U četvrtak, 30. srpnja, u okviru ovogodišnjeg reduciranog Motovun Film Festivala koji putuje Hrvatskom, na motovunskom trgu održana je svjetska premijera filma „Tereza 37“ redatelja Danila Šerbedžije. Scenarij je napisala Lana Barić, koja ujedno igra i glavnu ulogu. U filmu glume i Ivana Roščić, Leon Lučev, Dragan Mićanović, Marija Škaričić, Goran Marković, Goran Bogdan.

Film o Terezi, supruzi pomorca koja nakon četvrtog spontanog pobačaja počinje preispitivati svoj život i brak u tradicionalnoj sredini i okreće novu stranicu u životu, trebao je biti premijerno prikazan na ovogodišnjem Pula Film Festivalu, koji je otkazan zbog pandemije covida-19. Lana Barić, kojoj je ovo prvi scenarij za dugometražni film, sretna je što se premijera ipak dogodila, i to baš na „brdu filmova“, s obzirom na to da je organizatorima bilo jako stalo do toga da tako simbolično otvore festival.

Splićanka Lana Barić diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a već tijekom studija igrala je u kazališnim predstavama i radila s nekima od najpoznatijih bosanskohercegovačkih redatelja, poput Harisa Pašovića, Gradimira Gojera i Aleksandra Jevđevića. Počela je glumiti i u televizijskim serijalima i filmovima, a već kao mlada glumica dobila je i nagrade za svoj rad. Godine 2005. počela je igrati u zagrebačkom kazalištu Mala scena, a iste godine zaigrala je u predstavi „Ifigenija“ u režiji Ivice Šimića i dobila Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji mladog umjetnika do 28 godina.  Surađivala je i s nezavisnim kazališnim skupinama, kao i u projektima Teatra ITD.  Popularnost među širom publikom stekla je ulogom u seriji „Stipe u gostima“, u kojoj je sudjelovala 2008. Njena filmska karijera u Hrvatskoj nastavila se kratkim filmom „Žuti mjesec“ 2009., koji je bio dio omnibusa „Zagrebačke priče“, a uslijedile su uloge u filmovima „Majka asfalta“ Dalibora Matanića i „Noćni brodovi“ Igora Mirkovića. Igrala je i u filmovima „Zabranjeno smijanje“, „Zagonetni dječak“, „Ti mene nosiš“, „Trampolin“, „Transmania“, „Šuti“,  „Eden“, u režiji Mađarice Agnes Kocsis. Za svoj rad dobila je niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Prvi put se pojavila kao scenaristica, režiserka i glavna glumica u svom kratkom filmu iz 2018. „Snjeguljica“.

O premijeri filma „Tereza37“ u Motovunu, razlozima prelaska u autorske vode te angažmanu glumaca u politici, Lana Barić govorila je u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Je li vam žao što zbog covida-19 premijera vašeg filma nije održana u Puli već u Motovunu, u okviru ovogodišnjeg prilagođenog festivala „Motovun putuje“? 

Ništa mi nije žao jer očito je tako trebalo biti. Motovun se izborio da svjetska premijera bude kod njih, njima je do toga bilo jako stalo. Od početka su željeli otvoriti festival tim filmom, a onda su svi filmski festivali u Istri otkazani. Ali organizatori su bili uporni i dobili su dozvolu za održavanje premijere upravo u Motovunu 30. srpnja. Divno je prošlo, reakcije su izvrsne, svi smo jako sretni.

NACIONAL: Osim što igrate glavnu ulogu, ujedno ste i scenaristica filma „Tereza37“. Kako i kada ste se odlučili za pisanje?

