U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno će se 23. listopada izvesti opera “Carmen” Georgea Bizeta. Djelo je nastalo prema istoimenoj, ne osobito prihvaćenoj pripovijetki Prospera Mériméea temeljenoj na istinitoj dramatičnoj i romantičnoj priči o ljubavnom trokutu Romkinje Carmen, vojnika Don Josea i toreadora Escamilla. Iako je opera na praizvedbi 3. ožujka 1875. godine u Parizu doživjela fijasko, daljnji put “Carmen” bio je vrtoglav uspon do svjetske slave, da bi je danas gotovo svi smatrali vrhuncem opernoga stvaralaštva. Marcello Mottadelli, ravnatelj Opere HNK u Zagrebu, ravnat će orkestrom, a redatelj je Arnaud Bernard. Carmen pjeva Dubravka Mušović Šeparović, a jednu od velikih uloga – Micaelu – igra solistica Opere Lana Kos.

Lana Kos rođena je 1984. u Varaždinu. Pjevanje je učila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Sa samo sedamnaest godina debitirala je u ulozi “Kraljice noći” u Mozartovoj “Čarobnoj fruli” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Zbog specifične boje glasa i raspona od tri oktave, njezin pjevački potencijal odmah je došao do izražaja, a prepoznao ga je i veliki Mstislav Rostropovič, angažiravši je za ulogu Nataše Rostove u operi “Rat i mir” Sergeja Prokofjeva u moskovskom Boljšoj teatru. Godine 2006. postala je najmlađa solistica u povijesti Bavarske državne opere u Münchenu, gdje je tijekom četiri godine interpretirala niz uloga. Pjevala je brojne uloge u velikim svjetskim kazalištima, a prva je Hrvatica nakon 40 godina – od Ljiljane Molnar Talajić – koja je pjevala naslovnu ulogu u veronskoj Areni, Violette Valéry u “Traviati”.

NACIONAL: Pjevate Micaelu u operi “Carmen”, kako ste doživjeli tu ulogu? Nije vam prvi put da je pjevate, u Brazilu ste ju pjevali, kakva su vam iskustva s operom Carmen?

Ulogu Micaele debitirala sam 2012. na Masadi, u Izraelu, na pozornici na Mrtvome moru, na vrhu stijene, s velikim maestrom Danielom Orenom. To je bila ogromna pozornica na otvorenom, a scenografija se radila šest mjeseci od pravog pijeska. Ja sam kao Micaela u trećem činu hrabro prešla brda i doline i stigla Don Joseu na magarcu! To je bila jedna od najljepših produkcija u mom životu, a to mi je važno i zato što sam tada prvi put u životu radila s Giancarlom di Monacom koji mi je danas devetu godinu životni partner. Tamo su probe bile od 21 sat pa do dva ujutro jer su kroz dan temperature 49, 50 stupnjeva. Oko 21 sat malo zahladi, što znači da je oko 39, 40 stupnjeva, ako se to može reći da zahladi. Masada je na minus 400 metara nadmorske visine, što je najniža točka na svijetu. Onda možete zamisliti kakav je tlak na tom mjestu, pa suhi zrak. Probe smo i tada radili pod maskama zbog pijeska koji stalno ulazi u nos i oči, a da ne spominjem da su probe bile u Tel Avivu i tim ljudi nas je pripremao za to. Naše garderobe su bile kamp-prikolica pa su nas učili da pri svakom ulasku u prikolicu moramo dobro protresti cipele jer se u njima može nalaziti škorpion, što se zaista i dogodilo mom kolegi. Ima jedna anegdota, kad se moj životni partner našalio pred svima, jer su ranije ondje vidjeli zmiju koja je ulazila u orkestralnu jamu Kad je vidio da dolaze Oren i Hana Munitz, intendantica telavivske Opere, s kojom je bio veliki prijatelj, uzeo mikrofon. Rekao je pred svima: “Daniel, čuli smo da je zmija u orkestralnoj jami. Ne bojte se, ako vas ugrize, ona će umrijeti!”. Eto, to je moje prvo iskustvo s Micaelom i to pamtim kao produkciju iz bajke.

