Nedavno je preko društvenih mreža na vidjelo izašla skandalozna i zakonski upitna rasprodaja arhive izdavačke kuće Croatia Records (CR): na globalnom internetskoj stranici za trgovinu eBay prodaju se masteri mnogobrojnih licencnih izdanja koja je svojevremeno objavila diskografska kuća Jugoton, a čiji je CR pravni sljednik.

Tako se za cijenu od 1249 dolara može kupiti master traka grupe Kraftwerk “Electric Cafe” 2x original master tapes – UK original – 15IPS Stereo. Posebno je naglašeno to da je riječ o “Unique Piece of Memorabilia”, odnosno o jedinstvenom primjerku memorabilije. Prodaje se i master albuma “The Wall’ grupe Pink Floyd i to two reel to reel tapes – original studio master s oznakom “rare”, što znači da je raritetni primjerak. Na tom popisu od stotinjak vrpci našli su se i masteri “Porgy & Bess” Georgea Gershwina, Mozartova “Missa Solemnis” – studio production master tapes, “Symphonies 88/104 Klemperer” Josepha Haydna, “Simply The Best” Tine Turner, Puccinijeva opera “Turandot” iz 1968. u izvedbi rimske opere s naznakom 5 reel to reel master tapes UK – EMI original i mnogi drugi.

Masteri su kopije vrpci, odnosno B kopije prvog mastera, tj. “klonovi” A mastera koje su autorizirali diskografi određenih izvođača. Te kompanije su EMI, Warner Music, BMG, Decca, Island, Chrysalis, Virgin i mnoge druge. Masteri su slani u druge države koje su otkupile licencu za umnožavanje određenog naslova pa tako i u bivšu Jugoslaviju, odnosno Jugotonu. Takvih kopija na svijetu postoji onoliko koliko je bilo licencnih izdanja. Masteri su slani kako bi se tiskali vinili jer je bilo jednostavnije da Jugoton otisne 10, 20 ili 50 tisuća kopija novog albuma Davida Bowieja, Pink Floyda, Beatlesa ili Tine Turner nego da uvozi tu količinu vinilnih izdanja. Načelno se ti masteri više ne mogu eksploatirati jer se svi nosači zvuka danas uvoze i većina je na formatu CD-a, ali imaju veliku vrijednost kao unikati.

Postavlja se pitanje kako je ugovorom bilo precizirano što se događa s masterima nakon što je Jugoton tiska određen broj primjeraka vinila. Jugoton je nekada imao pravo na gotovo 75 posto cjelokupne svjetske glazbene produkcije te je na jugoslavenskom tržištu godišnje prodavao između milijun i milijun i pol primjeraka LP ploča inozemnog repertoara, što je itekako utjecalo na razvoj popularne kulture u tadašnjoj Jugoslaviji. Gotovo pa je riječ o svjetskoj kulturnoj baštini.

Neki posjetitelji eBaya napisali su svoje komentare o tim izdanjima, zgražajući se nad time da se masteri prodaju sa žigovima i potpisom urednika koji dokazuju da je riječ o originalu. Ti zgranuti posjetitelji eBaya uglavnom su stranci.

Jedan od hrvatskih građana koji je preneražen tim saznanjem bio je upravo potpisnik većine tih mastera, a to je Veljko Despot. On je stvorio redakciju inozemnog programa tadašnjeg diskografskog diva i najvećeg proizvođača i izdavača ploča u ovom dijelu Europe. Diskografijom u Jugotonu počeo se baviti 1974. i bio je direktor licencnih izdanja punih 20 godina, do 1994. Taj dugogodišnji novinar, urednik na radiju i televiziji, ugledni član strukovnih udruga u Hrvatskoj i svijetu i jedan od začetnika Porina, potpuno je zatečen činjenicom da se masteri s njegovim potpisom prodaju na eBayu, što je potvrdio i u razgovoru za Nacional.

“Zaista ne znam kako je uopće moguće da master vrpce koje u diskografskoj industriji služe isključivo radi objavljivanja i umnažanja izdanja, iziđu iz fonoteke izdavačke kuće i prodaju se na najvećoj internetskoj platformi za trgovanje u svijetu. Tu se radi o najpoznatijem domaćem diskografu koji je putem licencnih ugovora u svojoj povijesti zastupao brojne diskografske kuće svijeta i imao najveći inozemni katalog ikada na ovim prostorima. Radi se o originalnim snimkama mnogih poznatih umjetnika svijeta koje se, očito je, sada nalaze u pogrešnim rukama. Ne znam tko to, netko anoniman iz Hrvatske, sada prodaje svijetu nešto što se ne smije prodavati i što nikako ne može biti njegovo. Vrlo, vrlo čudno. Za Jugoton sam dugo vodio redakciju inozemnih izdanja, dogovarao poslovne odnose u kojima smo zastupali mnoge od najvećih inozemnih izdavača i ekskluzivno objavljivali njihov repertoar u ovom dijelu Europe. Urednik sam svih tih kod nas objavljenih izdanja inozemne popularne glazbe. Odabirao sam taj program, naručivao iz svijeta materijal za njegovu proizvodnju koja je bila u pogonima kuće. Najčešće ga sam donosio u Zagreb sa službenih putovanja kako bismo što više istovremeno objavljivali sa svijetom, urednički ga obradio i pripremio za proizvodnju. Zato se i danas, vidim to u ovoj prljavoj ponudi na internetu, na njima još uvijek nalaze naljepnice s mojim uredničkim podacima o izdanju i moj vlastoručni potpis”, izjavio je Despot.

