U proljeće ove godine u prodaji će se pojaviti trostruka CD kompilacija “Club Collection: Kulušić”, podsjetnik na ekstatičan zvuk koji je obilježio taj klub u osamdesetima i donekle u desetljeću kasnije. Na prva dva diska naći će se 45 studijskih snimaka pjesama grupa koji su obilježili osamdesete i devedesete godine, a njihovu su počeci vezani upravo uz taj klub: Film, Idoli, Šarlo akrobata, Haustor, EKV, Vještice, Majke, Boa, Partibrejkersi, Psihomodo Pop, Greaseballs, Đavoli itd. Na trećem disku naći će se snimke s live albuma snimljenih u klubu Kulušić: Azra, Haustor, Bijelo dugme, Buldožer, Leb i sol, EKV, Električni orgazam, SexA, Le Cinema, Plava trava zaborava, Đavoli, Laibach, Vještice, Call 66 itd. Inicijativa za ovo diskografsko ostvarenje došla je od direktora diskografske kuće Croatia Records, dok je autor kompilacije Bojan Mušćet, glazbeni kritičar i novinar te dobitnik Porina za kompilacije pjesama Arsena Dedića i Ive Robića i za reizdanje grupe Laufer koji godinama sakuplja snimke i fotografije.

“Izdanje bi, s jedne strane, dokumentiralo veliki značaj tog kluba, ne samo na prostoru ex YU, nego i šire, s druge bi to bila počast i klubu i vitalnoj sceni tog doba, a s treće vjerojatno leksikon za mlade naraštaje koji bi onda na jednom mjestu mogli čuti što se u to doba sviralo i dobiti materijal za realnu prosudbu ‘Mitova i legendi’”, izjavio je autor kompilacije kojeg smo zamolili da nam kaže i zašto je Kulušić važan za hrvatsku pop kulturu i kulturu u bivšoj Jugoslaviji. “Činjenica da se o klubu koji je zatvoren prije dva desetljeća danas podjednako priča s nostalgijom i respektom, a društvene mreže imaju i grupe posvećene Kulušiću startni je dokaz važnosti kluba. Klupska scena je i danas jaka u Hrvatskoj, ima sjajnih rock i disco klubova u Zagrebu, Rijeci, Opatiji, Splitu, Osijeku i drugdje, neki poput Močvare i upokojenog Saloona imaju i svoje monografije, Jabuka je imala i svoju diskografsku kuću, no i dalje Kulušić ostaje onaj klupski brend koji je obilježio ne samo jedno doba, nego i kompletnu rock scenu dviju država. I danas su neki klubovi prepoznatljivi svjetionici pojedinih scena, razdoblja i glazbenog utjecaja: o CBGB-ju u New Yorku snimljen je film, Cavern Club u Liverpoolu s pravom se titulira kao najpoznatiji klub na svijetu, a Roxy u Los Angelesu bio je sjajna platforma za snimanje live albuma mnogih poznatih izvođača.”

Mušćet nastavlja: “Kulušić je suvremenik važnosti tih klubova, mjesto koje je okupljalo najuzbudljivije izvođače, mjesto gdje su snimani sjajni live albumi i mjesto dobro modelirane zabave sa setom izvanserijskih DJ-a koji su Zagrebu predstavljali najnovije svjetske hitove samo zahvaljujući vlastitom entuzijazmu.

Ako govorimo o klupskoj kulturi, onda je Kulušić njezin ogledni primjerak jer to nije bio samo rock klub, ondje su se održavale predstave, performansi i drugi sadržaji, a funkcionirao je i kao dobro uhodani ugostiteljski objekt. Pritom je imao fantastičnu akustiku pa su u njemu mnogi izvođači odlučili snimiti svoje nastupe, a ponajbolji live albumi snimljeni su upravo ondje. I mnogi strani izvođači odsvirali su svoje legendarne koncerte u Kulušiću. Uvriježeno je mišljenje da je prvi koncert Pixiesa 1989. u Kulušiću jedan od tri najbolja strana nastupa u Zagrebu.”

Točan datum i godinu otvaranja kluba malo tko danas pamti, ali se zna da je s radom počeo sredinom 60-ih godina u Hrvojevoj ulici, danas ulici Hrvoja Vukčića. Prvo je to bio jedan od zagrebačkih klubova u kojem se održavao tada popularni plesnjak uz nastup bendova koji su svirali obrade. Ime je dobio po narodnom heroju Josipu Kulušiću, mladom pripadniku Saveza omladine komunista Jugoslavije koji se tijekom Drugog svjetskog rata bavio organiziranjem udarnih grupa u borbi protiv ustaškog režima i njemačkih okupatora i koji je uhapšen, mučen i ubijen 1942. U vrijeme 60-ih gotovo je svaka nova institucija pa tako i ovaj klub imenovan po nekom narodnom heroju iz Narodno-oslobodilačke borbe. Josipu Kulušiću sigurno nikada nije prošlo kroz glavu da će njegovo prezime nekoliko desetljeća kasnije postati sinonim za vrhunsku klupsku zabavu.

