sate rada. Njezina godina inače je vrlo aktivna, više od dvjesto dana provodi na snijegu. Trenira u ljetnom dijelu sezone, odlazi na glečere, u Austriji je otvoren veliki trening-centar ‘na suho’ koji koristi ljeti. Par godina njezin je tim išao na Novi Zeland, no korona je pomrsila tu kombinaciju. Tek u proljeće Lea ulovi nešto slobodnih dana, ali i tada ima aktivan odmor, vozi bicikl, surfa, ide u teretanu. Rad, disciplina i dobra prehrana presudni su. Profesionalni daskaši izvode najteže trikove na najvišim skokovima. Dovodeći svoje tijelo i um u ravnotežu, pomiču vlastite granice. Lea Jugovac izvodi spektakularne stvari, njezine discipline su Slopestyle i Big Air.

„To su veliki skokovi, s pet metara visine leti se preko 20 metara u dalj, veliki su pritisci. Izvode se rotacije za 360, 720 stupnjeva… i po nekoliko krugova oko svoje osi. Let traje kratko, prođe brzo, super je osjećaj“.

Lea Jugovac kaže da je najsretnija kada uspije napraviti neki snowboarderski trik, kada brzinom od 60 ili 70 km na sat kreće u skok. FOTO: Jozo Cabraja/kolektiff

Gledatelju let djeluje kao trenutak u kojem je daskaš potpuno slobodan, pripada snježnom krajoliku i kao da želi da to nikada ne prestane. Ušulja li se strah, treba ga prigrliti, tumače sportski psihoterapeuti, on vreba, i ako nije prihvaćen, može blokirati sportaša. Prihvaćanje straha ili nervoze skuplja energiju tako da ona postaje gorivo. Ali što kada stvari pođu po zlu? „Ako ste spori, ako vani puše i vjetar vas uspori u skoku, nećete uhvatiti nizbrdicu, nego ćete s velike visine, u velikoj brzini, doletjeti na ravni dio. Ta ravnica odbija i tu sto posto padate, nema pomoći“, opisuje Lea. Borderi uče kako zaustaviti rotaciju, da se dočekaju na noge ili samo kliznu. U zraku pokušavaju umanjiti grešku, da ne padnu na glavu, već da nekako podmetnu dasku, pa da ona prva udari o tlo.

„Imala sam nekoliko puta potres mozga, to je česta ozljeda u našem sportu. Jednom sam imala parcijalnu rupturu ligamenta u desnom koljenu, srećom, prošlo je bez operacije, a znala se dogoditi i ozljeda gležnja“, smije se Lea.

Vedar je to i skup sport, kaže. Kao zajednica jako su kolegijalni. Za razliku od drugih sportova gdje može vladati nategnuta kompetitivnost, ovdje, naglašava, navijaju jedni za druge, vesele se uspjesima kolega. „Veliki dio godine odvojeni smo od obitelji i prijatelja, mi smo jedni drugima prijatelji i podrška“, kaže Lea.

Sport je skup jer uključuje putovanja do snježnih parkova, treba platiti prijevoz i smještaj. Leu podržavaju Hrvatski skijaški savez, Hrvatski olimpijski odbor, Snowboard klub Ri-fun i gradski sportski savez, pokrivaju treninge i natjecanja, bez toga sve ovo za nju ne bi bilo moguće, naglašava reprezentativka.

Daskanje na snijegu predstavlja i način života. Odlazak u planine, uranjanje u tišinu visokih vrhova legitiman je bijeg. Što je vuče u te bijele hladnoće s okusom adrenalina? „Poseban je osjećaj kada nakon dugo vremena uspiješ napraviti neki trik. Najveća trema i adrenalin je pred samim skokom. Voziš velikom brzinom, 60, 70 kilometara na sat i taj prilazak skoku u zrak je najstrašniji. Ne smiješ prikočiti, napraviti grešku. Ono što si napravio kao pripremu za skok, to će te dočekati u zraku i u doskoku“, opisuje Lea.

Njezina velika podrška je mama, nikada joj nije stvarala pritisak kroz očekivanja. Velika podrška bila je i baka koje više nema, sjetno će Lea. Uz krasnu sportsku priču, Lea je ponosna na još jedan, za nju važan događaj: diplomirala je na Pravnom fakultetu u Rijeci. Završila je, naime, Prvu hrvatsku sušačku gimnaziju, gdje je dosta izostajala zbog treninga izvan Hrvatske. Škola joj je dobro išla. „Ne volim se hvaliti, ali moram reći da je to iziskivalo puno truda. Prijateljice Julia i Dorotea skenirale bi gradivo iz bilježnica i slale mi e-mailom, zauvijek sam im zahvalna“, prisjeća se Lea. Nakon toga ambiciozno je upisala Pravni fakultet u Rijeci. Srećom, hrvatska sveučilišta dozvolila su kategoriziranim sportašima redovan status, ali su obveze mogli rješavati kao izvanredni studenti, pa je i Lea mogla izostati s predavanja. Uporno je učila i polagala ispite.

„Na proljeće 2020. godine sam diplomirala i sada imam zvanje magistre prava i to je jedna od pozitivnih stvari koje mi je donijela korona. Diplomski je stajao, nije ga lako dovršiti kad ste stalno na putu. Korona je tada zatvorila granice i skijališta i ja sam napisala i obranila diplomski rad, presretna sam zbog toga“, kaže Lea.

Olimpijske igre kruna su njezine karijere i veliki uspjeh za trenera Darka Bilena, kolegu Dantea Brčića i cijeli tim.

„Za razliku od nekih drugih sportova gdje se stotine sportaša kvalificira, u bordanju samo 30 najboljih muškaraca i žena iz svijeta ide na Olimpijadu. Bilo je ključno ući u tih top 30, to je velika stvar“, kaže Lea.

Široki osmijeh maskira njezinu inače odlučnu natjecateljsku crtu. Kolika je razlika između zlata i razočarenja? „Nemam velika očekivanja za rezultat. Ovo mi je prva Olimpijada, imam 27 godina, sretna sam…“, uzbuđeno ponavlja reprezentativka koja će u Slopestyleu 5. veljače i Big Airu 14. veljače letjeti svoj san.