S obzirom na to da su poslovni odnosi između diskografskih kompanija i Jugotona bili itekako važni, teško je povjerovati da u ugovorima nije bilo specificirano što se događa s tim masterima nakon otisnutih vinilnih izdanja. Tih se ugovora prisjetio i Despot. “U ovom poslu svaki licencni ugovor u tom segmentu posebno je jasan, pa tako i oni koje je imao Jugoton, a naslijedio ih je CR. Master vrpcu na zahtjev lokalnog izdavača za proizvodnju, odnosno za umnažanje izdanja na bilo kojem formatu, dostavlja originalni izdavač i vlasnik tog djela. U pravilu je to prva presnimka s originalne master vrpce konačnog miksa izdanja. Te vrpce mogu se koristiti samo u tu svrhu i lokalni izdavač ih je obavezan spremiti i čuvati od svake zloupotrebe. Vlasnik master vrpca uvijek je originalni izdavač, a nikad to nije licencni partner koji ih je dobio. Po isteku ugovornog odnosa u pravilu se takvi masteri vraćaju originalnom izdavaču, ili se na njegov zahtjev uništavaju, a za to se vodi zapisnik”, izjavio je Despot i dodao da su se masteri dobro čuvali. “Jugoton je imao golemu fonoteku, trebao ju je imati i CR, a u njoj su se desetljećima pohranjivale sve master vrpce sa snimkama i ogledni primjerci svih proizvedenih izdanja. Odnosi se to na domaća, inozemna i sva uslužna izdanja proizvedena u kući. Riječ je o srcu svakog diskografskog izdavača i njegova je najveća vrijednost. U moje vrijeme rada u toj kući fonoteka je bila vrlo pažljivo i visokoprofesionalno evidentirana i arhivirana, za što su bili zaduženi posebni zaposlenici. Čuvana je u posebnim metalnim zaštitnim spremnicima, u za to posebno opremljenom prostoru unutar kompleksa izdavačke kuće, za dugo čuvanje. Stoga je još veća enigma kako su se ti masteri našli na eBayu”, rekao je Despot za Nacional.

Sumnja se da je krađa počinja na dva načina: netko je provalio u CR i ukrao snimke ili ih je ukrao netko unutar tvrtke, tko ima pristup masterima u arhivi. Međutim, kako je CR privatiziran, možda su vlasnici zaključili da s arhivom mogu raditi što god požele jer smatraju da je i taj dio njihovo vlasništvo.

Diskografska kuća Croatia Records 2001. promijenila je vlasničku strukturu i otada posluje pod vodstvom Želimira Babogredca. Te godine osnovana je tvrtka Autor koju su među 15-ak osnivača činili skladatelji i tekstopisci kao što su Tonći Huljić, Đorđe Novković, Nenad Ninčević, Zdenko Runjić te Babogredac, ali i odvjetnik Igor Svilar. Između njih dogodili su se razni sukobi i danas su 80-postotni vlasnici Babogredac i Svilar, deset posto pripada Hrvatskom društvu skladatelja (HDS), a deset posto malim dioničarima i fondovima, kako je u jednom intervjuu 2013. izjavio Babogredac. Nacional je upitao HDS ima li kao vlasnik deset posto CR-a ikakav uvid u poslovanje tvrtke. “HDS ima uvid u poslovanje Croatije Records tako da predstavnik Društva, kao član Nadzornog odbora CR-a, jednom godišnje dobije uvid u poslovno i financijsko izvješće CR-a. S obzirom na to da je 10 posto manjinski udio vlasništva, HDS nema mogućnosti utjecaja na dnevno poslovanje CR-a”, rekli su u HDS-u.

