Velika izložba o Vlahi Bukovcu u veljači u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, monografija Igora Zidića, treći nastavak slikovnice o Bukovcu ‘’Odrastanje’’ autorice Lidije Crnčević, izložba „Bukovac u kolektivnoj memoriji Cavtata“ autorice Helene Puhare, to je, između ostalog, ono što se priprema u godini u kojoj se navršava sto godina od smrti Vlahe Bukovca, a u aktivnostima prednjači Kuća Bukovac i njegov rodni Cavtat.

Vlaho Bukovac rođen je u Cavtatu 1855., a umro je u Pragu 1922. Bio je najznačajniji hrvatski slikar na prijelazu iz 19. stoljeća, glavni predstavnik hrvatske moderne, najpoznatiji po portretima, ali jednako vrstan i u aktovima, velikim figuralnim kompozicijama kao što je, primjerice, „Gundulićev san“, zastor HNK s temom hrvatskog narodnog preporoda, i pejzažnim studijama. U njegovu bogatom i raznovrsnom stvaralaštvu moguće je govoriti o ranim djelima u San Franciscu, pariškoj fazi, zagrebačkoj fazi, kratkoj cavtatskoj fazi i praškom razdoblju. U Zagreb se preselio 1893. i postao središnja osoba svih umjetničkih manifestacija zahvaljujući kojoj su izgrađeni atelijeri za umjetnike i podignut Umjetnički paviljon. Izlagao je na pariškom Salonu, Bijenalu u Veneciji, samostalno je izlagao u Zagrebu, Zadru, Beču i Pragu. Njegove su velike retrospektivne izložbe bile u Zagrebu 1988. i 2000. i u Pragu 2000.

Kuću Bukovac godišnje posjeti oko 11.000 posjetitelja. Antonia Rusković Radonić, koja je na čelu Muzeja i galerija Konavala, odnosno Kuće Bukovac, istaknula je u razgovoru da će javni i društveni život Cavtata što je više moguće ove godine obojiti Bukovcem i da će svatko tko ove godine posjeti Cavtat znati da je obljetnička godina Vlahe Bukovca.

Većina posjetitelja Cavtata posjetitelji su i Kuće Bukovac, objašnjava Antonia Rusković Radonić, a istovremeno Kuća Bukovac nije samo slikarev muzej, već jedno od rijetkih cavtatskih zdanja koja su ostala u rasteru specifičnog cavtatskog urbanizma. On je uključivao bogate vrtne prostore oko samih kuća ograđene od susjednih parcela i ulice zidovima. Te vrtne površine Cavtatu nestaju pod pritiskom turizma i gradnje pa Kuća Bukovac obavlja i ulogu prezentacije cavtatske kulture stanovanja. I na južnoj i na sjevernoj strani kuće su danas vrtovi. Kroz južni se ulazi u kuću, a sjeverni koji je spojen na slikarev atelje je meditativan prostor koji ljeti služi za organiziranje koncerata, predstava i drugih javnih događanja. U vrtu se osim cvijeća nalaze bella luige, jorgovani, lješnjak, bambusi, ružmarin, lovor i neizostavne ljute naranče koje su dio svakog cavtatskog i dubrovačkog vrta.

Kuća Bukovac je muzej u kojemu se čuva Bukovčeva obiteljska ostavština koja se sastoji od umjetnina, upotrebnih i osobnih predmeta članova obitelji, namještaja, velikog arhiva i zidnih oslika Vlahe Bukovca. Osim njegovih slika tu su i slike njegovih kćeri, također akademskih slikarica Jelice i Ivanke Bukovac i brojni predmeti koji su pripadali obitelji.