Zapravo sam taj scenarij počela pisati prije sto godina. Preciznije, prije jedno petnaest godina, iz dokolice, u Sarajevu nakon studija. Odlučila sam tada sjesti za kompjutor i učiti kako se piše scenarij. Naslov je u startu bio „Tereza33“, a ja sam tada imala dvadesetak i nešto, što znači da i nisam imala neko veliko osobno iskustvo. Zato sam skupljala priče o različitim ženskim sudbinama i od njih stvarala filmski predložak. Dogodilo se da se to pisanje otegnulo jer meni to nije bilo primarno niti sam imala neku goruću želju pisati, a osobito nisam željela u tom filmu igrati glavnu ulogu. To sam rekla i Danilu Šerbedžiji kada smo počeli surađivati. No, eto, ispalo je kako je ispalo, a uz mene igraju moje prijateljice Ivana Roščić i Marija Škaričić. Nadam se da u filmu ima autentičnih stvari u kojima će se ljudi prepoznati. A hoće li film imati neke refleksije na publiku, teško mi je prognozirati. Nadam se. Danilo Šerbedžija smatrao je da je to zanimljiva priča, drugačija od onoga što je radio do sada. A htio je i raditi sa ženama.

NACIONAL: Mogli smo pročitati da je to film o traženju ženske slobode. Ima li u scenariju autobiografskih elemenata? 

Ne mogu reći da je to autobiografska priča, ali je osobna. Veliki dio temelji na iskustvima žena u mom okruženju, uglavnom u Splitu. Priča je vezana uz moje odrastanje u Dalmaciji i u njoj je sažeto dosta autentičnih događaja. Startna pozicija – a to je da glavna junakinja ne uspijeva održati trudnoću sa svojim mužem i ima niz spontanih pobačaja – nije moja priča, ali mi je bliska, nisam je izmislila. Odlučuje se izvući iz toga tako što se upusti u jedan seksualni road-trip s raznim muškarcima. U Dalmaciji hrpa ljudi i dan danas smatra da obitelj bez djece nije obitelj ili je neka krnja obitelj, uvijek je to neko pitanje – kad će djeca, kad se planira. I ta konstantna intruzija u tuđe živote…

NACIONAL: Znači li to da je Dalmacija u shvaćanju ravnopravnost spolova tradicionalnija od ostatka Hrvatske?

Mislim da je cijela država jako konzervativna, a da se tradicija treba redefinirati. Dugo nisam toga bila svjesna – a to je da muškarci u Dalmaciji, a osobito u Splitu u kojem sam odrasla, često ne obraćaju pažnju na ženu ako to nije u nekom seksualnom kontekstu, jer je to njihov bazični instinkt. I onda žene koriste te mehanizme kako bi privukle pozornost. Kaže se da je za Dalmaciju tipičan matrijarhat. To je točno, ali u smislu da muškarci zapravo nikada ne odrastu. Žene su im i dalje majke do kraja života. Muškarci zapravo nikada ne izađu iz svoje adolescentske faze, samo promijene sredinu – majku zamijeni partnerica, koja mu je i dalje majka iako mu je supruga. Ta edipovština o kojoj sam često govorila i dalje je jako prisutna.

NACIONAL: Tko je Tereza?

Ona je jedna obična žena iz Dalmacije, a radi kao šaptačica u kazalištu. Ona nije doktorica znanosti, nema fakultet. Radnja filma događa se u Splitu, gdje je cijeli film i sniman. Njena priča je na neki način prkos toj tradiciji prema kojoj su sinovi stavljani na pijedestal, a žene su tretirane kao sluškinje. One cijeli život nekog služe – ili očeve, ili muževe, ili sinove. To su iskustva žena koje poznajem – moje majke i žena njene generacije, ali i mlađih – i to je okruženje u kojem sam odrasla. Egalitarizam u muško-ženskim odnosima u Dalmaciji u moje vrijeme nije postojao, a mislim da ga nema ni danas.

NACIONAL: Kada Tereza krene na svoj seksualni road-trip, nailazi li na osudu sredine?

Nisam na to tako gledala niti sam pisala u scenariju iz tog aspekta. Taj moment društvene osude se ne razmatra. Ima jedan moment u filmu na tom tragu, ali ne s društvenog aspekta.

