Operna pjevačica Lana Kos nastupit će u ulozi Violette iz Verdijeve „Traviate“ prvi put u njemačkom Erfurtu, a istu ulogu pjevat će u travnju u HNK u Zagrebu, gdje je članica Ansambla, kada će obilježiti i 20 godina karijere. Lanu Kos je uloga Violette obilježila, s obzirom na to da ju je otpjevala više od 160 puta u 27 različitih produkcija.

Lana Kos rođena je 1984. godine u Varaždinu. Pjevanje je učila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a sa samo sedamnaest godina debitirala je u ulozi Kraljice noći u Mozartovoj „Čarobnoj fruli“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Zbog specifične boje glasa i raspona od triju oktava, njezin veliki pjevački potencijal uočio je i veliki Mstislav Rostropovič, angažiravši je za ulogu Nataše Rostove u operi „Rat i mir“ Sergeja Prokofjeva u moskovskom Boljšoj teatru. Godine 2006. postala je najmlađa solistica u povijesti Bavarske državne opere u Münchenu, gdje je tijekom četiri godine interpretirala niz uloga pod vodstvom najuglednijih svjetskih dirigenata. U ulozi Violette Valéry u Verdijevoj „Traviati“, koja joj je najznačajnija u karijeri, debitirala je 2009. u Slovenskom narodnom kazalištu u Mariboru. Za naslovnu ulogu u Donizettijevoj operi „Lucía di Lammermoor“ u HNK-u Ivana pl. Zajca iz Rijeke 2011. je osvojila Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji iznimnog ostvarenja mladih umjetnika do 30 godina. Međunarodna karijera Lane Kos doživjela je novi uzlet 2011., ulogom Violette Valéry na festivalu Arena di Verona pod vodstvom dirigenta Carla Rizzija, u režiji slavnog argentinskog redatelja Huga de Ane, s kojim je surađivala i tijekom svog debija u istoj operi u Mariboru. U idućim godinama Lana Kos nizala je brojne uspjehe na svjetskim pozornicama. Pjevala je po cijelom svijetu, surađivala s najvećim redateljima i dirigentima.

NACIONAL: Potkraj veljače odlazite u njemački Erfurt, na prvo njemačko gostovanje „Traviate“ nakon pandemije. Imat ćete, dakle, premijeru „Traviate“, potpisali ste ugovor za sedam predstava. Kako je došlo do tog angažmana?

Pjevala sam dosta u Bernu u posljednje vrijeme i tamo me intendant Guy Montavon čuo na jednoj od predstava ‘Trubadura’ i pozvao da pjevam „Traviatu“. I tako to ide, nikad ne znamo tko nas sluša u publici pa sam tako dobila pozive za još neke angažmane.

NACIONAL: „Traviata“ je za vas posebna opera. Za istu ulogu počinju vam i probe u HNK u Zagrebu, premijera je u travnju. Tu ste ulogu pjevali i u mariborskom kazalištu za doček Nove godine. Trenutačno ste najtraženija europska Violetta, pjevali ste je oko 160 puta. Koliko znam, ponovno se javila i Verona, ali su pregovori za to još u tijeku. Što je u toj „Traviati“ da vam tako dobro „leži“?

To je, kako se to kaže na talijanskom, moj „cavallo di battaglia“, pobjednički konj. Ja sam „Traviatu“ prvi put pjevala kao 21-godišnjakinja, kao i Violetta, lik originalne Dumasove drame „Dama s kamelijama“ prema kojoj je Verdi pisao operu. I ona je imala 21 godinu. Debitirala sam u toj ulozi, dakle, jako rano, to je jedna od najzahtjevnijih sopranskih uloga. Debi mi je bio u Mariboru u režiji Huga De Ane i ta mi je uloga otvorila vrata velikih pozornica. Taj me redatelj kasnije pozvao i da debitiram kao Violetta u veronskoj Areni pet godina poslije. To je ljepota ovog poziva, kad vam netko režira operu dok imate 21 pa vas se sjeti i kad imate 26 godina i preporuči vas. Tako sam debitirala i u Veroni i ta mi je uloga otvorila vrata Kraljevske opere u Madridu. Da ne idem u detalje, reći ću da sam Violettu pjevala u 27 različitih produkcija.

NACIONAL: Hoćete li ponovno pjevati u Veroni?

Ne smijem ništa reći dok se ugovor ne potpiše, u pregovorima sam. Dogovoren je nastup u Sevilli i Oviedu 2026.

NACIONAL: Što vam to u ulozi Violette tako „leži“?

