Nova predstava zagrebačkog kazališta Trešnja ‘’Charlie i tvornica čokolade’’, u režiji Lee Anastazije Fleger, donosi priču o djeci koja žele zagospodariti svijetom slastica, odnosno čudesnom tvornicom Willyja Wonke. Prikazom četvero djece i njihovih roditelja na površinu izlaze problemi modernog društva: proždrljivost, obijest, bahatost, agresivna ambicioznost i manjak manira, odgoja, opsjednutost gledanjem televizije. No ponašanje ove djece razotkriva i neke od uzroka ovih pojava koje su prepoznatljive i u suvremenom društvu poput popuštanja djeci te kupovanja ljubavi materijalnim stvarima. Premijera je 21. travnja.

Predstavu režira Lea Anastazija Fleger, rođena je 1992. godine u Zagrebu, gdje je završila II. gimnaziju i srednju glazbenu školu Elly Bašić te magistrirala Kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti. Jedna je od najaktivnijih i najzaposlenijih redateljica, a već je tijekom studija dobila posebnu rektorovu nagradu za režiju mjuzikla ‘’Prošlih 5 godina’’, rektorovu nagradu za režiju predstave ‘’Gospođina majka je preminula’’, dekanovu nagradu za predstave ‘’Dva pečena jaja. Na oko.’’ i ‘’Gospođina majka je preminula’’ te stipendiju Rotary kluba za izvrsnost. Režirala je desetak koncerata i evenata, a aktivna je i kao redateljica sinkronizacija animiranih filmova. Sudjelovala je na brojim domaćim i stranim kazališnim radionicama i seminarima. Docentica je u nastavi Glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

NACIONAL: U Kazalištu Trešnja režirate predstavu ‘’Charlie i tvornica čokolade’’, kako je došlo do te suradnje? Kakva su vam iskustva s ovim tekstom?

‘’Charlie i tvornica čokolade’’ komad je koji želim raditi još od studija na Akademiji. Kao mala sam se zaljubila u roman i nebrojen broj puta pogledala obje filmske ekranizacije. Veliki sam fan vječnog vizionara Willyja Wonke, ludističkih Oompa Loompasa i cijelog čarobnog svijeta njihove tvornice. Roman je napisan 1964. godine, a toliko je suvremen. To je jedan od onih kultnih naslova koji će se izvoditi i za 100, 200 godina. Fantastičan komad i za roditelje i za djecu. Djeca uživaju u čarobnom svijetu slastica kojim svi žele zagospodariti, a roditelji se mogu ogledati u raznim vrstama roditeljstva i ‘’lošeg odgoja’’ djece koje nam autor nudi.

Nakon što sam diplomirala, nazvala sam Višnju Babić, ravnateljicu Trešnje, i ispričala joj svoju ideju za predstavu. Njoj se ideja jako svidjela, čim se sklopila financijska konstrukcija projekta, ravnateljica me pozvala da radimo ‘’Charlieja’’.

Veselio me rad na ovoj predstavi jer materijal nudi mnoštvo prostora za kreaciju svjetova koji u stvarnom životu ne postoje. U ovom slučaju to je veličanstvena tvornica Willyja Wonke. Veliko mi je zadovoljstvo bilo raditi ovako veliku ansambl predstavu u kojoj sudjeluje 18 glumaca.

NACIONAL: Kako inače radite predstave, dobijete li poziv ravnatelja kazališta, dođete sami s tekstom pa ponudite? Kako uopće nastaje ideja da se radi baš neki određeni naslov, primjerice ovaj koji sad radite u Trešnji?

U mom kazališnom životu više su me puta zvali ravnatelji, nego što sam ja nudila projekte. Ponekad ravnatelji imaju ideje i o samom tekstu koji bi voljeli da redatelji postave, ponekad zovu i traže da redatelj predloži komad. Ponekad odrede smjer u kojem žele da se predstava radi. Čini mi se da je to dosta individualno od kazališta do kazališta i od ravnatelja do ravnatelja. Jednom mi se čak dogodilo da smo pola godine raspravljali o naslovu koji će se raditi. Mislim da je svima uvijek najdraže dobiti poziv ravnatelja u kojem je dano toliko povjerenje da biraš naslov koji želiš raditi. Tada se najbolje možeš umjetnički izraziti i najbolje obraditi temu, događaj, što god imaš potrebu komunicirati s publikom. Ideje o komadima mi nekako spontano dolaze, ovisno o fazama života. Rijetko ‘’tražim’’ komade koje bih režirala, komadi nekako uvijek ‘’nađu’’ mene.

