Visibaba je usamljena žena u četrdesetima koja u trenutku čekanja pregleda kod doktora, bojeći se najgoreg ishoda, na osebujan i komičan način prolazi kroz razne situacije koje su je u životu obilježile i koje ona povezuje s potencijalnom bolešću svojeg tijela. Neobično dijete, povučeno, uvijek s knjigom, nikad s drugom djecom, Visibabu je svijet oko nje uvijek malo plašio i nikad prihvaćao. S vremenom je i ona sama shvatila da je za nju najbolje da se sakrije i pričeka da ovaj život prođe. Sada, u trenutku kada misli da se stvarno bliži njen kraj, u njoj se javlja nešto novo. U svijetu s rastućim brojem usamljenih i neprihvaćenih pojedinaca, gdje sve napreduje osim ljudske suštine koja je uvijek povezanost s drugim bićem i osjećaj prihvaćenosti, sve više ljudi u sebi nosi malu Visibabu koja bi, da može, živjela neki skroz drugi život.

Sadržaj je to monodrame ‘’Visibaba’’ koju izvodi Lana Barić u režiji Sanje Milardović, a njih dvije uz Nikolinu Rafaj autorice su i teksta predstave koja će se u zagrebačkom Teatru &TD izvesti 30. studenoga.

Lana Barić prvi put izvodi monodramu, a prvakinja Drame HNK u Zagrebu priprema i predstavu u svom matičnom kazalištu.

Lana Barić rođena je 11. prosinca 1979. godine u Splitu. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirala je glumu 2005. u klasi profesora Aleksandra Jevđevića i profesora Senada Bašića, a od 2011. je u ansamblu HNK u Zagrebu. Jedna je od najaktivnijih hrvatskih glumica, a osim u kazalištu snima serije i filmove, a posljednjih nekoliko godina Lana Barić je i scenaristica – napisala je scenarij i igrala u ‘’Terezi37’’ i ‘’Snjeguljici’’ koji je i režirala. Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalih Zlatne arene za najbolju sporednu žensku ulogu u filmu ‘’Šuti’’ Lukasa Nole te Nagrade hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, za ulogu Klitemnestre u predstavi ‘’Ifigenija’’ Kazališta Mala scena 2006.

NACIONAL: Pripremate monodramu ‘’Visibaba’’ koju režira Sanja Milardović. Kako je došlo do vaše suradnje?

Sanja je moja jako dobra prijateljica. Završila je glumu, ali se jako uspješno bavi i filmskom i kazališnom režijom i stvarno je sjajna u tome. Jako temeljita, studiozna, posvećena. Diže ljestvicu jako visoko i ništa ne prepušta slučaju. Nazvala sam je i pitala bi li radila nešto autorski sa mnom, nije imala termina jer paralelno radi više projekata, ali je na koncu uspjela sve organizirati i evo nas tu gdje smo danas.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo da napišete ‘’Visibabu’’? Autorica ste teksta, uz Sanju Milardović i Nikolinu Rafaj. Sigurna sam da u tom tekstu ima autobiografije jer vi ste žena u 40-ima koja je sigurno stresno, kao i svi mi, proživljavala i proživjela potres, pandemiju, baš teških nekoliko godina.

Ideja i jest bila da radimo iz nas. Razmišljale smo o temama koje nas trenutačno zanimaju i načinima na koje ih želimo obraditi i vrlo se brzo i jasno iskristalizirala usamljenost. To je okosnica priče, Sanja i ja smo puno pričale o tome i objema nam je to dosta velik ‘’triger’’ u životu u odnosu na sebe i u odnosu na ljude oko nas. Jako smo sretne da je i Nikolina s nama, ona je apsolutno nevjerojatna i privatno i profesionalno. Osim što je predivna osoba, izvrsna je dramaturginja tako da je posljednja tri mjeseca bio beskrajan užitak na probama.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s monodramom? Što vam je u fokusu?

