Nacional je došao u posjed više pravomoćnih presuda protiv pripadnika HVO-a donesenih na različitim sudovima u BiH za kaznena djela ratnih zločina nad civilnim stanovništvom, a neki su od njih pripadali jedinicama HVO-a, na čijim je obljetnicama bio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji često brani djelovanje HVO-a.

Nacional je koncem proteklog tjedna došao u posjed više pravomoćnih presuda protiv pripadnika Hrvatskog vijeća obrane donesenih na različitim sudovima u Bosni i Hercegovini za kaznena djela ratnih zločina nad civilnim stanovništvom, koja bacaju široj javnosti nepoznato svjetlo na grozote koje su počinili pojedinci unutar jedinica HVO-a o kojima je tijekom proteklog tjedna hrvatski predsjednik Zoran Milanović govorio u pozitivnom kontekstu.

Sve presude protiv pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane u posjedu Nacionala službeni su doku-menti zavedeni u prvoj regionalnoj bazi na ovim prostorima koja objedinjuje sve pravomoćne presude protiv osuđenih za ratne zločine na Haaškom tribunalu te nacionalnim sudovima, pod nazivom “War Crimes Trials Database”, dostupnoj javnosti još od 2021.

Presude koje su izrečene zbog zlostavljanja građana u Derventi, potvrđuju da je HVO na tom području uspostavio logore u kojima su civilni zarobljenici srpske nacionalnosti prolazili strahovite torture i najbrutalnija mučenja. I toj jedinici – 103. brigadi HVO-a Derventa, godinu dana ranije, u ožujku 2023. predsjednik RH Zoran Milanović dodijelio je odlikovanje.

U svim presudama koje su u posjedu redakcije Nacionala, precizno se spominju mjesta na koja su bili dovedeni civili – među njima prednjače bivši Dom JNA u Derventi, logor Rabić na području općine Derventa, logor Tulek na području općine Brod kao i logor formiran u osnovnoj školi u mjestu Poljari.

Ti logori imali su i hijerarhijsku strukturu, odnosno zapovjedništvo, a pravomoćnim presudama je utvrđeno da su neposredni izvršitelji nedvojbeno sudjelovali u mučenjima stanovnika s tamošnjeg područja. Jedan dio bosanskohercegovačkih medija bavio se nekim sporadičnim slučajevima, no u javnosti su ti podaci uglavnom ostali nepoznati.

U svim presudama koje su u posjedu Nacionala precizno se spominju mjesta na koja su bili dovedeni civili – među njima prednjače bivši Dom JNA u Derventi, logor Rabić, logor Tulek i Poljari

Nacionalu su te presude dostavljene na uvid nedugo nakon što je predsjednik Zoran Milanović pretprošlog vikenda u Tomislavgradu sudjelovao na obilježavanju 32. obljetnice utemeljenja jedne od brigada u sklopu Hrvatskog vijeća obrane. Tom je prilikom poručio kako su Hrvatska vojska i HVO najzaslužniji za to što je Bosna i Hercegovina država u današnjim granicama. Najavio je i kako će se zauzeti da pripadnici HVO-a u Republici Hrvatskoj ostvare jednaka prava kao i Hrvatska vojska, ističući da suborci iz BiH nisu zadovoljni svojim statusom. “To je nešto što će hrvatska država morati preuzeti na sebe”, kazao je Milanović te ponovio da “nije lijepo slušati svaki drugi dan o nekom udruženom zločinačkom pothvatu ili o tome da je hrvatska vojska bila okupatorska”.

Dio bosanskohercegovačkih medija odmah je odgovorio na te izjave hrvatskog predsjednika, ustvrdivši da Milanović ne poštuje presude Haaškog suda te citirajući navode iz ICTY-jeva pravorijeka generalima Slobodanu Praljku, Jadranku Prliću i Milivoju Petkoviću, posebno apostrofirajući dio u kojem se navodi “da je HVO prihvatio to da su Praljak i Petković istovremeno bili pripadnici HV-a i HVO-a u tom ključnom periodu u sukobu s Armijom BiH te da Žalbeno vijeće smatra da su to pokazatelji stvarne vlasti koju je Hrvatska, putem HVO-a, provodila nad teritorijem BiH”.

