Objavljeno u Nacionalu br. 577, 2006-12-04

POTPREDSJEDNICA INGRE Jasna Ludviger u toj kompaniji radi 37 godina, najviše poslova sklopila je u Alžiru, a mnogo je radila i s drugim afričkim zemljama

“Stvorena je predrasuda da žene generalno u arapskim zemljama nemaju pristupa poslovnom svijetu i da muškarci s njima ne žele raditi. To nije istina. Obišla sam puno arapskih zemalja i nisam nikad osjetila nikakav problem te vrste. Naprotiv, prema meni su se odlično odnosili, u pregovorima sam čak možda postizala i više, a slovila sam oduvijek kao teški pregovarač.”

Tako govori Jasna Ludviger, potpredsjednica Ingre, velike hrvatske kompanije u kojoj radi već 37 godina, a 30 je posvetila poslovima u Alžiru. Tu je afričku zemlju prvi put vidjela kad joj je bilo manje od trideset godina. Nije točno bilježila ali od tada pa do danas u Alžir je, kaže, letjela između 350 i 400 puta. Ni putovanja u druge afričke zemlje u kojima je sklapala poslove niti u bivše zemlje Sovjetskog Saveza nije brojila, a bilo ih je također jako mnogo.

Jasna Ludviger ima, zaključila sam nakon kratkog poznanstva, karakteristike prave poslovne žene dvijetisućitih: sigurna je u sebe, otvorena i elokventna, njegovana, dobro odjevena, naizgled nikad umorna. Nitko vjerojatno ne bi mogao sa sigurnošću reći, dok energično žuri aerodromskim dvoranama s kompletom kovčega i torbe Louis Vuitton, dolazi li iz Hrvatske, Francuske ili Amerike. Ona je top menadžerica kakvu se može sresti u velikim svjetskim i hrvatskim kompanijama, žena u dobrim godinama, s dugim bračnim stažom, situiranom i udatom kćeri, neopterećena ženskim pitanjem i iza koje su mnoge dobivene bitke, usponi, padovi i probrani ljudi u koje vjeruje.

Kako je uspjela, je li biznis još isključivo muški svijet, je li postigla sve što je željela, uživa li u stečenoj poziciji – saznala sam u razgovoru koji smo vodile u njezinu strogom uredu u Ingri. Samo nekoliko fotografija na zidu i keramička zdjelica živih boja otkrivaju njezinu – “afričku vezu”.

“Kad je došlo do prvih projekata u Alžiru sedamdesetih godina, a gradili smo najprije tvornicu sokova i potom dobili veliki posao izgradnje kontinentalnih silosa, u Ingri nitko nije znao francuski osim mene. To je u tom trenutku bilo presudno. U Alžiru kao bivšoj francuskoj koloniji ne možete ništa bez znanja francuskog. Ingra je u Alžiru imala dvije faze: prvu vrlo jaku od 1978. godine kad sam i ja prvi put tamo otišla pa do 1993. kad smo se zbog političkih nemira i ubojstva 12 radnika Hidroelektre morali povući iz Alžira sve djelatnike. Do 2000. poslovi su stagnirali jer je alžirsko tržište bilo izuzetno opasno, ali nikada ga nismo posve napustili. Alžir je ponovo posljednjih godina u velikim investicijama što je povezano s cijenom nafte i mi smo se tamo vratili. Radimo iz ureda u gradu Alžiru kojeg smo cijelo vrijeme zadržali da bismo ostali u kontaktu s investitorima. Moji suradnici i ja dolazili smo u Alžir svaki mjesec, obilazili investitore, promatrali što se na tržištu događa, te završavali poslove i naplaćivali dugovanja. U trenutku kad su izbili nemiri imali smo nenaplaćeno 12 milijuna dolara, što je za nas bila velika cifra. Uspjeli smo sve naplatiti pa čak i dugovanja nekih partnera, poput Zagrebačke banke.

Jasna Ludviger kći je jedinica obitelji Trampetić i spremno priča kako je cijeli život imala podršku i pomoć roditelja. Naglasila je i ulogu supruga: “Bio je često sam s našom kćeri Sašom ali nikad mi nije prigovorio i imao je u mene veliko povjerenje. Odsustvo od kuće nadoknađivala sam posvećenosti i njemu i kćeri kad sam bila u Zagrebu. Sretna sam što je Saša bila u svemu odlična u školi i što je postala sutkinja što je oduvijek željela. Nas dvije smo poput prijateljica. Kad se rodio moj unuk jako sam se angažirala da pomognem, kadgod sam mogla.