Komentirali su i to da se masteri CR-a prodaju na eBayu. “Vezano za prodaju master izdanja, ovo pitanje treba uputiti CR-u, za članove HDS-a to je prva informacija. Znajući poslovnu praksu u prošlim vremenima, uvijek je postojalo više tzv. master snimaka istog glazbenog djela. Članovi Predsjedništva HDS-a su se na ovo samo izjasnili da znaju da CR pažljivo čuva sve master snimke iz svoje fonoteke pa vjeruju da se ovdje radi o prodaji djela za koje postoji više istovjetnih master snimaka. HDS je svejedno, temeljem ovog pitanja, zatražio pojašnjenje i od CR-a”, stoji u službenom odgovoru HDS-a.

Kao prodavatelj tih mastera potpisano je ime Woodstock Zagreb. Tragom potpisa došli smo do tvrtke Woodstock Records, registrirane u Brezovici, odnosno dućana registrirana kao obrt za trgovinu i dizajn vlasnika Martina Mikuleca. Nakon upita o prodaji mastera CR-a na eBayu koju su oni objavili, dobili smo odgovor da to ne rade kao Woodstock trgovina, nego iz privatne usluge i da se obratimo CR-u, odnosno direktoru Babogredcu.

Ovu kontroverzu koja traje već duže vrijeme, za Nacional je komentirao i Mladen Vukmir, jedan od vodećih stručnjaka za autorska i intelektualna prava. Vukmir je savjetnik raznim domaćim i međunarodnim organizacijama, poput Ministarstva znanosti i tehnologije, Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO), Svjetske banke i Europske komisije, certificirani posrednik IMI-a, hrvatski predsjednika AIPP-a, član vijeća ECTA-e i bivši član upravnog odbora INTA ADR-a.

I on je bio zbunjen nakon što je saznao o čemu je riječ. “Ovo je dosta zbunjujuća situacija i nije mi jasno što se događa, a mogu samo pogađati tko je vlasnik tih master traka. Naravno, ako su vlasništvo CR-a kao pravnog sljednika Jugotona, oni mogu masterima raspolagati u potpunosti svojih vlasničkih ovlaštenja. Pitanje je jesu li ti masteri ušli u pretvorbeni masu, ili su moguće ostali vlasništvo države jer nisu prodani u privatizaciji. Postoje različiti scenariji i nije lako pogađati što se zapravo događa. Moguće je da, ako su masteri doista vlasništvo CR-a, da su ih nakon digitalizacije odlučili prodati. Ono što mi nije poznato jesu li masteri možda ostali vlasništvo majora, što bi bilo logično. Ali s druge strane, u tom slučaju očekivao bih da ih je trebalo vratiti vlasniku nakon izrade lokalnog vinilnog /kazetnog/CD izdanja”, objasnio je Vukmir.

Vukmir je odgovorio i na pitanje radi li se u slučaju licencnih izdanja i o kulturnom dobru. “Što se tiče kulturnog statusa mastera, ne vjerujem da su u oni u režimu zaštite kao kulturno dobro, ali mi to nije potpuno poznato. Ako je moja pretpostavka točna, da nisu u režimu zaštite, onda vlasnik u Hrvatskoj s njima može slobodno raspolagati. Zanima me kakvo je viđenje HDS-a kada ispitaju situaciju koja mi se čini neuobičajenom”, rekao je Vukmir za Nacional.

Dodatno pojašnjenje potražili smo u Hrvatskom državnom arhivu. Zanimalo nas je kontrolira li ta institucija arhivu CR-a i kako se ona ostvaruje. “HDA temeljem Zakona o arhivima i arhivskom gradivu obavlja nadzor nad uvjetima pohrane gradiva kod privatnog imatelja te se prema našim saznanjima sva glazbena djela nalaze u svom originalnom stanju u fonoteci (traka i crna ploča, kaseta i CD). Sva djela koja nisu diskografski obnavljana ili ponovno izdavana u digitalnom formatu nalaze se evidentirana i sortirana po kataloškom broju u fonoteci koja je tehnički opremljena za dugotrajno čuvanje svih vrsta glazbenih djela. Potpuni katalog glazbenih djela pokriven je odgovarajućim ugovorima s autorima, izvoditeljima i producentima ili ustanovama kojima su oni ta prava povjerili”, izjavio je pročelnik odjela HDA/HFA Dinko Majcen te napomenuo ključnu stvar u ovoj priči, a to je da je audiogradivo u vlasništvu CR-a proglašeno kulturnim dobrom.