„Stalni postav Kuće Bukovac koji je na snazi od njenog ponovnog otvaranja 2004. uključuje dvije izložbene dvorane u kojima su izložene Bukovčeve slike: tinel na prvom katu za obiteljske portrete i atelje na drugom katu za ostale slike i upotrebne predmete. Ostale prostorije služe za prezentaciju zidnih oslika. U galerijskom prostoru u prizemlju održavaju se povremene izložbe. Slike kćeri Jelice i Ivanke Bukovac kao i unuke Lele trenutno nisu izložene, kao ni brojni Bukovčevi radovi, crteži, skice i drugo koje čuvamo u muzeju. Njih povremenim izložbama ponudimo zainteresiranoj javnosti. U kući se osim umjetnina i zidnih oslika mogu vidjeti rjeđi upotrebni predmeti s kraja 19. stoljeća koji uvijek plijene pozornost posjetitelja. Riječ je o namještaju osobne higijene, kadi za kupanje na ugljen, sjedećem drvenom WC-u, lavabou, potom miješalici za boje i drugima. U ateljeu su Vlahovi štafelaji, palete, kutije s bojama, njegova kuta. U prizemlju kuće se mogu vidjeti tradicionalna velika kamena pila za ulje, kućna i vanjska cisterna, oblik cavtatske kuhinjske prostorije 19. stoljeća. U starijem dijelu Kuće su zadržani originalni drveni podovi i stepenište pa je Kuća Bukovac usamljeni primjer cavtatskog stanovanja 19. stoljeća.“, rekla je naša sugovornica.

U Kući Bukovac se čuva velika arhivska zbirka obitelji, zbirka fotografija i upotrebnih predmeta. Tu se čuvaju oba Bukovčeva rukopisa njegove autobiografije, brojna pisma kojima je obitelj Bukovac održavala veze s prijateljima koja su pristizala u Kuću Bukovac, diplome, ordeni, nagrade, pa i osmrtnice, saučešća i sve što je vezano za obitelj. U Kući Bukovac su i malene pletene benkice koje je Vlahova none plela za novorođenog unuka Vlaha. Tako, kako god se uzme, smatra ravnateljica ovog muzeja, Kuća Bukovac je uvijek prvo i početno mjesto istraživanja o Vlahu Bukovcu. Misija Kuće Bukovac nije isključivo u izlaganju i istraživanju njegovih umjetničkih djela, oni se bave Bukovcem u svakom smislu, njegovom obitelji i na koncu Cavtatom, kao malom dalmatinskom mjestu, tadašnjoj provinciji iz koje su se vinuli velikani među kojima i pokretač hrvatske moderne Vlaho Bukovac.

Za Cavtat Kuća je od svojih prvih dana od kad je služila kao galerija bila nezaobilazno mjesto prilikom posjeta Cavtatu, što je i danas. Značajna je, naglašava Antonia Rusković Radonić, jer kroz Bukovčevu priču Cavtat povezuje čudesnim nitima s europskim kulturnim krugom i demonstrira kulturni identitet ovog dijela Europe. „Kroz ovu obitelj očuvali su se elementi životnih oblika koji jasno pozicioniraju cavtatsko kulturno nasljeđe. S druge pak strane Cavtat je dobio s Bukovcem europsku vidljivost.“

Kuća Bukovac je rodna kuća Vlahe Bukovca, a naša nam je sugovornica ispričala njezinu povijest:

“Od kraja 18. stoljeća kada je Vlahov djed Giuseppe Fagioni na to mjesto doselio oženivši Cavtaćanku Anu Kličan, kuća se sa svakom generacijom proširivala, da bi joj njen današnji velebni oblik dao Vlaho početkom 20. stoljeća. On je po povratku iz Zagreba u Cavtat na zapadnoj strani kuće nadogradio veliki prostrani atelje. Bio je to prvi atelje na našim prostorima. Vlaho je Cavtat nazivao milim gnijezdom i kad god se propituje njegov život, uvijek izbija ta silna povezanost s rodnim krajem. I njegovi sin i kćeri, koji su se školovali i živjeli po europskim gradovima i oženili se za strance, pred smrt su se vratili u Cavtat gdje su i umrli. Svi su zakopani na cavtatskom groblju sv. Roka u zajedničkoj grobnici. Oni su i zaslužni što je njihova kuća danas muzej. Naime, još pedesetih godina 20. stoljeća su prostor ateljea pretvorili u Bukovčevu galeriju i primali posjetitelje. I Jelica i sin Ago su se u galeriji izmjenjivali i predstavljali očev rad tumačeći na stranim jezicima. Tada su već započeli pregovore s vlastima i tadašnjom JAZU da se kuća otvori kao muzej. Nakon godina dogovaranja, početkom šezdesetih JAZU preuzima Kuću Bukovac s umjetninama, inventarom i arhivom, a nasljednici se sele u dva stana koja im je u zamjenu JAZU osigurao u Cavtatu. Zapravo, od tada je ova kuća javni prostor koji ipak nije odmah zaživio kao muzej. Nakon Domovinskog rata uslijedili su radovi renoviranja kuće koje je podržalo tadašnje Ministarstvo kulture, a za vrijeme radova otkriveni su u cijelom istočnom dijelu kuće zidni oslici koje je Vlaho napravio kao 17-godišnji mladić po uzoru na bogatije dubrovačke kuće koje su tada bile sve oslikane. Zanimljivost je da su danas dubrovački zidni oslici gotovo svi izgubljeni pa je gotovo nemoguće u gradu naći oslikanu kuću poput naše Bukovčeve kuće. Tijekom radova provedena su i arheološka istraživanja gdje se potvrdilo postojanje rimske kuće u temeljima, što ne iznenađuju jer je Cavtat smješten na arheološkom lokalitetu antičkog Epidaura. Nakon radova 2004. kuća je otvorena za javnost kao Kuća Bukovac.”