“Lako njoj, sve uspije kad ustaje u pet ujutro!” kaže jedan njezin bliski suradnik. To je zabavlja, zna da je u prednosti pred onima koji ne vole ranojutarnje akcije. Ne treba joj, kaže, više od pet sati spavanja.

“Danas sam ustala u pola pet. Pripremila sam neke stvari za današnji radni dan, pregledala dopise i poštu, sve sam priredila svojoj tajnici da dovrši kad dođe na posao. Jutarnji sam tip cijelog života. Kao studentica ustajala sam u četiri ujutro da učim za ispite.”

Od mladosti datira i potreba za lijepim odijevanjem. “Svatko ima svoje slabosti, moja je slabost odjeća. Tata mi je kao mladoj djevojci kupovao stvari u inozemstvu a i sama sam od rana jako puno putovala, ponajviše u Francusku gdje imamo rodbinu. Pripadamo petoj generaciji zagrebačke obitelji Trampetić. Moj djed je imao poznatu pekaru u Maksimirskoj ulici, a tata je cijeli život radio u Komori grada kao novinar i urednik njihova lista. S 11 godina sam prvi put sama otišla u Francusku u posjet ujaku. Puno sam ljetnih praznika provela tamo. Moj ujak je imao dućane široke potrošnje i pekaru, slovio je kao jak poduzetnik i bilo mi je prekrasno. I danas sam s rodbinom u Francuskoj u bliskoj vezi osobito s mojom vrlo uspješnom sestričnom Ivette, potpredsjednicom velike kozmetičke tvrtke Lancaster.”

Iako naviknuta na pažnju i glavnu ulogu u svojoj obitelji, Jasna Ludviger očito nije postala razmažena jedinica. Ni najburnijih opasnih godina u Alžiru, bojeći se za sigurnost Ingrinih radnika, nije ih htjela same tamo ni slati ni ostaviti. Nije, kaže, niti razmišljala što se sve može dogoditi. Čuvari s dugim cijevima sjedili su na prednjem sjedištu automobila kad bi se vozili gradom, a preporučeno im je da sve sastanke održavaju u hotelu. U Ingrin ured dvije godine nisu ulazili zbog mjera predostrožnosti. Bilo je neugodnih trenutaka u gradu Alžiru. Primjerice kad se usred nemira 1988. našla u automobilu s kolegama okružena naoružanom ruljom. Izašla je iz automobila i iako joj je šiljak bio uperen u trbuh, uspjela je mirno objasniti da već dugo radi u Alžiru i da ih puste da idu u svoj ured. Kad su nemiri jako eskalirali, a Ingra je imala ljude na 5 gradilišta, sve ih je zbog opasnosti skupila u grad Alžir i smjestila u jedan stan.

“Spavali smo poredani na tlu, naš alžirski djelatnik donosio nam je odnekud svježi kruh i čekali smo da prođe najgore. Rezultat naše upornosti je da smo održali kontakt što se pokazalo ključno za današnje poslove. Ingra je u Alžiru danas jedina aktivna tvrtka iz Hrvatske. Neke druge, poput Pomgrada, tek su sada preko nas počeli neke poslove. Građevinske tvrtke još nisu raspoložene otići na alžirsko tržište na kojemu vlada velika konkurencija. Tamo su sada sve velike svjetske kompanije i treba znati napraviti ponudu i odraditi posao.”

U tome je Jasna Ludviger stekla veliko iskustvo i znanje. Priča kako se katkada pregovaralo i po 3, 4 dana. Trebalo je izdržati i cijenu ne spuštati više nego što treba, za što je potrebna jaka i stabilna osoba poput nje i drugih Ingrinih pregovarača. Pitam je da li sklapanje velikih poslova u arapskom svijetu uključuje cjenkanje i na tom visokom nivou, kako Arapi reagiraju kad s druge strane stola imaju ženu.