Pa ja sam se nekako zaživjela s njom, mislim da jako dobro odgovora mojim pjevačkim sposobnostima, prije svega, ali isto tako i glumačkim. Ne volim pjevati – imala sam puno takvih ponuda koje sam odbila – ulogu s kojom se ne mogu zaživjeti, koja nije u mom karakteru.

NACIONAL: Koliko je za ulogu važno sve ostalo, uz pjevanje koje, naravno, mora biti na nivou?

To je najvažnije, ili jednako važno. Koliko je važna tehnička i izvedbena interpretacija toliko je važna i tzv. psihička interpretacija, ono što se na sceni vidi, da ti taj lik zaista živiš. A ja svoju Violettu već dugi niz godina zaista živim, svaku pjevam kao da mi je prvi ili zadnji put. Od najranije sam je dobi duboko proučavala i živjela s njom, a s godinama se uz nju moj glas mijenjao, a i ona se tako mijenjala.

NACIONAL: Kako uopće dođe do toga da neka pjevačica počne interpretirati jednu ulogu u kojoj se kasnije usavrši? Je li to ciljano, tko o tome odlučuje?

Uvijek vas usmjeravaju dvije osobe – vaš pedagog i vaš menadžer. Tu su, naravno, dirigenti i redatelji koji vas čuju na audicijama. A kad s jednom ulogom doživite veliki uspjeh, automatski vas drugi teatri traže upravo za tu ulogu. Samim time više je pjevate i sve ste traženiji za tu ulogu pa ona postaje vaš, da tako kažemo, zaštitni znak. Bez obzira na veliki broj uloga koje sam pjevala, Traviatu sam ipak imala prilike otpjevati najviše.

‘Ja sam nemirna duša, puna energije, sva ta putovanja i nastupi, mene to sve ispunjava i veseli’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Još jedan povod za ovaj intervju ponovno je vezan uz „Traviatu“, s obzirom na to da ćete upravo tom operom obilježiti i 20 godina karijere. Hoćete li to obilježiti nekom posebnom izvedbom ili kako to planirate?

Ne znam još hoće li to biti jedna izvedba ili više njih. Nisam još o tome razgovarala s opernom direkcijom, ali nisam osoba koja nešto previše slavi takve stvari poslovno. Privatno jesam za feštu, ali takve stvari vezane za karijeru ne obilježavam baš često.

NACIONAL: Koliko je zapravo velika ta brojka, što jednoj opernoj pjevačici znači 20 godina karijere?

S obzirom na to da sam ja debitirala samo sa 17 godina, i to velikom ulogom Kraljice noći u Mozartovoj „Čarobnoj fruli“, već je to bio veliki „boom“, ne događa se to često. Kada se osvrnem danas, 20 godina kasnije, bilo je jako puno prekrasnih, važnih, zahtjevnih uloga i moj se glas itekako mijenjao i sad je sazrio. Sad sam, smatram, u najboljem periodu karijere. Od „Traviate“ moj je glas napredovao u „Trubadura“, kroz neko vrijeme pjevat ću „Don Carla“, dobila sam već ponude za „Aidu“, tako da se sada otvaraju neke nove velike uloge.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti nekih najvažnijih trenutaka, čega se najradije sjetite, kojih suradnji, mjesta, ljudi?

Jako je puno putovanja bilo, prekrasnih kolega, velikih i važnih dirigenata kao što su mo. Kent Nagano, spomenuti De Ana, Daniel Oren, Marco Armiliato, Pier Giorgio Morandi, s kojima sam kao umjetnica rasla, stvarala i razvijala se. Najviše me veseli, kad se sjetim tih 20 godina, to što puno putujem. Proputovala sam cijeli svijet. Najradije se sjetim svojih dvaju debija – veronska Arena je bila moj „jump in“, ulazak na veliku scenu. Nastupila sam bez ijedne probe ispred 30.000 ljudi, uh, kad se sjetim tog trenutka! A nakon toga još sam pet puta pozvana, pet idućih sezona, da nastupim u naslovnim ulogama. Sjećam se i svog debija u Kraljevskoj operi u Madridu. Bilo je divnih trenutaka za pamćenje, onih najuzbudljivijih.

NACIONAL: Ali sigurno su to i jedni od najstresnijih?

