U odabiru kulturnih događaja 2023. za čitatelje Nacionala.hr izdvojili smo najbolje iz književnosti, likovne umjetnosti, opere i baleta.

Knjiga godine: Robert Perišić “Brod za Issu”

Romani Roberta Perišića ne nastaju brzo, izlaze u ovećim razmacima, no utješno je da dugo traju. Roman “Područje bez signala” iz 2015. imao je prvo uspješan put od hrvatske do francuske i američke publike, a  snimljena i TV serija Dalibora Matanića ,  međunarodno nagrađivana. Perišićev pak roman “Naš čovjek na terenu”, iz 2007., nakon što je prethodno objavljen u desetak zemalja, u Francuskoj je objavljen nedavno, uz pohvale u Le Mondeu ; očito, desetljeće i pol razmaka nije naškodilo ni toj priči, premda snažno uronjenoj u ondašnji trenutak, jer ovaj pripovjedač vrijeme ne samo opisuje nego ga skulptorski oblikuje. Pričamo ovdje o vremenu jer ono – zavinuto i šumno poput duboke školjke – jest i stvarno područje radnje “Broda za Issu”. Dosadašnje čitatelje ovog autora, kao i druge, treba ipak upozoriti – ovo je nešto posve drukčije.

Kalija, rođen kao rob u Sirakuzi, i jedan neobični Vjetropir, vode nas u priču koja zaranja u ono zaboravljeno, početno. Ovo je priča o bazičnim stvarima, s jedne strane posve pri zemlji, s druge u vjetru, koji je obično metafora zaborava, ali vjetar ovdje ne zaboravlja. Ako će vas povesti u pogled djeteta, u pogled na osnovno, ako vas pritom može zanimati priča u kojoj junaci nisu samo ljudi, nego i mačke i magarci i loze našeg Mediterana, onda je ovo knjiga za vas. Pitanja koja nagrađivani autor otvara, između ostalog, su:  Kako je to moglo izgledati onda kad je Jadran bio sjeverno more, na rubu svijeta? Kako je nastao svijet kojeg danas zovemo Mediteranom, je li postojao oduvijek? Tko su bili Liburni, čije je nebo bilo žensko? Je li čovjek pripitomio ovcu ili je to, u stvari, učinio pas? Kako je na Jadran u istom brodu, zajedno s pismenošću i urbanizmom, došla mačka? Je li magarac, vječno bez prava, prvi radnik? Koga su pozdravljali na Palagruži?

Predstavljanje romana “Brod za Issu” Roberta Perisica u predvorju Galerije Klovicevi dvori. Robert Perisic, kritičarka i spisateljica Ana Fazekas Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Izložba godine: „Ivan Meštrović – retrospektiva“ u Galeriji Klovićevi dvori

Velika retrospektivna izložba kipara Ivana Meštrovića je povodom 140. godišnjice njegova rođenja u studenome priređena u Klovićevim dvorima. Ova dugo pripremana izložba plod je suradnje brojnih stručnjaka, muzeja i galerija diljem svijeta. Po prvi puta na jednome mjestu prikupljena su Meštrovićeva kiparska ostvarenja iz muzeja i zbirki u i izvan Hrvatske koja posjeduju Meštrovićeva remek-djela.
Autorice izložbe, ugledne su povjesničarke umjetnosti dr. sc. Petra Vugrinec i dr. sc. Barbara Vujanović, dok organizaciju izložbe potpisuje kustosica Iva Sudec Andreis. Dizajn izložbe i vizualnog identiteta osmišljen je od poznatog dizajnerskog dvojca studija Šesnić&Turković. Meštrovića su približili mladoj populaciji, te su izložbeni prostor i grafiku osmislili na inovativan način, pri čemu je žuta boja koja dominira dizajnom svojevrstan akcent, tj. upozorenje za djelo kraj kojega treba zastati, koje vrijedi pomnije promotriti i proučiti.

