‘Snjeguljica’, kratkometražni prvijenac Lane Barić, u Motovunu je osvojio nagradu Corto Montonese za najbolji hrvatski kratki film. Lana Barić ujedno je kao glumica dobitnica Zlatne arene za najbolju glavnu žensku ulogu, u filmu ‘Glava velike ribe’

U konkurenciju kratkometražnih filmova na netom završenom Motovun Film Festivalu ušao je i film „Snjeguljica“, kratkometražni prvijenac Lane Barić, glumice, scenaristice te odnedavno i filmske redateljice. Film je dosad prikazan još i na festivalu Crossing Europe u Linzu, u Trstu, Dresdenu, Sofiji i Montevideu te nastavlja svoj festivalski put, a u Motovunu je osvojio nagradu Corto Montonese za najbolji hrvatski kratki film u konkurenciji.

Lana Barić je do sada napisala nekoliko scenarija za kratke filmove, a za svoj prvi dugometražni film „Tereza37“ u Puli je 2020. dobila Zlatnu arenu za najbolji scenarij. Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu dobila je Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu u filmu Arsena Oremovića „Glava velike ribe“, koji je također prikazan u popratnom programu Motovuna.

Rođena Splićanka, Lana Barić diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a već tijekom studija igrala je u mnogim kazališnim predstavama i radila s nekima od najpoznatijih bosanskohercegovačkih redatelja. Počela je glumiti i u televizijskim serijalima i filmovima, a već kao mlada glumica dobila je i nagrade za svoj rad u susjednoj državi. Godine 2005. počinje igrati u zagrebačkom kazalištu Mala scena, a za ulogu u predstavi „Ifigenija“ u režiji Ivice Šimića iste godine dobila je Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji mladog umjetnika do 28 godina. Surađivala je i s nezavisnim kazališnim skupinama, kao i u projektima Teatra &TD. Popularnost među širom publikom stekla je ulogom u seriji „Stipe u gostima“, u kojoj je sudjelovala 2008. Njena filmska karijera u Hrvatskoj nastavlja se kratkim filmom „Žuti mjesec“ 2009., koji je bio dio omnibusa „Zagrebačke priče“,  a zatim slijede uloge u filmovima „Majka asfalta“ Dalibora Matanića i „Noćni brodovi“ Igora Mirkovića. Igrala je i u filmovima „Zabranjeno smijanje“, „Zagonetni dječak“, „Ti mene nosiš“,„Trampolin“, „Transmania“, „Šuti“,  „Eden“ u režiji Mađarice Agnes Kocsis, i mnogim drugima. Za svoj rad dobila je niz domaćih i međunarodnih nagrada.

NACIONAL: Vaš film „Snjeguljica“ ušao je u selekciju kratkometražnih filmova u Motovunu i dobio nagradu Corto Montonese za najbolji hrvatski kratki film u konkurenciji. Što vam ta nagrada, nakon brojnih Zlatnih arena, znači?

Bilo mi je, naravno, drago. I moj film „Tereza37“ također je bio premijerno prikazan u Motovunu i to u covid-godini, 2020., kada je bio zapravo jedini film koji je bio prikazan na Brdu. I ja sam bila tu. Tako da je to logičan slijed da i prvi kratki film koji sam režirala bude hrvatskoj publici predstavljen opet u Motovunu. A evo, dobio je i nagradu. Osim toga, volim biti u Motovunu. Inače, jako volim kratki film, volim tu formu i igrala sam u puno njih. Kratki film mora biti kao neki mali emotivni udar u 15-20 minuta i ako se to postigne, to je uspjeh.

NACIONAL: Snjeguljicu je HAVC financirao od prve. Jeste li se iznenadili?

Pa jesam, jer je „Tereza37“ čekala pet godina na zeleno svjetlo. Tako da sam navikla na prepreke i duge pruge i uvijek se začudim kada nešto prođe iz prve. U redu mi je da neke stvari treba pričekati. No ovo me ugodno iznenadilo, što ne znači da sam u tom trenutku prestala raditi na tom filmu. Stvari se ne zaustavljaju kada HAVC prihvati projekt. Posao dalje ide, radi se, razvija se scenarij.

NACIONAL: Što o filmu „Snjeguljica“ možete reći onima koji ga nisu mogli gledati u Motovunu?