“Velike su razlike između investitora. Draži su mi stručni, dobro potkovani pregovarači, a alžirski biznismeni uglavnom su takvi jer su to ljudi koji su školovani u inozemstvu, razumiju posao i znaju propise i zakone. Kad u pregovorima s takvim investitorima uspijete postići dobar ugovor i maksimalno održati cijenu, dobro se osjećate. Za razliku od pregovora u Moskvi devedestih godina, u vrijeme kad Rusi još nisu bili prihvatili međunarodne poslovne uzance, gdje sam imala muke jer naprosto nisu znali neke stvari. Alžirci su zahvaljujući dugom boravku Francuza oduvijek imali izvrsno razrađene sve poslovne sustave – od plaćanja, garancija, poreznog sustava i nikad nije bilo problema.”

Jasna Ludviger postala je članica Uprave Ingre 1995. kad je prvi put i formirana. Ingra je privatizirana 1991. bez ikakvih drama. Kako to ona kaže, Ingrina privatizacija jedna je od najpošteniih i u nju nitko od bivših rukovodilaca ili čelnih ljudi nije ulazio iz spekulativnih razloga nego osjećaja pripadnosti tvrtki.

“Raditi u Ingri specijalna je stvar. To je posebna škola koju smo prošli, naučivši kako kao inženjering kuća sjediniti razne poslove – od projektiranja, građevinskih radova, isporuke opreme, puštanja u pogon. Naša je uloga tim veća što je projekt kompleksniji. Uostalom, Ingra je izgradila 80 hidrocentrala, 45 u Indiji – malo se koja tvrtka može time pohvaliti. Poznati američki div Bechtel bio je Ingrin podizvođač u gradnji hidroelektrane u SAD-u. Bilo nam je važno stoga i prilikom privatizacije da što više Ingrinih ljudi kupi dionice. Ingrinim ljudima na gradilištima slala sam faksove i uvjeravala ih da moraju kupiti kvotu dionica koje su bile ponuđene. Neki su bili ljuti jer su morali dati nekih 25 tisuća maraka a sada su sretni što imaju lijepu vrijednost. Ingra je kao kuća bila oštećena jer smo mogli kupiti samo 30 posto dionica. Preostalih 70 posto bilo je namijenjeno nekadašnjem udruženju velikih hrvatskih tvrtki, našim bivšim partnerima poput “Končara”, “Đure Đakovića” i čak nekih tvrtki iz Makedonije i Slovenije. Kasnije smo od njih preuzimali svoje dionice. Imaju ih još Tehnika i Hidroelektra ali naš je većinski paket od 51 posto, a to nam je bio cilj.”

Na čelu Ingre danas je mali trijumvirat: predsjednik kompanije je Igor Oppenheim koji, kaže Jasna Ludviger, drži kasu i nadležan je za određene projekte. On je primjerice ugovarao izgradnju mobilne mreže s VIP-om. Oppenheim se danas bavi projekima u Hrvatskoj i Kazahstanu, te Njemačkoj gdje Ingra ima posla u vrijednosti 40 milijuna eura. Drugo potpredsjedničko mjesto drži Saša Ivančić koji pod sobom ima Sudan i Irak, Iran i zaljevske zemlje. Njezin je dio Afrika i zemlje poput Ukrajine, Albanije, Kosova te neki projekti u Hrvatskoj.

Obožava Afriku. Osvojile su je boje tog kontinenta. Puno je puta zbog posla putovala i u Gabon, Niger i Senegal, te u Mauritaniju, Maroko i Egipat. Očaravaju je, kaže, suprotnosti tog kontinenta, bijeli i ružičasti pijesak Mauritanije, ljudi koje je tamo sretala tokom trideset godina, prijateljstva koje čuva do danas. Surađuje s nekim ljudima koje je prvi put vidjela prije trideset godina, a koji su danas na visokim funkcijama – predsjednici kompanija, ministri, veliki biznismeni. Fascinirao ju je susret s alžirskim predsjednikom Abdelazizom Bouteflikom prošle godine. Posjetila ga je sa savjetnikom predsjednika Mesića, nekadašnjim jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Lončarom koji je Boutefliku upoznao kad je i on sam bio ministar vanjskih poslova Alžira. Susret s Bouteflikom, ispričala je, trebao je trajati dvadeset minuta a trajao je dva i pol sata. Dogovorena je nova gospodarska suradnja, a napokon i skoro otvaranje hrvatske ambasade u Alžiru.

