Latica Ivanišević rođena je u Zagrebu 17. travnja 1942. godine. Dugi niz godina radila je kao scenograf i kostimograf na televiziji, u kazalištu i na filmu. Izlagala je na brojnim izložbama. U autobiografiji “Slušaj i gledaj, Latice”, opisala je uzbudljive sudbine najvažnijih članova svoje obitelji – majčine, Šilović-Gavella, i očeve, Ivanišević, od svog pradjeda bana Josipa Šilovića i djeda dr. Srećka Šilovića, ambasadora i velikog meštra lože Maksimilijana Vrhovca, pa do svog oca, pjesnika i slikara Drage Ivaniševića, majke Ines Šilović, osnivačice folklornog ansambla Lado, i njezine tete Nane Šilović, supruge Otokara Keršovanija, koju je Staljin dao likvidirati.

“Odrastala sam okružena umjetnicima od kojih sam mnogo naučila. Svoje prve izložbe crteža priređivala sam još kao dijete Juri Kaštelanu, moje odrastanje bilježio je fotoaparatom Tošo Dabac, a u domu Miroslava Krleže osjećala sam se kao kod kuće. Pisanju sam pristupila s velikom odgovornošću prema ocu, pjesniku i slikaru Dragi Ivaniševiću, ali i prema ostalim precima – majčinu rodu Šilović i očevu Ivanišević. Provjeravala sam sve podatke u arhivima, a pisala pitko, iz srca, ne bih li čitaocima približila teške sudbine članova svoje obitelji, koji su doživjeli najveća priznanja, a zatim najveće padove i gubitke. U naš dom dolazili su neki od najvećih umjetnika i intelektulaca onoga vremena, od Jure Kaštelana do Tina Ujevića, koji su s ocem razgovarali do jutra. Majka mi je govorila: ‘Slušaj ih, dok ti glava ne padne, to ti je najveće škola!’ Napravila mi je krevet pokraj vrata i ja sam upijala njihove razgovore. A otac me vodio u šetnje i govorio mi: ‘Gledaj, Latice, gledaj gore, ondje su fascinacije!’ On me je oslobađao i pokazivao mi nebo, prozore, arhitekturu… Vodio me na Savu, k introvertiranom Ervinu Šinku i Vladimiru Nazoru, u ateljee k Motiki i Paraću, a nedjeljom smo posjećivali Modernu galeriju. Učili su me gledati i slušati i zato sam knjigu nazvala ‘Slušaj i gledaj, Latice'”.