To je priča o četrdesetogodišnjoj ženi koja vozi ralicu u zabačenom selu. Zato se i zove Snjeguljica. Iznenada je posjeti brat, kojeg glumi moj dragi kolega Nikša Butijer. Ona zbog toga mora u grad i tada otkrivamo iz kakvog je svijeta otišla. Film otvara set pitanja o tradicionalno postavljenoj obitelji, nešto što mene kao autoricu i glumicu zanima i zanimat će me sve dok se stvari ne promijene. Film smo snimali sve skupa šest dana, no imali smo problema i s covidom i sa snijegom, tako da smo imali prekide i velike pauze. Sniman je u ožujku, pa u svibnju, pa u prosincu u Delnicama, kada je konačno pao snijeg. Ekipa je bila sjajna, to su sve moji stari kolege i prijatelji, a u filmu igra i moja kći, tako da je zapravo snimano u jednoj obiteljskoj atmosferi. Snježana Gorup radila je masku, koja je dosta važna, a Snježana je zaista vrhunski majstor, kao i kostimografkinja Željka Franulović. Volim raditi s ljudima koji dijele istu strast i ljubav prema filmu.

Glumica i redateljica Lana Barić s nagradom Corto Montonese u Motovunu. FOTO: Samir Cerić Kovačević

NACIONAL: Jedna ste u nizu glumica u Hrvatskoj koje su počele režirati vlastite filmove. Kako objašnjavate taj trend? Jesu li vam dozlogrdili muški redatelji?

Ne, nije nam dosta režisera. Ima divnih kolega režisera s kojima volim raditi. No mislim da smo osjetile potrebu ispričati neke priče iz ženske perspektive, kojih nema dovoljno. Točnije – priče koje u centru imaju ženski lik. Međutim, ja u svom filmu igram i glavnu ulogu i to mi je doista bilo teško. Kada režiraš i fokusiran si na kadar, nekako ti se ne da trčati u šminku i onda stati pred kameru. Tako da sam odlučila da u svom sljedećem kratkom filmu na kojem radim više neću glumiti. Za njega sam upravo dobila sredstva na HAVC-u.

NACIONAL: Kako se zove film?

Zove se „Sola“, to je opet jedna ljubavna priča između dvije žene na dalmatinskom otoku, koja u centru ima sukob s tradicijom. Radim i na svojem drugom dugom filmu „Eva nakon pada“, za koji ne znam hoće li i kada proći na HAVC-u, ali pišem, razvijam projekt, radim, nije mi problem pričekati da dođe vrijeme.

NACIONAL: Jeste li doživjeli da vam redatelji kažu „ajde vrati se glumi, nemoj se petljati u ono što ti nije posao“?

Ne, nikada mi to nije rekao, barem ne u lice. Možda pričaju iza leđa, to ne znam. Mislim da nitko od režisera to ne doživljava kao miješanje u njihov posao, takva glasina nije došla do mene, a i bilo tko tko ima zrno soli u glavi zna da bi to bilo glupo, a i nepristojno, jer to nije samo njihov posao i što njih briga čime se ja bavim. Ja sam već 20 godina na filmu u raznim ulogama, a i cijeli život gledam filmove, odmalena. Osim toga, voljna sam učiti i promatrati i volim izazove. I dalje učim, i dalje se pripremam, osobito za ono što nije moj domaći teren, a režija to nije. Međutim, ne mislim se odreći glume zato što sam se počela baviti režijom.

NACIONAL: Vas jako muči patrijarhalna tradicija i uloga žene u njoj. Zašto? Zar mislite da u tome nije došlo do nekih pomaka?

Muči me zato što mislim da sam i ja svojevremeno bila zapala u neke zamke i napravila greške u koracima. Po principu – majmun radi što majmun vidi. Dok si mali, kopiraš ono što gledaš, jer ne znaš drugačije i ne dovodiš to u pitanje. Tek poslije reflektiraš sredinu u kojoj si rastao. Ja tu tradiciju i dalje vidim u Dalmaciji, u odnosu prema ženi koji se nije promijenio. Ako se nešto i deklarativno promijenilo, to se dogodilo zato što se moralo poštovati neke konvencije, ali suština je ostala ista. Ne samo u Hrvatskoj nego i na cijelom Balkanu. Bojim se da su mlađe generacije konzervativnije od svojih roditelja i da mlade žene prihvaćaju bez previše pogovora ulogu koju im je društvo namijenilo. Ne dižu glas, ne bune se, valjda misle da ne zaslužuju bolje. Odnos prema ženi je svuda gdje se okreneš katastrofalan, ja tome svjedočim na dnevnoj bazi u mikrosituacijama. Da ne spominjem da se neka davno stečena prava, poput prava na pobačaj, opet nastoje ukinuti. Nikakvi pomaci se zapravo nisu dogodili. Pogledajte što se događa u Americi. Sve te bitke koje smo mislili da smo dobili, zapravo nismo.

NACIONAL: Koliko vi glumice i redateljice možete utjecati na stavove javnosti?

Mi imamo određenu odgovornost jer imamo javni prostor i to ne samo kroz predstave ili filmove već i direktno kroz medije. Možemo u javnosti reći što mislimo i želimo, možemo javno djelovati u skladu s našim mišljenjem. Taj prostor je velik i to djelovanje čini razliku, pogotovo kad znamo da ga mnoge žene i djevojčice nemaju.