O Jasni Ludviger kažu da je toplinom i prijateljskim osmijehom otvarala mnoga vrata. Sama je ispričala kako su osobna poznanstva mnogo puta bila presudna u njezinoj karijeri. Studij francuskog započela je u Parizu na Sorboni a nastavila u Zagrebu. Kad je diplomirala francuski i talijanski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nije htjela ni pomisliti da se zaposli u školi iako su smatrali na faksu da ima profesorskog dara. Za vrijeme studija bavila se simultanim prevođenjem i upoznala je mnogo utjecajnih ljudi, koji su je smatrali sposobnom i vrijednom. Nudila su joj se odjednom tri radna mjesta. Odlučila se za Ingru.

“Poznavala sam tadašnjeg direktora Ingre – Ivu Pavlišku jer je bio prijatelj mog budućeg svekra Emila Ludvigera, doktora kemijskih znanosti, eksperta UN-a, nekadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjske trgovine i potpredsjednika hrvatske vlade. Kod Pavliška sam na razgovor došla s mojim budućim suprugom Borisom. Upitao me želim li ići u prevoditelje, a ja sam rekla da to ne želim ni u ludilu. Zaključio je da želim u trgovinu, pa je rekao da će naći neko tržište na kojemu ću početi učiti posao. To sam zapravo priželjkivala. Već šest mjeseci kasnije bacili su me u vatru: poslali su me na pregovore u London. Čim sam se zaposlila počela sam proučavati ekonomske knjige a potom sam na Ekonomskom fakultetu položila ispit za rad u vanjskoj trgovini. Mislim da se čovjek rađa s određenim sklonostima jer ja sam u tom poslu uživala od prvog dana.”

Danas kaže kako nema dobrog posla ako se istodobno ne stvore neke emotivne veze i prijateljstva sa suradnicima po svijetu. Kad je u Hrvatskoj izbio rat, dobila je nekoliko pisama od svojih poslovnih partnera u Alžiru u kojima su joj nudili da s obitelji preseli u Alžir gdje su joj osigurali vilu i sve uvjete za život. Kad joj se kći udavala, supruga jednog njezina poslovnog partnera poslala je na dar dugi bijeli kaput s kapuljačom kojega je izvezla sitnim perlicama. To su, kaže, stvari koje se pamte.

Ingrine aktivnosti u Alžiru nanovo se zahuktavaju, sada u izgradnji i opremanju pomorskih i hidroobjekata, na izgradnji marina, proširenju suradnje s agencijom za brane, izgradnju stanova, polovnih objekata, cesta i tunela, još tri silosa uz onih šest davno sagrađenih. Ostvare li se ti projekti, do 2010. godine bit će ugovoreno poslova u vrijednosti od više od 200 milijuna eura. U svemu tome Jasna Ludviger odigrat će ključnu ulogu. Moći će je se još mnogo puta sresti kako u svojim dizajnerskim kostimima s torbicama u ruci korača prašnjavima alžirskim ulicama.

“Moj je kofer uvijek velik jer smatram da u poslovnom svijetu žena mora uvijek biti dotjerana, našminkana i svaki dan u drugom odijelu. Odijevanje mora biti adekvatno poziciji koju zauzimaš. Omiljena mi je odjeća iz Escade, ali priuštim si stvari od Guccija, Prade ili Diora. Ponajviše nosim hlače ali uvijek sa sakoom.”

Jako je vodila računa o svom ponašanju kao žena koja je cijeli život u poslu okružena muškarcima. Primjerice, nikad nije zaplesala – a bilo je puno prilika – ako njezin suprug nije bio prisutan. Osim toga, pazila je na distancu i sve do prije nekoliko godina gotovo sa svima bila je na “vi”. U sadašnjim godinama to je pravilo ponešto izmijenila. Na pitanje kako gleda na hrvatske poslovne žene i muške predrasude prema ženama u biznisu, Jasna Ludviger bila je prilično energična kad je rekla: “Ima muškaraca koji ni danas ne žele ženu na visokoj funkciji. Žena mora uložiti puno više truda za razvoj svoje karijere nego muškarac.

I ja sam morala uložiti veći trud, a da sam muško karte bi se sigurno, s obzirom na sposobnosti, drukčije složile. Kad bih sada birala suradnike, moram reći da bih prije uzela ženu nego muškarca. Iskustvo mi je pokazalo da je pametna i sposobna žena uvijek bolja od pametnog i sposobnog muškarca. Od žene se može izvući puno više i ona je bez obzira na obaveze kod kuće puno bolja i pouzdanija.”