Među presudama koje su Nacionalu dostavljene na uvid posebno je intrigantan slučaj u čijem se središtu nalazi pripadnik HVO-a Ivan Baković. Radi se o zločinu inače poznatom na lokalnom području Tomislavgrada gdje su ratne rane još uvijek otvorene, posebno zato što se radi o ubojstvima civila – osuđenikovih kumova, susjeda i školskih kolega. Prema navodima presude, zločin se dogodio u noći s 10. na 11. kolovoza 1993. godine u selu Mokronoge u općini Tomislavgrad. Kobne večeri Baković i njegov kolega iz HVO-a Albert Topić zvani Poglavnik u vrijeme jednodnevnog dopusta, a nakon borbi s Armijom BiH na mostarskom bojištu, dogovorno su te, kako je sud utvrdio, postupajući iz bezobzirne mržnje i osvete prema pripadnicima bošnjačke nacionalnosti, u namjeri da ubiju obitelj B., došli do njihove kuće na kraju sela Mokronoge.

Foto: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Obojica pripadnika HVO-a bili su u punoj ratnoj spremi: Baković je bio naoružan automatskom puškom marke Crvena zastava, dok je Poglavnik nosio puškomitraljez CZ. Počeli su lupati na vrata, predstavljajući se kao vojni policajci. Ženama su zabranili da išta govore, a zatim dijelu ukućana naredili da izađu iz kuće. Kako je na suđenju ispričala ključna svjedokinja, njezina majka tada je optuženome rekla “Ivane, kume, nemoj to raditi, otac ti je dobar”, na što joj je on uzvratio “Nije me briga i ne zanima me. Pobit ću vas sve k’o zečeve”.

Odveli su zatim dio ljudi na obližnje brdo, natjerali ih da legnu na pod licem prema zemlji te im nanijeli smrtonosne hice. Ivan Baković osuđen je zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, preciznije, okrutnih ubojstava devet civila bošnjačke nacionalnosti (ubijene su četiri žene i petorica muškaraca). Osuđen je na kaznu zatvora od 15 godina. U nastavku sudskog procesa postupci protiv dvojice optuženih su razdvojeni. Bakovićev opunomoćenik podnio je žalbu, no Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine potkraj rujna 2004. ju je odbio te potvrdio dosuđenu kaznu koju je odredio Kantonalni sud u Livnu.

Presuda Topiću donesena je tek 2015. godine na zagrebačkom Županijskome sudu, a postupak se vodio u odsutnosti. Izrečena mu je zatvorska kazna od petnaest godina zbog ubojstava devetero civila iz dviju obitelji. Svjedokinji koja je iznijela detaljni iskaz u postupku te su večeri u kolovozu 1993. ubijene majka, tri sestre, brat i dio rodbine. Vrhovni sud Federacije BiH u svibnju 2020. potvrdio je i presudu pripadniku voda Odžak i jedinice Kupreška bojna u sastavu HVO-a Ivi Čičku zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. On je 7. 4. 1992., u jutarnjim satima, na lokaciji tzv. Stržanj, u blizini mjesta Šujica u općini Tomislavgrad, u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Hrvatskih oružanih snaga-HVO, u čijem sastavu je bila i Kupreška bojna s jedne strane i srpskih oružanih snaga, koje su u to vrijeme činile jedinice JNA i TO općine Kupres, u čijim sastavu se nalazilo srpsko stanovništvo, kao pripadnik Kupreške bojne, suprotno odredbi iz članka 3. stavka 1 točke Ženevske konvencije o zaštiti civila, prilikom provođenja kolone zarobljenih pripadnika Teritorijalne odbrane i civila srpske nacionalnosti iz Tvornice tekstila Kvalitet iz Kupresa u Šujicu, ubio Željka Ž. On je, kako navodi presuda, nakon pokušaja bijega i pucanja nepoznatih osoba koje su vodile kolonu, ranjen u desnu potkoljenicu ležao na zemlji. Prišao mu je Čičak i s namjerom da ga ubije, iz poluautomatske puške s udaljenosti oko jedan metar ispalio mu hitac u glavu. Željko Ž. je preminuo. Presuda od šest godina Čičku je izrečena na Kantonalnom sudu u Livnu, a Vrhovni sud FBiH ju je potvrdio. Optuženi se tijekom suđenja branio tako što je tvrdio da je pucao u zrak, a ne u žrtvu, no svjedoci su govorili drukčije. Prilikom odmjeravanja kazne sud je kao olakotnu okolnost uzeo njegovu životnu dob u vrijeme počinjenja zločina. “Naime, optuženi je u to vrijeme imao nepunih 29 godina, što znači da se radi o relativno mladoj obiteljskoj osobi, da je porodičan i da ima dvoje djece, te da ranije nije osuđivan, dok otežavajućih okolnosti sud nije našao”, stoji u obrazloženju presude.