NACIONAL: Pretpostavljam da je ambijentalna predstava uvijek drugačija od one koja se igra unutra.

Apsolutno, prekrasno je. Nakon toga Micaelu sam pjevala u Teatru Municipal u Sao Paolu. To je bila jako lijepa produkcija, klasična, ali divna. Nakon toga sam Micaelu pjevala i u veronskoj Areni prošle godine, isto s Danielom Orenom. Bila je to produkcija Huga de Ane, kojeg posebno cijenim, s njim sam radila svoju prvu “Traviatu’ kad sam imala 21 godinu. On je bio taj koji me doveo u veronsku Arenu 2011. kao naslovnu ulogu u “Traviati”, Violette Valéry. Time sam postala prva Hrvatica nakon 40 godina, nakon Ljiljane Molnar Talajić, koja je pjevala naslovnu ulogu na najvećoj pozornici na svijetu.

NACIONAL: Kakav je to osjećaj bio, imali ste samo 26 godina?

Savršen. To je bio jedan “jump in”, uletjela sam u tu ulogu, to je bilo toliko stresno da se te predstave i ne sjećam. Samo mogu reći da sam razmišljala tijekom preludija, kad izlazim na pozornicu, o tome da je sve na meni, da ja odgovaram za tu predstavu i da će biti “ili preživi ili umri”. Imate osjećaj, ipak je to arena, da je to baš kao kod gladijatora i zvijeri. Publika nije zvijer, ali i jest na neki način.

NACIONAL: Velika su očekivanja.

Naravno, tako mlada, a pjevam naslovnu ulogu. Dirigirao je veliki Carlo Rizzi, koji je dva dana prije sletio iz Chicaga i imali smo jednu probu dan prije, i to ne u Areni nego u teatru koji ima malu pozornicu. Ja sam prvi put stala na pozornicu Arene na dan svoje predstave, a to je jako zahtjevna režija, sve su ručno rađeni kostimi, s puno perlica, nakita, ukrasa, to je vrlo teško. Trebalo je više od 15 minuta dok ne odjenem sve te podsuknje, suknje, jastuke, korzete, pa taj silni nakit. Moj kostim su morale nositi dvije žene.

NACIONAL: Nevjerojatno je to, a zapravo kao gledatelj ne razmišljaš o takvim stvarima. Ne samo da vam je stresno samo glasovno, već i sve drugo.

Kako ne. Zamislite koliko je stresna promjena bez pauze u kojoj iz tako svečanog bogatog teškog kostima u nekoliko minuta iza pozornice moraš izgledati kao da imaš mokru kosu. Oko tebe je u jednom trenutku četvero ili petero ljudi – jedan ti čupa kosu da izvadi sve te ukrase i radi ti novu frizuru, drugi ti preko šminke tapka bijelim puderom jer moraš izgledati kao mrtvac jer za pola sata umireš, mažu ti ruke, mažu ti noge, presvlače te, rade ti podočnjake, sjene na licu.

NACIONAL: Pa to je apsolutno ludilo iza pozornice.

Ma ludilo! Toliko ljudi oko tebe, a ti se moraš pripremati za idući čin, jednako zahtjevan kao i svi drugi. Da vam ne kažem da je to Arena, a u njoj sam pet, šest sezona pjevala glavne uloge, od “Traviate” do “Romea i Julije”, pozornica je na otvorenom i stalno su drugačiji uvjeti. Tijekom “Romea i Julije” bio je show program. U jednom trenutku je pala kiša i temperatura je pala na 14 stupnjeva, a meni je cijela scenografija bila moderna, metalna. Zamislite, ja se penjem ljestvama na moj krevet i kližem se! Mogu pasti i ozlijediti se, a moram i pjevati u isto vrijeme. Pa puhne vjetar, zapjevam, a glas ode na drugu stranu! Možete knjigu napisati o situacijama iza pozornice. To su moja iskustva s Micaelom.

NACIONAL: Kakav je Micaela karakter, na što ste posebnu pozornost stavili?