On je i djelomično razjasnio nastalo stanje. “Hrvatski državni arhiv/Hrvatski filmski arhiv nije ujedno i fonoarhiv te nikada nije preuzimao audiogradivo Jugotona i sljednika. To je obveza NSK temeljem Zakona o knjižnicama, odnosno Zakona o izdavanju glazbenih djela iz socijalističkog razdoblja. Prema tom zakonu svaki nakladnik/izdavač audiogradiva ima obvezu obvezni primjerak naklade dostaviti u NSK te time staviti na raspolaganje i čuvanje sve ono što se jednom može nazvati i definirati nacionalnim glazbenim blagom. To se odnosi i na gramofonske ploče, audio i videokasete, magnetofonske vrpce, kompaktne diskove, DVD i magnetne vrpce. HDA je CR proglasio kategoriziranim stvarateljem arhivskog gradiva prve kategorije, ali s obzirom na to da se radi o privatnom vlasništvu, tada je privatni vlasnik dužan brinuti se o ukupnom arhivskom gradivu koje posjeduje – gradivo do privatizacije je i dalje javno gradivo – i kojeg je vlasnik. Sve ono što je nastalo nakon privatizacije smatra se privatnim gradivom. Isto tako, rješenjem HDA ukupno gradivo proglašeno je kulturnim dobrom.”

Čelni čovjek CR-a Želimir Babogredac u razgovoru za Nacional o prodaji mastera licencnih izdanja Jugotona više puta izbjegao je precizan odgovor. Naveo je da trenutačno nema uvid u ugovore, ali i da CR s tim gotovo nema nikakve veze, negirajući ikakvu povezanost s prodajom tih mastera na eBayu.

Na kraju smo pitali i nekadašnjeg urednika licencnih izdanja Veljka Despota hoće li reagirati nakon ovog saznanja. “Ovaj razgovor jedan je od načina mog reagiranja na skandaloznu spoznaju do koje sam tek neki dan došao. Navodno to traje već dulje vrijeme. Otišao sam iz te kuće prije više od dvadeset godina i zaista ne mogu znati, a još manje razumjeti, kako se sada za paprene cijene i od petnaestak tisuća kuna, mogu javno prodavati originalne studijske analogne snimke albuma na kolutovima s magnetofonskim trakama koje sam našem izdavaču i svojem poslodavcu svojevremeno zaista osobno donosio. To su bili izvođači kao što su Eurythmics, Kraftwerk, Iggy Pop, Culture Club, Grace Jones, Tina Turner, Pet Shop Boys, Talking Heads, Gilbert Bécaud, The Cult, Cher i drugi te izdanja klasične glazbe. Vrpce su čuvane u fonoteci Jugotona, danas CR-a, a nesporno je to da i dalje mogu biti samo vlasništvo njihovih ranijih partnera, najvećih inozemnih izdavača poput EMI-ja, Warner Musica, BMG-a, Islanda, Virgina, Decce i drugih, o čijim je masterima konkretno riječ. Očito je to da ih nikada nisu vratili vlasnicima, ni uništili. Te vrpce i dalje mogu samo biti dio fonoteke u Dubravi. Između ostalog, sada su i prvoklasni alat za piratsku proizvodnju. Sumnjam da ta rabota koja se vodi iz Hrvatske i Zagreba s lokacijom u Brezovici, kako je jasno vidljivo na internetskoj platformi, potječe iz inozemnih izdavačkih kuća, o čemu oni vjerojatno još ništa ne znaju. Nisam čuo ni da je ikada provaljeno u fonoteku u Dubravi. Ta je fonoteka od nacionalnog značenja za Hrvatsku i šire zbog vrijedne dugogodišnje izdavačke djelatnosti Jugotona. Koliko znam, ona je pri pretvorbi CR-a iz nekadašnjeg društvenog poduzeća izuzeta iz prodajne mase tvrtke. Nije izvršena procjena vrijednosti te arhive, pa fonoteka nije prošla postupak privatizacije. Stoga pretpostavljam da je vlasnik te imovine Hrvatska, kako to zakon nalaže. Štoviše, poznato mi je da je u vrijeme pretvorbe tog izdavača Ministarstvo kulture imenovalo posebnu komisiju koja je katalog kuće, dakle i ovu fonoteku, proglasila nacionalnom baštinom.

Sve dok su legalno dio fonoteke i masteri inozemnih izdanja, oni su dio te baštine. Zanimanje za adekvatan odnos prema ovoj fonoteci kao nacionalnoj baštini, pa i onda kada su u njoj pohranjene i snimke inozemnih izdanja objavljenih kod nas, očekuje se od svih odgovornih, u rasponu od brižnog čuvanja fonoteke do svakog nedopuštenog i nezakonitog raspolaganja i korištenja njezinim sadržajem, što vjerujem da predstavlja kriminalno djelo, pa i od Ministarstva kulture, do policije i Državnog odvjetništva. Osjećam tešku gorčinu zbog vulgarnog rasturanja dijela mojeg uredničkog rada i pomne izdavačke politike u Jugotonu zadnjih dekada prošlog stoljeća koja je mnogima dosta značila na ovim prostorima u širem kulturološkom smislu. Osim toga, ovo je međunarodna javna sramota”, zaključio je na kraju Despot.