NACIONAL: Ovo nije vaša prva režija u Trešnji, često imate ponovljene suradnje zato što ste zaista jedna od najpropulzivnijih redateljica, puno radite, jako ste aktivni i maštoviti. Koliko vam je važno da se vraćate u isto kazalište zato što se redateljima sviđa ono što radite?

Da, ovo je moja druga režija u Trešnji. Prvo smo radili Ivicu i Maricu. Svaki proces rada na predstavi je drugačiji, svaki ansambl u koji redatelji dođu je drugačiji. S nekim glumcima, tehnikom, ravnateljem se bolje razumiješ u radu, a s nekima slabije, a s time dolazi i kvaliteta i uspjeh predstave. Zato se suradnje ponavljaju ili ne.

Ne znam postoji li struka u kojoj je sreća toliko ključan faktor kao u našem. Mislim pri tome i na glumce i na redatelje, scenografe, kostimografe. Svaku predstavu radimo iz nule. To što je neka predstava uspjela, nikako nije preduvjet niti garancija da će iduća biti dobra. Kako u režiji, tako i u stvaranju glumačkih uloga, scenografija, kostima itd.

Za sebe mogu reći da sam imala sreće da sam dobila vrlo brzo, već na Akademiji, mnogo prilika za profesionalni rad na predstavama. Sigurna sam da moji kolege mladi redatelji koji su diplomirali tik prije ili u vrijeme korone nisu bili te sreće. Neko vrijeme se predstave uopće nisu radile, a kamoli davale prilike mladim redateljima. U kontaktu sam s nekima i oni su u puno nezavidnijoj situaciji od moje generacije trenutno.

Kada sam bila pri kraju svog studija, određeni ravnatelji kazališta gledali su moje studentske ispite, pa su mi nakon njih dali prilike raditi u njihovim kazalištima. Mislim da je sreća opet bila na mojoj strani što su oni baš tada odlučili popratiti moj rad i rad nekih mojih kolega.

NACIONAL: Bez obzira na to da mladi umjetnici zaista puno rade u institucionalnim kazalištima, ali i osnivaju svoje organizacije, u razgovoru s nekima od njih shvatila sam da nije sve baš tako dobro kako se možda na prvu može činiti i da nema baš toliko prilika o kojima se govori, kako se vama to čini iz vašeg iskustva?

Svi smo krenuli u ITD-u. Mislim da je to najlogičnije mjesto za sve početke mladih ljudi. Tamošnja uprava je stvarno fer i divna, svatko je tamo dobio prostor i priliku za rad. Ja se stvarno ne mogu žaliti, radim bez prestanka svoje samostalne predstave od 4. godine faksa i nisam stala. Nadam se da ovaj niz neće prestati. Radila sam dječje predstave, komedije, mjuzikl, ambijentalne predstave, drame, a smiješi mi se i prva opera. Smatram da je glumcima teže dobiti priliku, nego redateljima. Prvenstveno jer je redatelja stvarno malo i male su upisne kvote na Akademiji. Sa studijem glume je potpuno druga priča. Pet je akademija u našoj zemlji. Zagreb, Split, Osijek, Rijeka i Libertas privatna. To je oko 60 diplomiranih glumaca godišnje na našu malu zemlju. A na snazi je zabrana zapošljavanja u svim kazalištima, vanjski glumci rijetko se mogu uzeti u podjele, serije uglavnom snimaju poznati glumci, imena znana široj javnosti. Nije lako mladim glumcima. Ako i zovu nekog ravnatelja kazališta da su zainteresirani za rad, ravnatelji ih pitaju gdje ih mogu doći vidjeti, a prilika nema. Tako da su presretni i s najmanjim ulogama, uzimaju sve što se nudi, jer ih je na tržištu stvarno previše.

‘Kada se trebalo odlučiti za studij, kazalište je bilo moj hobi. Nisam mislila da to može biti ozbiljan posao i da se od hobija može živjeti’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Radite na zagrebačkoj ADU kao docentica na Glumi, kako studenti gledaju na rad u kazalištu, jesu li obeshrabreni ili se raduju izazovima na sceni?

S glumicom Natašom Kopeč ove godine prvi put samostalno vodim klasu. Imamo šest divnih studenta druge godine preddiplomskog studija. Oni su tek na početku. Raduju se svakom zadatku i rekla bih da uživaju u studiju. Konkretno naši studenti nisu još opterećeni onime što ih čeka za 3 godine. Mi s njima puno pričamo o tome što ih čeka, no nisam dobila dojam da su u strahu ili strepnji što će biti nakon diplome. No, razgovarajući s drugim, starijim studentima tijekom ovih 8 godina rada na Akademiji, mogu reći da ‘’panika’’ od onog što ih čeka nakon akademije kreće lagano na 4. godini studija i kulminira na zadnjoj. Oni sami osvijeste da da bi uspjeli, stvarno moraju biti najbolji od najboljih.