Vrlo često nju doživljavaju kao skromnu djevojku sa sela, odbačenu jer je Don Jose ludo zaljubljen u Carmen. Međutim, to nije tako. Ali kroz libreto ona je zaljubljena u Don Josea, ima hrabrost i snagu, jer ne bi se svaka djevojka usudila otići tako daleko i suprotstaviti se Carmen. I njezinim banditima. Neka druga bi pobjegla, tako da je moja Micaela hrabra, nije plačljivica. Djevojka sa stavom.

NACIONAL: Zašto je to tako popularna opera? Je li to zbog strasti, ljubavi, mržnje, osvete, ali i plesa, drugačije kulture?

Sigurno da je priča interesantna, ali prije svega je to glazba. “Carmen” i “Traviata” su dvije najizvođenije opere u svijetu. Ne postoji nijedan dan, već dvjesta godina, da se barem jedna od te dvije opere ne izvode u nekom od kazališta u svijetu. To vam govori o tome da je publika kroz desetljeća zavoljela ta djela. Imam osjećaj da danas ljudi, posebno mladi, imaju osjećaj da je opera nešto “hoch”.

NACIONAL: Apsolutno, još uvijek je većina ljudi doživljava, pomalo elitistički.

Ali opera je pisana za sve ljude! Kad je Verdi komponirao “Rigoletta”, ariju “La donna e mobile” pjevali su svi, pa i mala djeca. U kućama se slušala ta glazba. Tako su i mene, kao malu curicu, baka i djed vodili na operu. Danas imate vršnjake moga sina Adama, 14-godišnjake, koji u životu ne da nisu vidjeli operu, nego nisu ni čuli za nju, kamoli prepoznali neku ariju. Nisu kriva djeca, naravno. Kad Adamovi prijatelji dođu k nama, čuju me kako vježbam u drugoj sobi pa se oduševe kako pjevam. Onda im objasnim priču opere pa slušaju zabezeknuto, interesantno im je.

NACIONAL: Očito se dogodio neki klik, nešto što je dovelo do toga da opera nije privlačna mladima u Hrvatskoj. U Europi je to posve druga priča.

Nešto se dogodilo s mentalitetom, ne mogu objasniti što. Sigurno problem nisu financije jer ulaznice za operu su i više nego povoljne. Ako je u Zagrebu 150 kuna, vani je 200 eura. Ali kad se najavi koncert Celine Dion, koju obožavam, da se razumijemo, onda svi imaju sto eura za koncert. Ne može nitko reći da je opera skupa, dostupna je svima, ali treba mlade ljude, čak i djecu iz vrtića, educirati i “servirati” im operu kao nešto dobro. Kako se netko zaljubi u operu, u umjetnost? Tako da se to prezentira na visokom nivou.

NACIONAL: Rekli ste da ste se vi u operu zaljubili kad su vas baka i djed vodili u kazalište. Sjećate li se trenutka kad ste poželjeli postati operna pjevačica?

Kako ne, to je bilo na prvoj operi koju sam vidjela. Kad sam čula “Čarobnu frulu”, odnosno ariju “Kraljica noći”. Sjećam se toga kao danas, sjedila sam u trećem redu s bakom i djedom i ruke su mi se počele znojiti kad sam slušala, od uzbuđenja. Pomislila sam kako samo to želim raditi. I na kraju, sudbina je htjela da sam sa samo 17 godina prvi put stala na opernu pozornicu pjevajući upravo “Kraljicu noći”.

NACIONAL: Da, u HNK u Zagrebu. Kako je došlo do toga i kako ste se osjećali?