Moja iskustva s monodramom su nikakva. Nikad je nisam radila i postavila sam to sebi kao svojevrstan izazov, i kao izvođačici, ali i kao autorici, jer postoji predodžba da su monodrame dosadne, u smislu što će jedna osoba na sceni. A u našoj je predstavi upravo to poanta. I Sanja je fenomenalno razbila tu predrasudu svojom monodramom ‘’Mala čuda’’ koja je pobijedila na Marulovim danima kao najbolja predstava. Ovo je svakako velik izazov za mene na više nivoa, radile smo iskreno, iscrpno i dugo, bile smo spremne na to da će trajati dulje nego regularni kazališni procesi jer smo stvarale tekst u hodu, najčešće na bazi improvizacija.

NACIONAL: Tema zdravlja, posebno mentalnog zdravlja, ali i iščekivanja, nade, sve je to prožeto u tekstu. Jesu li i to teme, uz usamljenost, koje vas intrigiraju, o kojima razmišljate?

Da, sve su to teme koje me zanimaju i njima se bavimo. Inicijalna ideja i jest bila da krenemo iz sebe i tako smo i radile.

NACIONAL: Bojite li se usamljenosti? Danas su ljudi jedni od drugih udaljeniji nego ikad prije.

Nina Simone je u onoj svojoj pjesmi pjevala ‘’I’m just a soul whose intentions are good, oh Lord please don’t let me be misunderstood’’. Rekla bih da mi je to najveći strah, ‘’to be misunderstood’’, ne znam kako to adekvatno prevesti na hrvatski, a da ne zvuči suludo pretenciozno. Pretpostavljam da i to vodi ka nekoj vrsti usamljenosti, izolacije. Usamljenost per se nije pozitivno osjećanje, ja sam po prirodi ‘’solerica’’ tako da volim tišinu i samoću, mir s jedne strane, a s druge volim i društvo, izlaske, koncerte, tako da zapravo balansiram. Ne znam jesu li ljudi udaljeniji nego prije, ja volim kontakt i stalno sam u kontaktu, rekla bih da su to možda mlađe generacije, ali gledam svoju kćer, ona je vrlo slična meni u tom smislu, ima divne prijatelje i prijateljice i kroz te odnose ide na jedan iskren i posvećen način. Svakako bih rekla da nedostaje direktnog kontakta i da se ljudi, iz straha od toga, izoliraju. Danas kad više gotovo ni zbog čega ne morate izaći iz kuće to je izrazito lako, možete živjeti život ne živeći ga.

‘Stvaranje kazališne predstave, dizanje teksta na noge posebna je magija’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Govori li se danas dovoljno o ženi i ženskim problemima, izazovima, o onome što nju muči, kroz što ona prolazi mimo obaveza koje je čekaju na poslu ili u obitelji?

Govori se svakako više nego prije, makar u javnom prostoru. Mislim da je u privatnim prostorima situacija puno gora, sudeći po onome što čujem i vidim na primjeru žena koje poznajem. I to me uvijek porazi. Obiteljski odnosi i pozicija žene. To je i dalje ekstremno nazadno, ponižavajuće i opasno po život, čemu kontinuirano svjedočimo. Pritom ja ovdje uopće ne govorim o manjim ili ruralnim sredinama, mogu samo pretpostaviti kako je tek tamo. Statistički, u Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena doživi neku vrstu nasilja tako da je situacija strašna. Bolno poražavajuća.

NACIONAL: Koliko je to vama važno, istaknuti te neke stvari? Živimo li i dalje u muškom svijetu, smeta li vam to?

Živimo u muškom svijetu, da. Mi na Balkanu svakako.

NACIONAL: Ono što je jako zanimljivo u predstavi, u tekstu, to je pitanje liječnika upućeno glavnoj junakinji – ‘’kako si?’’. To pitanje u njoj izaziva salve emocija, a vjerojatno bi se slično dogodilo s većinom ljudi. Razlog – rijetko tko postavi to pitanje. Zašto je to tako? Je li moguće da smo u vrtlogu stvarnosti zaboravili na osnovne stvari pa smo toliko okrenuti samima sebi?