NACIONAL: Nina Violić i vi članice ste žirija na ovogodišnjem Putujućem Motovunu. Obje ste prešle među filmske autore. Zašto je to sve češći slučaj s glumcima i što o tome misle režiseri?

Ne znam kako na to gledaju režiseri jer do sada nisam naišla na neki otpor s njihove strane. Ja sam od malena voljela film, gledala jako puno filmova i mislila da ću postati režiserka, a ne glumica. Sav džeparac spiskala bih u videoteci i cijele noći gledala filmove. No kad sam kasnije zalutala u glumu, nisam mislila da ću se ohrabriti i režirati. Ali eto, to se slučajno dogodilo s kratkim filmom „Snjeguljica“ – za koji sam pisala scenarij, u kojem igram glavnu ulogu i režiram. Film je na natječaju prošao odmah, što nisam očekivala. Naravno da mi je budžetski bilo oportuno da sve to sama radim, ali to sigurno više neću ponoviti. Nemam vremena režirati samu sebe i mislim da je bolje da glumi netko drugi. Sada pišem novi dugi film – meni to brzo ide kad jednom krenem i moram vidjeti što ću s tim.

NACIONAL: Diplomirali ste na Akademiji u Sarajevu. Stoji li teza da oni puno bolje pripremaju glumce za film i televiziju od zagrebačke ADU, koja se više bavi kazališnom glumom?

Ne znam kako je u Zagrebu, ali moje iskustvo u Sarajevu bilo je doista pozitivno i profesionalno vrlo značajno. To mi je jedan od ljepših perioda u životu, imala sam odlične profesore – od Mirsada Purivatre do Senada Bašića, a mentor na diplomskom bio mi je Ermin Bravo, moj vršnjak, inače fantastičan glumac koji je u međuvremenu postao profesor. Imam puno prijatelja tamo i volim doći u Sarajevo, osobito na Sarajevo Film Festival. Međutim, tamo se teško dolazi do posla iako snimaju velike regionalne televizijske produkcije i imaju najveći filmski festival u regiji. Njihovi filmaši rade sjajne stvari, no budžeti za filmove zapravo su vrlo mali i nije lako od toga živjeti. Naravno, to je meni ujedno bio i teži put, jer kad sam došla u Zagreb, startala sam od nule. Krenula sam na kazališne audicije i tako dobila prve uloge u kazalištu Mala scena. Išla sam korak po korak.

NACIONAL: Od 2011. stalna ste članica ansambla HNK – kako biste opisali svoju suradnju s Dubravkom Vrgoč i koliko ste zadovoljni dramskim repertoarom i ulogama koje ste igrali? 

Jako sam zadovoljna svojim poslom u HNK. Imamo odličnu ekipu, tamo je dobra energija i odlična dinamika. Prošle sezone radila sam na Maloj sceni HNK predstavu „Znaš ti tko sam ja“ s mladim autorom i redateljem Ivanom Penovićem, s kojim planiram raditi i novu predstavu u ITD-u – Kafkin „Proces“. Bilo mi je jako drago raditi na tome jer sam godinu i pol dana bila na turneji s predstavom „I am Europe“ Falka Richtera, koju smo u koprodukciji HNK radili u Francuskoj i Njemačkoj. Sjajno je što smo tako povezani s Europom, a to doista možemo zahvaliti Dubravki Vrgoč i njenom promišljanju, kao i njenim europskim kazališnim vezama. U jesen ćemo s Paolom Magellijem raditi „Genijalnu prijateljicu“, što je pravi izazov.

NACIONAL: Osim kazališta i autorskih filmova, i dalje snimate i druge filmove. Kako stižete? 