Naravno, jer kad se pripremate za bilo kakav nastup, bit će tu stresa. Sjećam se kad sam s 19 godina s maestrom Rostropovičem u Boljšoj teatru pripremala „Rat i mir“, ulogu Nataše Rostove. Zamislite trenutak kad vi kao Hrvatica pjevate Rusima na ruskom jeziku heroinu njihove književnosti! Velika je to odgovornost. Prije jedne od proba rekla sam maestru da se bojim, a on mi je rekao da se samo bedaci ne boje, oni kojima nije stalo. Rekao mi je da budem kao on, da budem u glazbi. Rekao mi je „glazba je jedina žena koja te nikad ne ostavi“. Dakle, prije svakog nastupa postoji trema, ali čim staneš na pozornicu i čuješ glazbu, znaš da te glazba nikad neće ostaviti.

NACIONAL: „Traviata“ je jedna od najpopularnijih opera, što mislite zašto je tako? Zašto su neke opere popularne, a druge publika nekako baš i ne prihvaća?

Baš je zanimljivo pitanje, ali ne znam imam li pravi odgovor. Znam samo da je publika uvijek u pravu i ako je publika nešto zavoljela, za to sigurno postoji razlog. Možda su takve opere uhu najprimamljivije, a i priča „Traviate“ je jako aktualna i zanimljiva. Uvijek je aktualna, danas se, primjerice, može napraviti Violettu u situaciji pandemije, koja je, nažalost, jako prisutna.

NACIONAL: Kad ste spomenuli pandemiju, ove dvije godine sigurno su jedne od najtežih za kulturu i umjetnost, posebno za izvedbene umjetnosti jer je većina kazališta u svijetu bila zatvorena. Kazališta u Hrvatskoj imala su kratko vrijeme lockdowna, ali operne kuće u svijetu nisu radile. Kako je to prošlo i što je to razdoblje značilo za vaš glas, s obzirom na to da je najbolji trening zapravo nastup?

Svijet je stao u pandemiji, čak ni u ratu nije bilo zabranjeno izvoditi glazbu. Nastupila je apsolutna tišina i to je jako teško utjecalo i na fizičko, ali prije svega na psihičko stanje. U Hrvatskoj ili Njemačkoj, primjerice, postoje kazališta koja svojim umjetnicima daju mjesečni prihod, imamo ansamble. Zamislite ostatak svijeta, to je veliki ostatak, takva kazališta ne postoje već su umjetnici plaćeni po izvedbi. E sad, zamislite da dvije godine ne izađete na scenu! Nemate prihod, a to je dovelo do opće katastrofe u svijetu opere, neke agencije su morale zatvoriti svoja vrata, puno pjevača je dobilo otkaze, sada ih je puno na „listi čekanja“ za nastupe.

NACIONAL: Još uvijek se nisu oporavili?

Ma kakvi, to ide jako sporo. Primjerice, ako ste imali zakazanih 20 nastupa kroz dvije godine i to vam je sve otkazano, zamislite koliko vremena će trebati proći da vam neko kazalište to nadoknadi, a u isto vrijeme sve te produkcije koje su dogovorene moraju doći na red. To će proći godine i godine da se stabilizira. Sad se događa da ima puno „uskakanja“, jer ne možete biti na dva mjesta u isto vrijeme pa ako ste nešto dogovorili za ovo vrijeme, a ono od prije je bilo otkazano, onda netko to mora odraditi umjesto vas. Puno pjevača ima stoga priliku, što je dobro, neke nastupe ipak dogovoriti.

NACIONAL: Što godine neigranja rade vašem glasu?

Ja sam, primjerice, dvije godine pripremala „Normu“ Vincenza Bellinija – to je jedna od uloga koje su kruna karijere – i imala sam potpisan ugovor za dvanaest predstava. Dva dana prije puta već sam imala spakirane kovčege, kompletna je produkcija bila otkazana. Naravno da mi je to kao pjevačici jako teško palo, naravno da moram vježbati pjevanje kod kuće. Ali naravno da to nije i ne može biti isto kao pjevanje na pozornici. Zaista sam imala sreću jer smo mi u HNK u Zagrebu tijekom pandemije itekako nastupali, ako ništa drugo imali smo koncerte i tako ostajali u formi, čak smo se upuštali u nove pothvate – koncerte na otvorenom, koncerte u kazalištu bez publike ili putem livestreama. Tako da smo mi stvarno održavali formu koliko god je to bilo moguće.

Lana Kos kao Micaëla u ‘Carmen’, Arena di Verona 2019.; kao Violetta u ‘Traviati’, Arena di Verona 2019. te kao jJulija u ‘Romeu i Juliji’ 2014., Arena di Verona. FOTO: Privatna arhiva Lane Kos

NACIONAL: Kako se osjećate kad stanete na pozornicu?