Ja često svoje prijatelje pitam kako su. To je kao nekakvo bazno pitanje, rekla bih, i nikad nije formalno. Ali sam primijetila da je puno ljudi u svakojakim bjegovima, od sebe i od drugih. Kontinuirano neprihvaćanje odgovornosti. Primijetila sam i dosta površnosti u odnosima. Pa i sebičnosti o kojoj pričate. Djeca su dosta fokusirana na sebe, na primjer, a u našem sam društvu u svijetu odraslih naišla na brojne koji nisu odrasli.

NACIONAL: U ‘’Visibabi’’ ste jako duhoviti, to je valjda najbolji i najzdraviji način da se nosimo s problemima i teškim trenucima. Je li to način na koji se i sami nosite s problemima?

Ne. Ja se osobno s problemima nosim tako što ih rješavam ili ih makar pokušavam riješiti. I kad su teški trenuci u pitanju, koliko god bih pobjegla, zapravo mi je puno teže ne suočiti se. Smetalo bi mi to. Visibaba je malo drukčija, humor je više produkt njene neobičnosti nego obrambeni mehanizam ili modus operandi.

NACIONAL: Osim što ste prvakinja Drame u HNK u Zagrebu, puno pišete, autorica ste scenarija za nagrađivani film ‘’Tereza37’’, u kojemu također ističete problem s kojima se žene danas sve češće nose, plodnosti, pobačaja, ali i odnosa s muškarcima, obiteljskih odnosa. Koliko vam je važno staviti te teme u fokus?

Sigurno se ne bih njima bavila da mi nisu važne. Sve to dolazi iz neke moje osobne potrebe da se o tome govori. Zato sam i počela pisati i u konačnici režirati. Sretna sam što imam priliku raditi i na filmu i u ITD-u, mimo mog matičnog HNK, mene to sve istinski raduje iako se često pretrpam poslom, ali zasad sam još uvijek dobar multitasker.

NACIONAL: Da, monodramu igrate u Teatru ITD, zašto je važno da je ITD zdrav, živ, da se u njemu stalno nešto događa? Koliko je vama važan kao glumici?

Meni je ITD izuzetno važan i tako je već dugi niz godina. ITD je prostor slobode, kreativnosti, svoju prvu predstavu sam radila tamo prije 16 godina i stalno mu se vraćam, unatoč tome što sam stalno zaposlena u HNK koji je ‘’moja’’ kuća. Mislim da je ovo moja deseta predstava u ITD-u i sretna sam zbog tog kontinuiteta. Emotivno sam vezana za njega iz više razloga. Bila sam na probama kad su ga zatvorili, odnosno kad su zatvorili većinu prostora i bilo je bolno, nadam se da će se ta situacija riješiti čim prije i da će predstave koje su na repertoaru naći svoje mjesto na nekoj drugoj sceni dok se velika pozornica ne obnovi, jako puno mladih ljudi ovisi o tim honorarima.

NACIONAL: Kako se osjećate na pozornici, zašto volite taj osjećaj?

Ne znam, glumom se bavim još od osnovne škole, uvijek sam voljela pričanje priča i sretna sam da mi je to profesija – medij za pričanje priča. Ponekad ni ne volim taj osjećaj, to kontinuirano izlaganje mi nije uvijek ugodno, puno je faktora, stvari često ne ispadnu onako kako smo željeli ili planirali, kazališni procesi su kompleksni i taj posao nije nimalo jednostavan, koliko god na van djelovalo kao da se mi ‘’samo igramo’’. Iza toga je dugotrajan i iscrpan rad, često neizvjestan.

NACIONAL: Koji su vam planovi? Znam da pripremate predstavu u HNK, što radite i što vam je još u planu?

Tako je, krenule su i probe za ‘’Nestajanje’’ Tomislava Zajeca u mom matičnom HNK Zagreb, predstavu koju režira Dora Ruždjak, tako da sam trenutačno u paralelnim probama. Tekst je izvrstan, ekipa također, baš je gušt. Premijera je 19. siječnja. Stvaranje kazališne predstave, dizanje teksta na noge je posebna magija i taj proces pratim s velikom znatiželjom i veseljem, pogotovo kad je ovakav tekst u pitanju.