Zbog lockdowna uslijed pandemije covida-19 sve je stalo, tako da se sada nakupilo projekata koji su bili planirani za prvu polovicu godine. Zapravo, uopće ne znam kako ću posložiti sljedeću sezonu, ali me to sve skupa jako raduje. Snimat ću „Tragove“ s Dubravkom Turić, gdje imam jednu divnu ulogu. S njom jako volim raditi i mislim da je sjajna osoba i autorica. S mladim autorom Filipom Lizatovićem snimam kratki film „Carpe Diem“ na Hvaru, a onda dugometražni debitantski film Josipa Žuvana koji se zove „Garbura“. Garbura je inače dalmatinski naziv za neku vrstu kućnog eksploziva koji rade djeca u Dalmaciji tako što napune limenku kalcijevim karbidom pa time pucaju. A usput, kao što rekoh, pišem i svoj novi dugometražni film.

NACIONAL: Spomenuli ste lockdown. Kako ste ga podnijeli, s obzirom na to da su kulturnjaci bili najviše pogođeni? 

Meni je to bilo teško iskustvo koje je vrlo loše je utjecalo na moje psihofizičko zdravlje. Nadam se da se to neće ponavljati. Iako su predstave HNK bile gledane online,  mi smo i dalje bili doma i nismo igrali, nismo imali probe. I u ovom trenutku sve je neizvjesno – zapravo se ništa sa sigurnošću ne može dogovoriti, jer možda sutra ničega neće biti. Zapravo me ovo s Pula Film Festivalom dotuklo jer je pokazalo koliko je kultura efemerna. Pokazalo se da postoje dvostruka mjerila – na Giardinima su svake večeri stotine ljudi koji skaču jedni po drugima, na Kaštelu se održavaju koncerti na koje dolazi masa publike, Seasplash Festival upravo je završio, Istralandia otvorena s milijun turista, a u  Areni koja ima 5000 mjesta, koja se reduciralo na tisuću, nije se mogao održati filmski festival. Samo su nas maknuli da ne smetamo.

NACIONAL: Bili ste među potpisnicima pisma upućenog zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, u kojem su članovi ansambla izrazili svoju zabrinutost imenovanjem Zlatka Hasanbegovića članom Kazališnog vijeća HNK Zagreb. Koliko se Hasanbegović stigao uplitati u program HNK-a? 

Zapravo, nije – iako smo se mi jako iznervirali zbog njegova prisustva u Kazališnom vijeću. Bilo nam je apsolutno poražavajuće da je čovjek s takvim svjetonazorima uspio „izžonglirati“ svoj put prema pozicijama koje je želio. I sada mu je opet uspjelo u Saboru, kroz Domovinski pokret. Nama nisu bili sporni samo njegova ideologija i stavovi o „državotvornoj“ kulturi, već i činjenica da se on kazalištem u životu nije bavio. No odavno smo se oprostili od toga da su bitni kvaliteta i znanje, potpuno je jasno da je u ovoj zemlji  najvažnije politički biti „na pravoj strani“. Drago mi je što je zbog političke trgovine koja ga je i dovela na tu poziciju, Hasanbegović isto tako brzo nestao iz HNK-a. Nije stigao napraviti nikakvu štetu iako sam sigurna da je došao s namjerom da uništi naš program. Ne prihvaćam ljude koji su destruktivni, koji pljuju po nečijem radu i čiji je cilj uništavanje. Tko god želi nešto graditi i pomoći – dobro je došao. Uostalom, ako je najvažniji cilj bivšeg ministra kulture bio da promijeni ime Trga Maršala Tita i ako mu je to bila najvažnija fiksacija, smatram da njemu generalno treba poklanjati što manje pažnje. Zapravo – ništa.

NACIONAL: S dolaskom Zlatka Hasanbegovića u Ministarstvo kulture, politika i braniteljske udruge željele su se miješati i u hrvatsku filmsku produkciju. Hribara su maknuli, je li HAVC ipak uspio sačuvati neovisnost?