Klub je zbog preuređenja bio zatvoren 1972., da bi u novom ruhu bio otvoren 1980., kada i počinje njegovo najbolje doba. Tijekom preuređenja u predvorju kluba, duž tri zida, umjetnik i dizajner Boris Bućan nacrtao je zebru po kojoj se potom klub kolokvijalno sljedećih godina nazivao Zebra. U to vrijeme je Bućan često surađivao s Centrom za kulturnu djelatnost dizajnirajući plakate za predstave i koncerte u njihovoj produkciji. Početkom osamdesetih klub dobiva prefiks Glazbeno-scenski centar (GSC) kojim u tom razdoblju, kao i s klubom Lapidarij upravlja Centar za kulturnu djelatnost. Tijekom dana je GSC Kulušić funkcionirao kao kafić kojih u to vrijeme nije bilo baš puno u Zagrebu, dok je u večernjim satima predstavljao najraznovrsnija glazbeno-scenska događanja, od kazališnih predstava do koncerata koji će tijekom vremena postati “dijelom opće ovdašnje rock historiografije”, zapisao je Mušćet u tekstu koji će pratiti kompilaciju.

Posebnost Kulušića bila je i galerija s pogledom na pozornicu, odakle su se savršeno mogli pratiti nastupi. Nisu svi posjetitelji imali pravo pristupa na galeriju pa je postala mjerilo društvenog statusa jer su probrani gosti boravili na njoj. Osamdesetih je Kulušić postao centar novog vala i klub za brojne nove izvođače. Ponajprije zahvaljujući tada vrlo utjecajnom natjecanju mladih bendova YURM-u, Jugoslavenskom rock momentu, na kojem su tada premijerno sudjelovali danas poznata rock imena kao što su Psihomodo pop, Lačni Franz, Mizar, Trotakt projekt, Videosex, Padot na Vizantija, Karlowy Vary, Stidljiva ljubičica, Xenia, U škripcu, Cacadou Look, Kongres itd.

Urednik programa Kulušića i Lapidarija u to je vrijeme bio Darko Putak koji je napomenuo da političari nisu radili nikakav pritisak na njih zbog programa o kojima su sami odlučivali. Prisjetio se da je i koncert slovenske grupe Laibach bio održan u Kulušiću u momentu kada su dobili zabranu nastupanja u Ljubljani zbog poznatih provokacija. Prisjetio se i problema koji su se s vremenom pojavili sa susjedima zgrade u kojoj se nalazio Kulušić:

“Sa susjedima je na početku bilo teško. Imali smo sreću da je u stanu iznad nas živjela jedna bakica kojoj nije smetala buka pa je govorila ‘Nek se deca zabavljaju’. Kasnije smo im farbali stubište i održavali zgradu i bilo je sve ok.” Putak pamti taj period rada u Kulušiću po seriji koncerata grupe Azra:

“Predložio sam Johnnyju da sviraju dan po dan dokle god ima interesa. Bio je svjestan da mogu napuniti Kulušić bez problema. Na kraju su prodali pet dana za redom”.

Azra je tada snimila svoj najpoznatiji trostruki live album “Ravno do dna”. Bilo je to u listopadu 1981. godine. Iste te godine svoje su live albume u Kulušiću snimili Bijelo dugme i grupa Film. Bio je to drugi album popularne grupe Bijelo dugme “5. april 1981.” snimljen na tajnom, nenajavljenom koncertu u Kulušiću te mini album grupe Film. On počinje poznatom najavom na francuskom tada cijenjenog glazbenog kritičara Dražena Vrdoljaka kojemu je autor kompilacije “Club Collection: Kulušić” posvetio ovu kompilaciju:

“Dražen je zaista osoba koja je zadužila našu glazbu, ne samo kao novinar, nego i kao svestrani glazbeni pregalac koji je neprestano rušio neke barijere u backstageu i sijao zasade glazbene kvalitete. Osim što se u Kulušiću bavio organizacijom, u radijskoj emisiji ‘S domaće pop-scene’ na Drugom programu Radio Zagreba, nedjeljom u 23.03 on je proširio sve te uzbudljive live snimke i svima onima koji nisu mogli biti na nastupima i tako im omogućio uvid u ono najbolje od scene. Kada se tome dodaju njegove fantastične najave na počecima koncerata, od kojih su neke i zabilježene, onda je jasno kako Dražen zauvijek ostaje jedan od trademarkova Kulušića. Ovom kompilacijom želio sam mu dati počast koju nedvojbeno zaslužuje i danas, kad više nije među nama.”