Antonia Rusković Radonić objasnila je da se Bukovac vratio u Cavtat 1898., poprilično razočaran zagrebačkim iskustvom. Napustio je kuću koju je izgradio i „ognjištem nazivljo“, kako je sam napisao u svojoj autobiografskoj knjizi i preselio se u Cavtat. Nakon silnog angažmana oko zagrebačke umjetničke scene, postavljanja Umjetničkog paviljona te organiziranja Hrvatskog salona, kao i okupljanja oko sebe umjetničke zajednice, duboko razočaran završio je zagrebačku etapu.

„Vraća se svojoj obitelji i slikarstvu i o tome sam piše: ‘Otišao sam kući, e da tamo nađem iskrenosti, i da mi na ljubav bude uzvraćeno ljubavlju.’ S malom djecom i mladom suprugom nastanio se u obiteljskoj kući kojoj je odmah nadogradio veliki atelje, gdje je slikao sljedeće četiri godine. Radio je portrete, napravio je dioramu ‘Pokopanje’, odnosno ‘Isusov grob’ koja se nalazi u Pinakoteci crkve sv. Nikole u Cavtatu. Napravio je i strop Dubrovačkog kazališta ‘Dvostruko krunisanje na nebu i na zemlji’ koje i danas krasi plafon kazališta, napravio veliku kompoziciju Cavtat u Karnevalu koja danas stoji u Bogišićevoj zbirci u Cavtatu, a prikazuje Cavtaćane njegova vremena u karnevalskoj zabavi. Poredani su tu dionici cavtatskog života tih godina koji će kasnije biti okupljeni oko društva ‘Epidaurum – odbora za iskapanje i čuvanje epidaurskih starina’ kojeg je Vlaho bio jedan od osnivača. Vlaho je bio dobrotvor i omiljeni član cavtatske zajednice. Sudjelovao je u svim zajedničkim aktivnostima i borio se za mjesto. Njegove aspiracije i potrebe su doduše i nadilazile mogućnosti koje mu je mjesto moglo pružiti pa nakon očeve smrti odlazi u Beč, gdje se vrlo kratko zadržava, nakon čega se s obitelji seli u Prag, gdje je pozvan za profesora na likovnoj akademiji. U Pragu su se najduže zadržali, Vlaho čak do svoje smrti. Tu ih je uhvatio i Prvi svjetski rat. Cavtatu su se svi vraćali, a napose Vlaho kad god su imali priliku. Vidljivo je to iz Vlahove autobiografije i pisama korespondencije s Cavtaćanima koju čuvamo u muzeju.“

Kazala je da je Bukovac bio izniman umjetnik, ali i zanimljiv čovjek koji je proveo život pun nevjerojatnih događaja.