Iz dokumentacije u čijem je posjedu redakcija Nacionala, proizlazi da je HVO u Domu JNA u Derventi doslovno imao mučilište srpskih civila. Za zlodjela počinjena na početku rata u BiH, tijekom 1992. na tom mjestu, pravomoćno je osuđeno više pripadnika HVO-a. Jedini slučaj koji je poznat u javnosti je onaj nekadašnje “pripadnice 305. brigade Hrvatske vojske Azre Bašić, koja je u tom smislu sudjelovala u oružanom sukobu na strani HVO-a te kasnije kao pripadnica 103. brigade HVO-a”.

HVO je u Domu JNA u Derventi doslovno imao mučilište srpskih civila. Za zlodjela počinjena na početku rata u BiH, tijekom 1992. na tom mjestu, pravomoćno je osuđeno više pripadnika HVO-a.

Ona je pred sudskim vijećem Suda BiH u Sarajevu proglašena krivom te 2018. pravomoćno osuđena na 14 godina zatvora jer je “u razdoblju od 26. travnja do početka svibnja 1992. godine, u prostorijama Doma JNA u Derventi i na području sela Polje u općini Derventa, gdje su bili zatvoreni civili srpske nacionalnosti s tog područja, zajedno s drugim pripadnicima Hrvatske vojske i HVO-a sudjelovala u ubojstvu i nečovječnom postupanju, nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta i zdravlja.” Jednom zatvoreniku zabola je nož u vrat, a osmoricu civila zlostavljala je tako što im je “naredila da se skinu goli do pojasa, izuju bosi, da pojedu jugoslavenske dinare koje su imali kod sebe, ljube hrvatsku zastavu, bosi hodaju po podu koji je bio prekriven polomljenim staklom, jednog od njih tjerala je da četveronoške hoda po staklu razbijenom po podu dok ga je ona jahala, naređivala njoj poznatim pripadnicima HVO-a da izvode zatvorene civile ispred Doma na navodno strijeljanje”. Osim toga, navodi se u presudi, druge je zatvorenike udarala, nanosila im teške fizičke i psihičke boli. Iliju Ć. udarala je drvenim štapom po leđima i glavi te mu je potom vrhom noža koji je imala kod sebe urezala križ i slovo ‘’S’’ na čelu i leđima, zbog čega je krvario. Civile je premlaćivala, prijetila im i zastrašivala ih, a sud joj je dosudio jedinstvenu kaznu zatvora od četrnaest godina.

Braća Derviš i Esad Čavalić osuđeni su na pet, odnosno pet i pol godina zatvora zbog premlaćivanja civila u Domu JNA u Derventi, gdje su također boravili kao pripadnici HVO-a. Teretilo ih se za nečovječno postupanje prema srpskim građanima. “Fizički su zlostavljali civila N.P., koji je prije toga nezakonito lišen slobode i doveden u logor, tako što je Čavalić Derviš, prvo zajedno s Ć.M. udarao N.P. palicom po rukama, naređujući mu da ispruži ruke, a kad je ovaj ispružio ruke, nastavio ga udarati palicom po dlanovima ruku i po nadlanicama, da bi nakon toga naredili N.P. da skine cipele i da potrbuške legne na pod te ispruži ruke ispred glave, što je on morao i učiniti, tada se Čavalić Esad N.P. popeo na leđa i tukao ga petama vojničkih čizama u predjelu bubrega i kičme, dok je Čavalić Derviš oštećenog palicom udarao po tabanima, a zatim ga je udario nogom na kojoj se nalazila čizma, u predjelu desne strane glave, odnosno desne strane lica – jagodične kosti, od kojeg udarca se onesvijestio”, navodi se u presudi Okružnog suda u Doboju braći Čavalić.