Ja jako navijam za hrvatski film i utoliko navijam za novog ravnatelja Chrisa Marcicha, s kojim dobro surađujem. Ali i dan danas žalim za Hribarom. A što se tiče domoljubnih filmova – lani su na Puli dobili jedan strašan primjerak. Nadam se da se takvi projekti neće ponavljati.

NACIONAL: Što kažete na kritike da je Drama HNK preavangardna, da je Dubravka Vrgoč previše toga preslikala iz ZKM-a, za razliku od Baleta i Opere gdje se njeguje klasika? 

Mislim da imamo dovoljno klasike i u Drami, i u Operi i u Baletu. Ne znam što takve kritike uopće znače – ako je model u ZKM-u bio dobar i uspješan za vrijeme Dubravke Vrgoč i ako ga je preslikala u HNK, neka je. Strašno mi smeta da se stalno podmeću klipovi onima koji rade i imaju rezultate. Ne razumijem zašto se neki frustrirani ljudi time hrane. Uostalom, zašto se takvi uopće bave kulturom – pa ima puno drugih privrednih grana koje su puno bogatije. Neka ohlade i puste nas na miru.

NACIONAL: Split je vaš rodni grad. Biste li rado zaigrali u splitskom HNK-u?

Iskreno, nisu me pretjerano ni zvali, rado bih se ja odazvala. No otkad Split ima svoju Akademiju, ima i svoj ansambl pa ne zovu puno gostujućih glumaca. Rado bih opet radila i na Splitskom ljetu, ali nisu me nešto zvali u posljednje vrijeme.

NACIONAL: Dosta vaših kolega angažirano je u politici, dapače, glumci su u puno situacija svojim aktivizmom pokazali više hrabrosti nego neke druge profesije. Zašto je tako?

Nisu svi glumci i glumice politički osviješteni, ali veliki dio jest. Koriste činjenicu da su poznati javnosti kako bi promovirali neke ideje i borili se protiv nekih nepravdi i svaka im čast. Postoje, naravno, i oni koji se ne žele izlagati i to potpuno razumijem. S druge strane, bilo je i „državotvornih“ glumaca koji su tako stvarali karijeru. Sjećamo se nekih predsjedničkih rođendana koji su se slavili u HNK-u…

NACIONAL: Vili Matula ušao je u Sabor na listi koalicije Možemo. Kako to komentirate? 

Jako mi je bilo drago kada je njih sedmero iz Možemo ušlo u Sabor, a među njima i Vili. Laknulo mi je jer sada više ne moram glasati za manje zlo, već za one koji doista zastupaju moja stajališta. Kad pogledate ostale stranke, imate osjećaj da svi oni preuzimaju neke uloge koje igraju na političkoj sceni. Pogledajte Plenkovića – on stalno nastupa i glumi nekog drugog. Jedini iskreni moment bio je u sučeljavanju na televiziji kada su ga pitali za prvi poljubac. Bilo mu je malo neugodno i ja sam pomislila: evo, konačno je čovjek Plenković izronio iz svoje uloge predsjednika vlade. Ekipa iz Možemo su ljudi koji su ušli iz aktivizma u politiku iz iskrene potrebe da stvari promijene nabolje. Jako sam se radovala njihovu rezultatu jer imam osjećaj da me konačno predstavljaju iskreni ljudi kojima stvarno vjerujem. Kao što su napravili puno promjena u Skupštini Grada Zagreba, vjerujem da će im to uspjeti i u Saboru.

NACIONAL: Imate li vi političkih ambicija? 

Za sada ne. Zanimljivo mi je to, ali čini mi se da politika apsorbira ljude na način koji istovremeno ne pruža dovoljno satisfakcije u vidu nekog feed-backa. To je jako iscrpljujuće, iziskuje puno vremena, energije i predanog rada – a znam da ekipa iz koalicije Možemo doista puno radi. Zato mislim da bi bilo jako teško uskladiti takav angažman s mojim poslom, koji me i dalje ispunjava. I gluma, i režija, i pisanje scenarija.