Podsjetivši u svom obraćanju kako je Meštrović bio svestran umjetnik bez premca – kipar, arhitekt, slikar i pisac – čija djela svjedoče o univerzalnoj snazi njegova umjetničkog izričaja i dubini njegove kreativnosti, premijer Plenković istaknuo je kako je Meštrović bio istinski hrvatski domoljub koji će zauvijek ostati upamćen i po tome što je najvrjedniji dio svog bogatog opusa posmrtno ostavio domovini Hrvatskoj.

Izložba koju su Muzeji Ivana Meštrovića priredili s Galerijom Klovićevi dvori predstavlja retrospektivan presjek Meštrovićeva kiparskog stvaralaštva, a ovim jedinstvenim muzeološkim projektom obuhvaćen je do sada najveći broj njegovih djela, posuđenih iz mnogih domaćih i stranih ustanova i privatnih zbirki. Više od 200 skulptura pruža uvid u razvoj opusa od najranijeg djetinjstva, preko formiranja na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, do afirmacije u Parizu i Rimu, kada stvara cikluse kojima postiže velik uspjeh na izložbama od Secesije u Beču do Venecijanskog bijenala. Skulpture koje su stigle iz New Yorka, Tate Gallery u Londonu, Leedsa, Ljubljane, Beograda, Rima i Praga te iz raznih dijelova Hrvatske publika će u Klovićevim dvorima moći razgledati još dva mjeseca, do 3. ožujka 2024. godine.

Otvorenje izlozbe “Ivan Mestrovic – retrospektiva” u povodu 140. obljetnice umjetnikova rodjenja na kojoj je predstavljeno oko 200 njegovih djela, medju kojima i neke od njegovih najpoznatijih skulptura. Photo: Josip Regović/PIXSELL

Dramska predstava godine:

Od predstava nijedna ne može biti proglašena najboljom, jer nije u rangu premijernih i praizvedenih naslova kakve pamtimo posljednjih godina, poput “Tri zime” Tene Štivičić i Ivice Buljana u HNK-u, ili “Črne mati zemle” Kristiana Novaka i Dore Ruždjak Podolski u ZKM-u, koje su postale ne samo društvenim događajima, već s protokom vremena prerasle u istinske kulturne fenomene.

Opera godine : “Rigoletto” u HNK Zagreb

Opera “Rigoletto” Giuseppea Verdija, praizvedena 1851. u venecijanskom kazalištu La Fenice, jedna je od najizvođenijih opera toga talijanskog skladatelja. Za sadržaj opere Verdi se nadahnuo dramom “Kralj se zabavlja” (Le roi s’amuse) francuskog pisca Viktora Hugoa. Lik dvorske lude privukao je Verdija koji će ga učiniti protagonistom opere. O samoj drami Verdi govori – Možda će to biti najveća drama modernoga teatra, a protagonistje karakter dostojan Shakespearea. Za libreto se obratio svome vjernom libretistu Francescu Mariji Piaveu s kojim je već više puta surađivao, no, austrijskoj cenzuri siže je bio odvratno amoralan, opscen i trivijalan. Ujedno, bilo je nemoguće odobriti operu u kojoj je glavni lik kralj, pa Verdi smješta radnju na razvratni dvor vojvode od Mantove, a glavni lik, ali i naslov opere postaje dvorska luda kojoj daje ime Rigoletto, prema francuskoj riječi rigoler (glasno se smijati, izrugivati). U toj slavnoj operi,jedna arija je postala popularna od prvoga izvođenja, a nju pjeva nemoralni vojvoda — La donna é mobile (Žena je varljiva).

Ljubavna tragedija Rigolettove jedinice Gilde okosnica je ovog remek-djela operne umjetnosti koje se nakon više od petnaest godina ponovno izvodi na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Maestro Pier Giorgio Morandi je dirigent, a režiju potpisuje Pier Francesco Maestrini.
Scenograf je Juan Guillermo Nova, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, kostimograf Luca Dall’ Alpi i svi su napravili vizualno fascinantno djelo. U premijernoj izvedbi briljirali su kao Vojvoda od Mantove Atalla Ayan, kao Rigoletto Ljubomir Puškarić ( kojemu je ovo životna uloga), te kao Gilda Marija Kuhar Šoša,  dok Maddalenu pjeva Emilia Rukavina. Usprkos trajanju od gotovo tri sata, u predstavi se uživa u dahu.