Slični detalji navedeni su i u presudi Nihadu Hamziću iz HVO-a, gdje stoji da je “u više navrata fizički zlostavljao zatvorenike – civile u logoru Rabić na području općine Derventa tako što je ulazio u prostorije gdje je boravilo istovremeno preko sto zatvorenika – civila, među kojima su bili L.P., M.K., M.A., B.M. i V.M. te ih udarao rukama, nogama, palicom i drugim podesnim sredstvima, dok su to sve drugi zatvorenici, sa strahom slušali i promatrali, u više navrata, a tijekom boravka zatvorenika civila u logoru Tulek u Brodu, koji je smješten u prostoru skladišta robne kuće Beograd M.A. i M.B. fizički zlostavljao i udarao rukama, nogama, palicama i drugim podesnim sredstvima i to po cijelom tijelu, dakle, kršeći pravila Međunarodnog humanitarnog prava u vrijeme oružanog sukoba vršio fizičko i psihičko zlostavljanje zatvorenika – civila, nečovječno prema njima postupao nanoseći im velike fizičke i psihičke patnje te povrede tjelesnog integriteta čime je učinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva”. Hamzić je osuđen na dvije godine zatvora pred Okružnim sudom u Doboju.

Predsjednik Zoran Milanović prošle je godine, ožujku 2023., posjetio Derventu i dodijelio odlikovanje 103. brigadi HVO-a Derventa čiji su pojedini pripadnici osuđeni zbog ratnih zločina | Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

Sud BiH izrekao je presudu i bivšem šefu jednog od derventskih mučilišta Damiru Lipovcu iz Slavonskog Broda, također pripadniku 103. brigade HVO-a Derventa jer je “neutvrđenog dana u prvoj polovici lipnja 1992. na području općine Derventa, kao zapovjednik logora formiranog u prostorijama osnovne škole u mjestu Poljari, nekoliko puta udario zatvorenika Borisa S. neutemeljeno ga optužujući da je pokušao bijeg, nakon čega ga je izveo ispred logora i iz automatske puške pucao u njega i ubio ga, a onda iz prostorija logora izveo sve zatvorenike i postrojio ih, pokazujući im mrtvo tijelo Borisa S., govoreći im da im je to opomena. Iz stroja je tada izdvojio zatvorenika Acu M. kojeg je snažno pretukao nogama i puškom, a zatim i Boru M. kojeg je također tukao, psujući mu pritom četničku majku, a zatim mu naredio da zine, stavio mu puščanu cijev u usta i ubio ga. Osim toga, nečovječno je postupao prema zatvorenim civilima, tjerajući ih da pjevaju ‘ustaške’ pjesme, pri čemu im je psovao i vrijeđao ih na nacionalnoj osnovi te u više navrata iz prostorija logora izvodio više zatvorenika koje je ispitivao i pritom ih brutalno fizički zlostavljao i vrijeđao. Jednog je tukao palicom, kundakom puške, rukama, nogama i gasio mu cigarete po tijelu. Drugog je tukao stolicom, nanijevši mu teški prijelom lijeve ruke, pržio ga po tijelu usijanom žicom, te ga vojničkom čizmom udario u usta i izbio mu zube”.

Presuda od sedam godina zatvora Lipovcu je izrečena nakon što je sve priznao, odnosno, kako stoji u presudi, “nakon održanog ročišta za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje”.

U svim presudama za ratne zločine u logorima na području Dervente ističe se kako su na ta mjesta bili dovedeni građani srpske nacionalnosti koji nisu bili vojno organizirani. Iste godine kad je Milanović odlikovao 103. brigadu HVO-a u Derventi, na Sudu u Doboju na godinu dana osuđen je i Damir Bubalo, pripadnik HVO-a iz Zagreba, također zbog ratnih zločina nad civilima koji su bili mučeni u bivšem derventskom Domu JNA.

Opisani slučajevi ni u kojem slučaju ne kriminaliziraju kompletne jedinice HVO-a, ali pokazuju da njihova uloga u ratu u BiH nema samo pozitivnu stranu, nego neke puno mračnije nijanse, zbog čega u velikom dijelu javnosti BiH izazivaju kritike.