„Kao desetogodišnji dječak bio je u popravnom domu u New Yorku, na Hart Islandu. Kao tinejdžer je na brodu ploveći po Mediteranu doživio strašnu nesreću i jedva ostao živ, nakon čega se odrekao pomorskog zanata. Po drugom povratku iz Amerike prije odlaska na studij doživio je prevrtanje vlaka u kojemu je putovao i opet je jedva preživio. Do odlaska u Pariz obišao je pola svijeta trbuhom za kruhom, oslikavao vagone u Peruu, gledao Indijance na konjima po Sjevernoj Americi i brojne druge prizore. Priče iz svog života uvijek je pričao svojoj djeci pa ga je za vrijeme Prvog svjetskog rata kći Jelica nagovorila da sve to i zapiše. Godine 1918. napisao je prvi rukopis koji je revidirao Ivo Vojnović, a drugoga je pripremao za tisak Ivo Lovrić. Iste godine je u izdanju Književnog juga iz Zagreba tiskana njegova autobiografija ‘Moj život’. Kako su i ti rukopisi i korekcije rađeni na njima prijepori višegodišnjih istraživanja i tumačenja, odlučili smo se donijeti ih u cijelosti na našoj platformi, s tiskanim izdanjem kako bi se komparativno moglo pristupiti građi. Ovakvom dostupnosti omogućili smo pristup svima, što je značajno za srednjoškolce i studente koji se bave ovom temom i za sve zainteresirane. Komparativno čitanje omogućila nam je tvrtka Link2 iz Zagreba, a na platformi su i fotografije i dio arhiva koji nastavljamo nadopunjavati. Ovom autobiografijom Bukovac je rasvijetlio mnoge segmente svoga života koje zasigurno ne bismo nikad drugačije dotakli. Ova autobiografija je danas osnova za mnoga izdanja i produkcije o životu i radu Vlaha Bukovca.“

A o Bukovcu smo razgovarali i s velikim stručnjakom za tog slikara, povjesničarem umjetnosti Igorom Zidićem koji je na početku razgovora rekao da njegova knjiga o Bukovcu izlazi u najboljem mogućem mjestu, kod najboljeg mogućeg nakladnika; to su Muzeji i galerije Konavala, Kuća Bukovac u Cavtatu. On se kao autor nada da će pažljivi čitatelj sam lako pronaći što je u njoj novo.

Istaknuo je da je njegov način rada oduvijek vodio računa o europskom i, posebno, hrvatskom kontekstu.

„Ne mogu odgovoriti na pitanje o Bukovcu kao prvaku hrvatskoga slikarstva, a da ne mislim o umjetnicima koji su se kretali u njegovoj orbiti, o umjetnicima kao što su Medović, Csikos, Crnčić, Tišov, Iveković, Auer, Frangeš, Valdec i drugi, ili dolazili s njim u konflikte, a konflikti su također svojevrstan odnos, zar ne? Povod su im stilska, tehnička, ‘rukopisna’ pitanja, ali i uobičajena taština, naročita artistička zavist i kivnost zbog broja eksponata na zajedničkim izložbama, zbog cijena slika koje on postiže, a drugi im nisu ni blizu, zbog kritičkih ogleda u domovini, manje, i u svijetu, više. Na opseg, na kojemu nikad a priori ne inzistiram, utječu razni čimbenici: širina podnice knjige, tj. osnovice na kojoj slikara razmatrate, na književni, kazališni i glazbeni kontekst, na broj djela koja je za života izradio i koja je za sobom ostavio, na broj tropa i figura koja majstor koristi, i kako ih koristi, na različite profile sredina u kojima radi i utjecaje tih sredina na nj i eventualno njega na te sredine; na školovanje i učitelja, na njegova putovanja svijetom koja su iskustvena riznica dječaku koji je postao svjetski čovjek i prije nego što je odrastao; na njegovu autobiografsku knjigu i nekoliko njenih verzija, itd.“

Podsjetio je na to da je, kako kaže, poznavanju Bukovca, ali i Paula Andreza, u Hrvatskoj dometnuo ne mali broj njegovih djela i ne baš bilo kakvih. To su ‘’Putifarova žena’’ iz 1886., ‘’Dalmatinski ribari’’ iz 1884., ‘’Portret gosp. Chiffonyja’’ iz 1891., ‘’Portret čovjeka s cigaretom’’ iz 1890. i drugi koje je uspio, dodaje, kontaktirajući s kolekcionarima i inozemnim prodavateljima te brojnim aukcijskim kućama, udomiti u domovini, a bila su u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Češkoj i drugdje.