Tijekom osamdesetih godina u Kulušiću su nastupali i neki od najznačajnijih rock bendova sa svjetske rock scene poput grupa Sonic Youth, UK Subs, Angelic Upstarts, GBH, Arturo Sandoval, Papa Wemba i Pixies. Slabo je poznato da je vrlo poznata engleska rockabilly grupa Matchbox snimila live album u Kulušiću. Tadašnji urednik programa Darko Putak otišao je 1986., a klub je preuzeo glazbenik i producent Tomo Johannes in der Mühlen koji je njime upravljao do 1993., kada je otišao u SAD. In der Mühlen se prisjetio tog vremena i momenta kada je odlučio preuzeti Kulušić:

“Kako sam već prije radio i svirao često u Kulušiću, vidio sam to kao mogućnost upravo za stvaranje kreativnog programa na bazi iskustva koja sam imao kroz mnoge svoje projekte. Kulušić je stalno bio na televiziji, kao što je u to vrijeme slično radio i MTV. Imali smo predstave, koncerte, DJ-e i što god je bilo zanimljivo. Ono što malo ljudi zna je podatak da Kulušić nije nikada baš dobro financijski stajao. Godine 1987. počelo se razmišljati više financijski i tako se stvorila privatno-društvena sprega. Ja sam preuzeo šankove i dio programa. Stvarali smo nakon koncertnog programa i program s DJ-ima. To je bilo vrlo neuobičajeno jer su čak i u svijetu klubovi bili ili koncertni ili disco. Taj naš potez je ujedno i stvorio prve DJ zvijezde kod nas jer bi se karte rasprodale i tjedan dana unaprijed za naše DJ-e.”

To nije neobično s obzirom na vrhunske klupske večeri ispunjene najnovijom glazbom s naglaskom na funk, u čemu je prednjačila večer Tom Tom Club koju su vodili Tomo in der Mühlen i Tomo Ricov. Početkom devedesetih, kada je privatizacija već uzela maha u Hrvatskoj, pod čudnim okolnostima Kulušić je preuzeo poduzetnik Mladen Mitak koji ga je vodio od 1994. do 1999. Preuredio je unutrašnjost, ali je zapostavio program koji je bio glavni sadržaj kluba. Zbog nesređenih imovinsko-pravnih odnosa Mitak je prijavio prostor kao vjersku zajednicu “Preuzvišenog Srca Mladena Mučenika”. Iako je naknadno izjavio da je to bila zezancija, prostor je kao vjerski objekt imao poseban status, ali je ostao zatvoren sve do današnjih dana, punih 20 godina. Navodno spor oko vlasništva tog prostora još uvijek traje, iako se gradonačelnik Zagreba Milan Bandić prije par godina hvalio da će ponovo otvoriti Kulušić.

Kompilacija će sadržavati sve najrelevantnije pjesme i izvođače tog vremena, a kako je jedan od najpoznatijih live albuma “Ravno do dna” grupe Azra snimljen u Kulušiću, Mušćet je imao problemom sa snimkama, s obzirom na spor između Branimira Štulića i Croatia Recordsa i njegove zabrane korištenja svih snimaka objavljenih u vrijeme Jugotona.

“Zbog nikad izglađenih odnosa s izdavačem, cijeli autorski portfelj Johnnyja Štulića je nedostupan za nove diskografske zabilježbe. No kako Azra ima šest snimljenih obrada, onda će se jedna naći na kompilaciji.”

Mušćet je odlučio uvrstiti i manje poznate pjesme. “U današnjem svijetu streaminga, YouTubea i formatiranih radija, kad se vuku neke pjesme iz osamdesetih i devedesetih, onda nailazimo na provjerene hitove tog doba. To je u redu, no ima pjesama koje su odlične i odolijevaju zubu vremena, ali ne odgovaraju tim gabaritima. Ipak, sve pjesme daju odraz glazbene vitalnosti i energičnosti tog doba.”

Mušćet je napisao za ovu kompilaciju popratni tekst u kojem kaže: “Ni Ameriku ni Englesku ne bismo doživljavali kao zemlju rockersku da nije klubova u kojima se mladalački bunt transformirao u poželjnu tradiciju. Cavern Club odakle su krenuli Beatlesi danas je nezaobilazna turistička lokacija u Liverpoolu i titulira se kao najpoznatiji klub na svijetu. Iako je danas sjedište pentekostne crkve u Britaniji, Rainbow Theatre kao londonska koncertna promenada i dalje živi na live albumima Beach Boysa, grupe Queen i Erica Claptona koji su ondje snimljeni. Američki klubovi ravnopravni su dijelovi opjevane američke povijesti kao i njihovi automobili: u Fillmoreu u San Franciscu etablirali su se Grateful Dead, Jefferson Airplane i The Doors, a Roxy u Los Angelesu izvrstan je noćni klub gdje su live albume snimili Neil Young, Bob Marley & The Wailers i Van Morrison. CBGB u New Yorku odakle su ponikli Ramones, Blondie i Talking Heads toliko je neprežaljen da današnji dućan modnog dizajnera Johna Varvatosa na toj lokaciji i dalje krasi klupski interijer. I u našim gradovima mnogo je klubova u kojima su izvođači održali nastupe za kolektivno pamćenje, u kojima se osjeća jedinstvena vibra i gdje se pjesme naših mladosti trajno urezuju u soundtrackove naših života. Zagrebački Kulušić mitsko je mjesto klupske glazbe i scenskih događanja, mjesto koje je ostalo dio uzbudljive amplificirane prošlosti koju, srećom, danas djelomično imamo dokumentiranu i na mnogim live albumima.”