Ja vam bez tog osjećaja ne znam živjeti, to je najljepši osjećaj na svijetu, to je moja hrana. Svakom umjetniku je to hrana bez koje ne može. Ti kao umjetnik moraš biti na pozornici, to je naša strast, jedino na taj način rasteš kao umjetnik.

NACIONAL: Ljetos ste u rezidencijalnoj četvrti Madrida kupili vilu pa ćete dio godine živjeti ovdje, dio u Španjolskoj. Spomenuli ste da ste potpisali ugovore za nastupe u Sevilli, Oviedu i Teatro Zarzuela u Madridu, tako da je unatoč pandemiji ipak krenulo. Znači li to da odlazite iz Zagreba, kako će teći vaša karijera?

Već dvadeset godina živim s kovčezima u ruci, tako da mi to nije neka velika novost. Samo ovako imam još jednu bazu, recimo to tako.

NACIONAL: Koliko je važno za opernog pjevača – zapravo, za bilo kojeg umjetnika – otići iz domovine, privremeno, naravno, i iskusiti rad u inozemstvu?

Meni je to neophodno. Prije pandemije sam jako puno putovala i baš je bilo puno stresa. Sjećam se da sam si rekla kako bi bilo dobro da sam malo doma. I eto, to se dogodilo, tako da sam odmah sve to porekla! Nakon nekoliko mjeseci boravka u kući moram reći da mi je bilo jako teško, čudno. Ja sam nemirna duša, puna energije, sva ta putovanja i nastupi, mijenjanje destinacija, mene to sve ispunjava i veseli. I moj sin tinejdžer je isto tako navikao na takav način života, mijenjao je škole po svijetu, a kako ima američko državljanstvo, planira se školovati tamo.

NACIONAL: Putovali ste posvuda, ali ipak najviše nastupate po Europi. Zašto?

Pa to zapravo ovisi o menadžerima. Agencija koja me zastupa ima sjedište u Bologni pa najviše nastupam po Italiji i drugdje po Europi. Još nisam baš posve otvorila područje SAD-a, ali je ondje puno pjevača i sada trenutačno, zbog viza, putovanja i drugih stvari oko covida, gledaju da nastupaju njihovi pjevači. Sigurna sam da ću u narednim godinama otvoriti i to tržište.

NACIONAL: Kako vidite opernu scenu u Hrvatskoj, koliko je zrela, velika, koliko se radi, a koliko bi se sve još trebalo unaprijediti?

Ja jako volim pjevati u svojoj zemlji, veseli me što sam nakon dugo vremena dobila angažman u HNK u Zagrebu. Vide se pozitivni pomaci, kvaliteta je odlična. Naravno da bi bilo bolje imati više sponzora i više mogućnosti, da se publici omogući što kvalitetnija produkcija. Da ne govorim o prostoru, jedna smo od rijetkih kuća u svijetu koje dijele scenu s još dva ansambla i tako je jako teško svakom ansamblu omogućiti dovoljno prostora i vremena za probe. Ali dosta dobro se uprava snalazi i po tom pitanju.

NACIONAL: Kako ste uopće zavoljeli operu, je li sve krenulo od djetinjstva?

Od malih nogu željela sam ne pjevati nego recitirati, željela sam biti glumica. Međutim, kako ne postoji srednja škola za glumce već tek akademija, upisala sam gimnaziju u Varaždinu pa sam smatrala da ne bi bilo loše da upišem i solo pjevanje, jer sam računala da bi bilo lijepo da kao glumica znam nešto i otpjevati. Tako sam krenula u srednju glazbenu školu, ali nakon dva tjedna pjevanja profesorica je vidjela da ja, kao prava tinejdžerica, pušim, da dolazim na sat promukloga glasa i rekla mi je „dijete, mi nismo imali takav talent od Ruže Pospiš Baldani, Bog ti je dao tri oktave, ali kako ti ih je dao tako će ti ih i uzeti ako ovako nastaviš“. Ona mi je rekla i da je uz pjevanje u operi silno važna i gluma. I tako je nekako prevladala moja ljubav prema operi, što ne znači da si neću priuštiti neku dramsku ulogu!

NACIONAL: Spomenuli ste neke planove, ali što biste od nastupa voljeli posebno najaviti?

Veseli me taj ugovor u teatru u Oviedu, za ulogu Marie Stuarde, koju sam čekala jako dugo. Imat ću „La Boheme“ u Novosibirsku i još dosta lijepih stvari o kojima ne želim govoriti dok ne bude sve potpisano.