Neku večer sam se rasplakala. Kod mene je bila Nina Cosetto, kći velikog kompozitora Emila Cosetta. Upravo je ona bila ta koja je svirala moju audiciju za tu ulogu, ispred maestra Vladimira Kranjčevića. Tad je on nju pitao za mišljenje, nakon audicije, hoće li on riskirati sa mnom, a ona mu je rekla da me apsolutno mora uzeti za tu ulogu. Ona me pripremala za tu ulogu, a sad nas dvije spremamo nešto, neki novi repertoar. Uglavnom, našla sam dnevnik koji sam pisala baš u to vrijeme, sa 17 godina. Osim što pišem o Nini i tome kolika mi je podrška u svemu tome što sam tada radila, pišem i o uzbuđenju i zahvalnosti koju sam osjećala. Sad se toga ne sjećam, ali kad sam počela čitati taj dnevnik svega sam se počela prisjećati i rasplakala sam se. Ta je uloga za mene bila nešto posve neočekivano. Morate znati da sam ja tek s 15 godina počela učiti solo pjevanje, a već dvije godine poslije imala sam debi u HNK. Još nisam znala ni pjevati sve arije, nisam dobro izgovarala njemački jezik, ali maestro Kranjčević samo je želio čuti “visine”, kad je čuo da meni to ide “kao iz rukava”, samo mi je rekao “mala, to je to, za dva mjeseca mi pjevaš ulogu”.

NACIONAL: Što mislite, kako se postaje odličan pjevač? Ima ih puno dobrih, ali što je potrebno za “to nešto”?

Znate što, talent je naravno potreban prije svega. Isto tako znamo da je talent samo deset posto, a sve ostalo je rad i samo rad. Ali ta jedna posebna crta, ta neka ludost. Morate biti svaki dan zaljubljeni u svoju profesiju, u umjetnost. Morate biti potpuno posvećeni tome. Biti uspješan danas je jako teško jer zbilja svatko može uspjeti, kratkoročno. Nakon nekoliko godina to sve splasne, ali dođu neke druge zvijezde. Danas je na tržištu zaista ogroman broj pjevača. Dolaze iz Kine, Gruzije, Rusije, skandinavskih zemalja, sopranistice su sve zgodnije, sve mršavije. Prije je bila velika konkurencija kad je kvaliteta glasa u pitanju. Nije bilo bitno kako je netko izgledao. Kad bi Montserrat Caballé došla na pozornicu, toliko bi plijenila pozornošću da ništa drugo nije bilo važno. Danas je sve bitno. Danas redatelj želi ne samo da si zgodna, pametna, da imaš dobar glas, on želi i da roniš u bazenu, da voziš bicikl na pozornici, ne znam što sve postoji. Zahtjevno je, ali ono što čini razliku između pjevača i izvanserijskog pjevača jest izvanredna kvaliteta u svemu navedenom – od glasovne spremnosti, tehnike, muzikalnosti, morate imati “ono nešto”. Kad čujete glas Marie Callas, Luciana Pavarottija, vi isti trenutak znate da su to oni. To je ono što pjevača čini posebnim.

NACIONAL: Pretpostavljam da je važno ostati svoj, kopiranje nikad nikome nije ništa donijelo?

Apsolutno. To je korijen svega. Danas je jako teško trajati. Prije su ljudi putovali brodom, primjerice Mario Del Monaco putovao je s dirigentom i pjevačicom Renatom Tebaldi brodom u Brazil. Brodom! Znate koliko im je trebalo iz Europe? Mjesec dana! Stigli su na tom putu uvježbati još jednu ulogu. A vi danas letite non-stop. Jedan dan ste u Tokiju, drugi u Beču, a treći u Brazilu. Velika je mogućnost da se istrošite. Ja sam u ovih dvadeset godina – ove godine obilježavam točno 20 godina od debija u HNK Zagreb – naučila da se moram sama štititi, da moram znati reći ne. Jer kad biste svima udovoljili, pjevali na svakoj probi, udovoljili svakom dirigentu, nestala bih ja u roku nekoliko godina. Morate znati gdje su vaši limiti.

NACIONAL: Kako se vi osjećate na pozornici, može li se to uopće opisati?

Mislim da se taj osjećaj ne da opisati riječima jer tko nije stajao na pozornici teško može razumjeti. Ali rekla bih da je to kao da imate najsretniji dan i tako svaki put kad ste na sceni.

NACIONAL: Kako se osjećate u Zagrebu, doma?