HNK. Hrvatsko narodno kazaliste obiljezilo je Svjetski dan opere otvorenom generalnom probom operne premijere “Rigoletto” Giuseppea Verdija. Gradjani su imati priliku cuti cijelo djelo pod ravnanjem maestra Piera Giorgia Morandija, u reziji Piera Francesca Maestrinija. Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Balet godine: “Hamlet” u HNK Zagreb

Najpoznatije i najizvođenije Shakespeareovo djelo već više od četiri stoljeća intrigira i inspirira umjetnike diljem svijeta. Priča o sinu koji se ne može pomiriti s naglom očevom smrću, sinu kojemu duhubijenog oca otkrije svoga ubojicu ne prestaje očaravati publiku svih naraštaja. Mladi princ baca se u potragu za istinom koja ga dovodi u neočekivane situacije u kojima polako razotkriva trulež u vlastitoj domovini. Uz briljantno vođeni zaplet i brojne paralelne radnje Hamlet je odavno prerastao vlastiti lik, postavši simbolom ljudskoga bića koje u sebi ujedinjuje ljubav i sumnju, radost i očaj, duhovitost i gorčinu,inteligenciju i naivnost, hrabrost i prijetvornost, ukratko, sve osobine koje krase ljudski rod. Uz napetu priču “Hamlet” je također i velika tragedija koja postavlja pitanja o smislu života, o smrti, osveti i borbi za istinu. Shakespeare je u ovom djelu dosegao jedan od vrhunaca svoga stvaralaštva. S mnoštvom likova, pregrštom intriga, paralelnih radnji i zapleta, Shakespeareov Hamlet je bezvremensko remek-djelo koje inspirira umjetnike najrazličitijih izričaja, nudeći bezbrojne mogućnostiinterpretacije.
Ovu slavnu tragediju uprizorio je na sceni etablirani  Leo Mujić, na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog i  Camille Saint-Saënsa. Scenograf je Stefano Katunar, kostimografkinja s prekrasnim kostimima Manuela Paladin Šabanović, dramaturgiju, asistenciju koreografu i odabir glazbe potpisuje Balint Rauscher, dok je oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek. U premijernoj podjeli briljirali su: u naslovnoj roli fantastičan Takuya Sumitomo, kao Klaudije Guilherme Gameiro Alves, kao Gertruda Natalia Kosovac , te kao Ofelija Rieka Suzuki Sumitomo .
Leo Mujić, kontroverzni umjetnik kojega zbog karaktera mnogi ne vole, još jednom je nakon baletnih adaptacija književnih klasika, poput “Ane Karenjine”, “Glembajevih” i “Ponosa i predrasude ” dokazao da je jedan od ponajboljih regionalnih i europskih autora, koreografa i redatelja.

Leo Mujic koreograf Hamleta kojeg radi u formi baleta. Photo: Igor Soban/PIXSELL

Film godine:

Dok je hrvatsku kinematografiju u 2022. obilježio sjajan prvijenac Juraja Lerotića “Sigurno mjesto” ( čiji je internacionalni uspjeh u konačnici potvrdila i nominacija među 5 najboljih europskih filmova za nagradu Fipresci na Europskim filmskim nagradama u Berlinu), u 2023. nijedan naslov nije na tom nivou. S više i manje uspjeha prošli su “Escort”, posljednji film Lukasa Nole, “Samo kad se smijem” Vanje Juranić, “Sedmo nebo” Jasne Nanut i “Sveta obitelj” Vlatke Vorkapić, no nijedan od tih naslova nije uspio ući na prestižne inozemne festivale, niti privući relevantan broj publike u kinima. Primjerice, regionalni film godine “Čuvari formule” Dragana Bjelogrlića, osim što je imao svjetsku premijeru na festivalu u Locarnu, uspio je u Srbiji doseći brojku od blizu 300 tisuća gledatelja u kinima, što je za art film ogroman uspjeh, kakvog hrvatski redatelji mogu samo sanjati.