NACIONAL: Kako biste ocijenili ADU u smislu praktične nastave, u smislu uvođenja trendova, novih tendencija? Mnogi kažu da je ADU godinama daleko od Zapada po tom pitanju, a bez toga nema ni dobrih budućih glumaca, redatelja, dramaturga, producenata, zar ne?

Kada se govori o Akademiji, mogu govoriti o studiju režije i glume, jer tu nastavu dobro poznajem. Sve vam je to jako individualno. Netko će hvaliti akademiju, netko pljuvati po njoj. Studentima se pristupa individualno, provodimo individualnu pedagogiju na studiju glume. Mislim da je ona i jedina moguća. Mi jako dobro poznajemo svoje studente i jako pažljivo osluškujem njihove glumačke potrebe i pokušavamo što vještije davati im razne trigere da u određenim fazama procesa proglume. Mislim da je velika prednost studiranja studija glume na zagrebačkoj Akademiji to što se svake godine mijenja voditelj glumačke klase. Na nekim drugim svjetskim akademijama jedan profesor vodi svoje studente 5 godina. Mijenjajući profesore, naši studenti imaju priliku upoznati se s vrlo različitim metodama rada i glumačkim teorijama i praksama. Smatram da je svatko od studenta kreator svoje glumačke metode i svog životnog, glumačkog puta. Svatko je odgovoran na kraju krajeva za sebe i svatko od ponuđenih profesora može jako puno naučiti i od različitih pristupa glumi odabrati onaj koji mu najviše odgovara.

NACIONAL: Na što ste stavili fokus u novoj predstavi koju radite? Poznato je da se tekst bavi lošim, ružnim osobinama kao što su proždrljivost, obijest, bahatost, ambicioznost i manjak manira, odgoja, ili pak opsjednutost gledanjem televizije. To su zaista danas, nažalost, općepoznati i, često, općepriznati oblici ponašanja. Kako gledate na te osobine, posebno u svjetlu sve češćih informacija kojima smo bombardirani: vršnjačko nasilje, cyber bullying, opsjednutost društvenim mrežama, život koji nema veze sa stvarnošću?

Fokus predstave je upravo na ovom nešto ste nabrojali. I odnosu roditelja i njihove neodgojene djece. Svako dijete u predstavi vuče na jednu krajnost, koja je uzrokovana lošim odgojem svojih roditelja. Toliko mi je drago što sam odrasla u doba bez interneta. Internet i društvene mreže su postale ‘’in’’ tek pred kraj moje srednje škole. Kako čitam i gledam u vijestima, sve je više tinejdžerskih depresija, sklonosti suicidu, a buling je svakodnevica. Mi smo više živjeli pravi život, nego djeca danas. Većina ih se ne odvaja od ekrana i lažnog života na Facebooku, Instagramu i Tik Toku.

NACIONAL: Dugo vam je trebalo da se odlučite da će kazalište biti vaš izbor, bili ste naklonjeniji STEM-u, što je presudilo? Pomaže li vam danas znanje iz prirodnih predmeta?

Kada se trebalo odlučiti za studij, kazalište je bilo moj hobi. Nisam mislila da to može biti ozbiljan posao i da se od hobija može živjeti. Kako sam ja završila i srednju glazbenu školu, premišljala sam se i bih li išla na Muzičku akademiju. No s roditeljima sam se dogovorila da ću upisati ‘’neki zicer’’. Znali su da se na režiju prima troje ljudi i bojali su se da neću biti među prvih troje. Zato je moj drugi izbor bila molekularna biologija. No kako sam iz prve upala na režiju, tako je završila moja ideja o studiranju prirodnih znanosti.

NACIONAL: Što ste naučili radeći ovu predstavu? Učite li iz svake predstave koju radite, je li vam to važno?

Nakon svake predstave ponajviše učim o međuljudskim odnosima. Poslovno sam se prvi put srela s režijom 18 ljudi koji su svi stalno na sceni. Tako da mislim da sam pronašla alate kako toliki broj ljudi dovesti u skladnu cjelinu.

Svako iskustvo, i dobro i loše je važno. Samo tako možemo emotivno i profesionalno napredovati i ići dalje.

NACIONAL: Koji su vam planovi, što nakon ‘’Charlieja’’?

Nakon ‘’Charlieja’’ idem prvi put u drago mi kazalište Žar pticu raditi ‘’Šumu Striborovu’’, a nakon toga me čekaju režije u HNK Varaždin i ‘’Umišljeni bolesnik’’ u kazalištu Marina Držića u Dubrovniku.