‘Nužno je da se u HNK konačno poboljšaju međuljudski odnosi’. FOTO: Samir Cerić Kovačević

NACIONAL: Posljednjih godina baš vam je krenulo – „Tereza37“ dobila je Zlatnu arenu za najbolji film i najbolji scenarij 2020., a ove godine dobili ste Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu „Glava velike ribe“ Arsena Oremovića. Kakva je to uloga, koliko ste na nju utjecali?

Ja igram Vesnu, ženu taksista Andrije, kojeg glumi Nikša Butijer. On zbog pokretanja biznisa proda obiteljsku kuću u kojoj živi njegov brat, kojeg glumi Neven Aljinović Tot, i dovede ga da živi s njima u gradu. Taj brak, koji inače ne funkcionira, dodatno zakomplicira prijateljstvo s tim bratom. Ja igram jednu mekanu, empatičnu ženu sa sela. Radili smo dosta i na njenom vizualnom prikazu – malo su me postarali, a radili smo i na akcentu. Išli smo na to da nitko nije niti iz jednog grada. Meni se ta uloga jako sviđa, dugo sam razgovarala s Arsenom o razradi nekih dijelova gotovo pola godine prije snimanja, što mi je puno pomoglo.

NACIONAL: Nakon odlaska Hrvoja Hribara s čela HAVC-a i dolaska Chrisa Maričića, kako ocjenjujete situaciju s hrvatskim filmom?

Mislim da smo posljednjih nekoliko godina pomalo izgubili svoj identitet kao kinematografija. Još je teže doprijeti do publike. Mislim da bi se HAVC trebao prestrojiti na način da se puno više ulaže u promociju hrvatskog filma i na domaćem i na međunarodnom tržištu, u čemu smo mi zaista skromni u odnosu na europsku, a osobito na američku kinematografiju. Ne samo što se malo ulaže u promociju već i u distribuciju, i zato nismo konkurentni. A osim toga, trebalo bi se puno više uložiti u privlačenje publike natrag u hrvatska kina, koja su tijekom pandemije doživjela veliku krizu. Ti filmovi rađeni su za veliko platno, to je sasvim drugačiji i nezamjenjiv doživljaj, i ne može se usporediti s gledanjem na televiziji ili laptopu. Nakon izolacije u pandemiji publiku bi ponovo trebalo naviknuti da gleda filmove u kinima. U svakom slučaju, HAVC mora pronaći novac za promociju, plasman i distribuciju hrvatskog filma puno više nego do sada i razraditi ozbiljnu strategiju za promidžbu vlastite kinematografije pogotovo u Hrvatskoj, pa onda i u svijetu.

NACIONAL: Članica ste ansambla zagrebačkog HNK, što očekujete od nove uprave na čelu s intendanticom Ivom Hraste-Sočo? Postoji, naime, teza da će ona preferirati Operu i Balet, a zanemariti Dramu…

Vidjet ćemo, nova uprava dolazi 1. rujna. Ja, naravno, ostajem u ansamblu i veselim se postojećim i novim predstavama koje ćemo igrati. Ne bih nikako ulazila unaprijed u neke rasprave o tome je li nova uprava bolja od stare ili obrnuto i hoće li preferirati jedan segment u odnosu na drugi. Što se tiče mog posla unutar ansambla, moj odnos će ostati isti, a mislim da je nužno da se konačno poboljšaju međuljudski odnosi koji su ozbiljno načeti proteklih godina. Raskoli koji su se događali meni se apsolutno ne sviđaju. Ne volim da se ljudi dijele, ne želim raditi u takvim okolnostima i nadam se da ih neće biti. Mislim da imamo sjajne kolege i profesionalce i u Operi, i u Baletu, i u Drami, te da svi zajedno možemo ponuditi publici odličan repertoar.

NACIONAL: Jeste li imali prilike razgovarati s novom intendanticom?

Jesam, s intendanticom sam razgovarala nakon predstave „Zločin na kozjem otoku“, koja je svoju premijeru imala u svibnju u Brodarskom institutu. Moj prvi dojam o njoj bio je vrlo pozitivan i već smo dobili potvrdu za izvedbe te predstave u rujnu, što me jako veseli. Po tome vidim da je i efikasna. Ne očekujem neke radikalne promjene u Drami jer je očito da se repertoar koji smo do sada igrali – a to je bila dobra mješavina novih tekstova mladih autora i klasika – sviđa publici. Nadam se da nećemo previše odstupati od toga.

NACIONAL: Dakle, ne bojite se nove uprave?

Ne, zašto bih se bojala?

Nikša Butijer, Lana Barić i Neven Aljinović Tot u filmu ‘Glava velike ribe’. FOTO: Press