„Imao sam i sreću sresti neke prijatelje i suradnike koji su me upozorili na pojedina izvanredna djela, ‘Pred splitskom lukom’ iz 1886. ili ‘Portret Jozefine Škarica’ iz 1903., a neke su ne tako davno objavili drugi istraživači, Slavica Vrkić-Žura, pa je Bukovčev fundus – i poznavanje toga fundusa – ozbiljno narastao. Od onih djela koja su bila u inozemnom galerijskom vlasništvu pa se i nisu mogla otkupljivati, pribavio sam i prvi put koristio kolor-snimke pojedinih, jer mi je vazda temeljna briga bila dokumentirati ono što, pa i u virtualnome smislu, znači našu kanonsku vrijednost ili to isto, ako ne ‘za nas’, a ono barem za umjetnika samog. Impresivan je temeljni katalog djela cavtatskoga majstora sastavila do 1968. moja starija kolegica, pokojna Vera Kružić Uchytil pa nam ga je sada samo dopunjati. Ali ni to nije neznatan posao. U nešto više od pola stoljeća Bukovčeva se bibliografija gotovo udvostručila. U današnje se vrijeme takve, ozbiljnije knjige gotovo više i ne pišu bez poznavanja literarnog okvira epohe, bez ikakvih filozofijskih referenci, bez glazbenih paralelizama; ta kako ćete bez svega toga ‘dati artistički kontekst ambijenta’ ili, pak, ‘kontekst epohe’’’?

A na pitanje koliko je Cavtat bio važan za njegovo stvaralaštvo i gdje se u njegovu stvaralaštvu ogledavaju Cavtat i Mediteran, rekao je sljedeće:

„Cavtat je, kao slikarovo rodno mjesto, i Dubrovnik, kao duhovno središte regije, najljepši ekran pred očima cavtatskoga momka koji se sprema navigavati. Oni mu, u nekim godinama, znače cijeli svijet; to su mjesta djetinjstva i dječaštva. Cavtat je mjesto gdje ga je majka podizala i otac nad njim skrbio, gdje je volio brata i grlio sestre, gdje mu se rodilo prvo i četvrto dijete. Očeva je kuća bila jedina koju je pokrio svojim dječačkim slikarijama, ocu na ponos. Toj je kući dogradio lijep i prilično prostran atelijer, u kojemu je kratko slikao, ali i naslikao neka od kapitalnih svojih djela na razmeđu 19. i 20. stoljeća. To su, ponajviše među svim njegovim, djela Sunca i zamračene nutrine, djela impresionistička i simbolistička. Neshvatljivo jest da je vrhove svoga moderniteta dosegnuo u sitnome svome rodnom mjestu, a ne u Parizu, Londonu, Liverpoolu ili Pragu – najmodernije u najzabačenijemu. Bit će da i to nešto kazuje o njegovoj tijesnoj svezi s Cavtatom i – prst šire – s Dubrovnikom. Cavtat i Dubrovnik zajedno ključno su mjesto i njegova sakralnoga slikarstva jer ga je Bogu približavalo sjećanje djeteta na mile roditelje. Usput da spomenem: više se puta izjavio agnostikom, no bojim se da nema naše knjige koja bi se mogla mjeriti s njegovom u zazivima Boga i Božje pomoći! Impresionističke njegove cavtatske i dubrovačke slike jasan su unaprijedni odgovor, iz godina 1898. do 1903., na pravo vaše pitanje o Mediteranu.“

Zaključio je da je Bukovčevo slikarstvo u svojim najvišim dosezima – i povijesno valorizirano – neprolazna vrijednost hrvatske moderne umjetnosti, jedna od najneprolaznijih sve do Emanuela Vidovića.

„To su dvije moje cjeloživotne teme, dvije naporedne teme, dva velika umjetnika i dvije knjige koje pišem cijeloga života, cijelim iskustvom i naporedo. Pogled na Vidovićevo djelo brže otkriva putove modernosti, jer smo mu, makar i kratko, bili bliži, bili suvremenici. Otkrit će te putove i Bukovac, ali traži jer je znakovito stariji i neka druga povijesna znanja da bi bio dešifriran. Ono što olakšava njegovu recepciju danas ljepota je njegove fakture, fascinantna pretvorba slikovne materije u nadslikovno značenje, tu je i šarm njegova duktusa, prodoran i pronicav pogled u krajolik i interijere i, nadasve, prodoran pogled velikoga portretista u lice muškarca, žene ili djeteta, i danas najljepših, a nerijetko i najsadržajnijih stranica hrvatske likovne ‘čitanke’. I Vidovića mi čeka najbolji izdavač u za to najboljem mjestu: Muzeju grada Splita. Galerija Emanuel Vidović. Ostaje potom jedna privatnija želja na što me obvezuju godine života, ali slutim da će mi za ispunjenje te želje trebati suradnja i pomoć dragoga Boga: zdravlje. S obzirom na to da me tome cilju vode Bukovac i Vidović, možda se i to posreći.“