U Zagrebu dugo nisam pjevala, drago mi je da se sad dogodila jedna lijepa suradnja i iznimno sam zahvalna intendantici Dubravki Vrgoč što me pozvala u ansambl. Prije sam bila u ansamblu minhenske Bavarske državne opere, kad sam tek rodila, s 21 godinom. Lijep je osjećaj biti doma, drugačijim očima gledam HNK nego prije kad bih pjevala kao gošća. Naravno da će se poštovati svi moji angažmani vani, to je važno za moj razvoj. U ansamblu sam od veljače i ovo mi je prva uloga, jako sam uzbuđena.

NACIONAL: U ovo vrijeme pandemije kultura je jako pogođena, sve izvedbene umjetnosti su u velikim problemima, pa tako i opera, kako je pjevati pod takvim okolnostima?

Tijekom ljeta sam pjevala “Traviatu”, malo za promjenu. Bila je to 25. različita produkcija, a sto i neka izvedba te opere u Madridu, u Kraljevskoj operi. To je, kao što znamo, bio jedan od najpogođenijih gradova u pandemiji, to je bilo prestrašno. Ali upravo je to kazalište bilo prvo koje je otvorilo svoja vrata, dok su ih svi zatvarali. Vjerujte mi, u tih mjesec dana ja sam imala šest predstava, sveukupno 27.000 ljudi vidjelo je našu “Traviatu” i svi smo ostali zdravi. Smatram da su ljudi puno sigurniji u HNK u Zagrebu nego u kafiću ili restoranu. Strah je najgora emocija.

Tko se boji, bio on pjevač ili bilo tko drugi, pozornice, uspona i padova, pa i korone, onda je bolje da se ne bavi tom profesijom. Novinar u Madridu pitao me je li me bilo strah. Odgovorila sam mu “kad bih se bojala da ću se razboljeti, onda bih se i razboljela”. Nisam baš pratila vijesti, čujem naravno nešto, znam kako se treba ponašati, ali moramo biti svjesni da se sterilnost kirurške sale ne može napraviti ni od kazališta ni od trgovine. Moramo preživjeti, a kriminal bi bio da se sve zaustavi, da se kazališta zatvore. Grozno je, primjerice, da su kazališta u Milanu zatvorena, a metroi su krcati ljudima. U avionu se stalno može čuti “držite razmak”, a onda napune avion do posljednjeg mjesta. Kako držati razmak dva sata u avionu?

NACIONAL: Mnoge operne kuće u svijetu su zatvorene, Metropolitan čak do kraja sezone, koliko će to izazvati turbulencije na sceni, da to tako kažem?

To je već izazvalo turbulencije. Nemam riječi kako bih opisala svoje osjećaje u vezi toga. Nije riječ samo u izvođačima, pjevačima ili glumcima. Što je sa šminkerima, tehničkim osobljem, kostimografima, producentima? Na tisuće i tisuće ljudi ostale su bez posla. Jako je teška situacija, to mora stati, mora se ići naprijed. Ne želim uopće zamišljati što će biti iduće sezone.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, što pripremate od projekata?

U Zagrebu, nakon “Carmen”, vjerujem da će se obnoviti i “La bohème”, u prosincu. U siječnju odlazim u Bern, u kazalište koje mi je dalo 14 predstava “Trubadura”. Intendant tog kazališta nakon toga me pitao što bih željela pjevati pa sam mu rekla da mi je želja pjevati Madamu Butterfly pa je to zbog mene stavio na repertoar i pjevala sam je 12 puta. Vraćam se ondje debitirati veliku ulogu, bojim se uopće reći o čemu je riječ, Normu. I dobila sam poziv intendanta madridskog Teatra de la Zarzuela, da pjevam njihove zarzuele. Znate li da je Ruža Pospiš Baldani pjevala u tom teatru i da je José Carreras debitirao s našom Ružom u tom teatru? I sad imam čast pripremati repertoar španjolskih zarzuela. Pjevati to na španjolskom, Španjolcima u njihovom teatru, možete misliti kako se osjećam. Ali jako se veselim.