Romansijer, esejist, dramski pisac i kazališni kritičar László Végel u javnim istupima, kao i u dnevnicima koje godinama predano piše, i u kojima razmatra kulturna, društvena i politička događanja u Vojvodini, Srbiji i Mađarskoj, ali i u cijeloj regiji istočne Evrope, angažiran je i oštar onoliko koliko to svaki intelektualac koji drži do sebe mora biti. Čak i za nijansu više.

Srpski nacionalisti smatraju ga kolaboracionistom, a na srpskoj državnoj televiziji uz njegovu je fotografiju objavljen natpis “čovjek koji podriva temelje srpske države”. Kad se 1995. iz ureda vraćao kući, na pločniku ga je udario automobil kojim je upravljao “nepoznati počinitelj”.

“Liječnik me pitao mislim li je li to bilo namjerno ili slučajno. Rekao sam da je vjerojatno slučajno. Liječnik je rekao da bi ipak bilo bolje da se kući ne vraćam uvijek istom ulicom. Želim vjerovati da je automobil na mene naletio slučajno, kao i da je prometna nesreća moje supruge bila slučajna. Ne podnosim autoviktimizaciju. U posljednjim decenijima u nas se često pretjerivalo sa samopohvalama otporu i disidenstvu. Kad su me otpustili s posla dramaturga na televiziji, donekle sam to razumio. Očekivano je bilo da me odstrane. To prisiljava čovjeka da više radi. Više inspirira kada vas kritiziraju i marginaliziraju, nego kada vas hvale.”