Predizborna kampanja vrlo je intenzivna pa se po cijeloj Hrvatskoj predstavljaju programi stranaka. Kulturna politika iznimno je važna, a novca je sve više pa su porasli i ‘’apetiti’’ ne samo korisnika javnog novca, već i publike koja od umjetnika i kulturnih djelatnika očekuje puno. Nacional je istražio što pet najvećih političkih opcija – HDZ, SDP i partneri u koaliciji Rijeke pravde, Možemo!, Most i Domovinski pokret – vide kao prioritet kad su kulturne politike u pitanju. Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija i članica iz HDZ-a, Mladen Tarbuk iz SDP-a, Urša Raukar-Gamulin iz Možemo!, Marija Selak Raspudić iz Mosta te Zlatko Hasanbegović iz koalicije okupljene u Domovinski pokret, za Nacional su ponudili neka nova rješenja, ali i predložili projekte koji bi trebali poboljšati situaciju u hrvatskoj kulturi. Nezavisna kultura, HAVC, HRT, izbori članova kulturnih vijeća, teme su oko kojih su pozicionirani programi većine političkih aktera. Ukratko, žele veću dostupnost kulturnih sadržaja, hitnu izmjenu Zakona o HRT-u te depolitizaciju kulture.

Ministrica Nina Obuljen Koržinek izdvojila je nekoliko projekata. Prvi je Centar za knjigu koji je detaljnije objasnila:

„Po uzoru na Hrvatski audiovizualni centar koji smo osnovali 2008. posebnim Zakonom o audiovizualnim djelatnostima, predložili smo u našem programu osnivanje Centra za knjigu kao jedinstvene ustanove sa zadaćom razvoja književno nakladničke djelatnosti koja bi okupljala, pomagala i uređivala rad svih dionika. Centrom bi kao i u slučaju već slično ustrojenih javnih ustanova rukovodio ravnatelj koji bi se birao putem javnog natječaja. Politika Ministarstva kulture i medija prema knjizi očituje se putem niza potpora, kao što su potpore za izdavanje knjiga, časopisa i elektroničkih publikacija, otkupa knjiga, zatim potpore inozemnim nakladnicima za objavljivanje prijevoda djela hrvatskih autora, potpore za književne manifestacije i sajmove, poticanje književnog stvaralaštva, književne programe, poduzetništvo u nakladništvu i knjižarstvu te putem prava javne posudbe. Podsjećamo da smo u ovom mandatu uz Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, usvojili i program poticanja čitanja za djecu od najranije dobi – Rođeni za čitanje, putem Europskog socijalnog fonda uložili gotovo 6 milijuna eura za nabavu bibliobusa za 11 knjižnica, pokrenuli uz već sad stalni Mediteranski festival knjige i Panonski festival knjige u Osijeku te udvostručili sredstva za programske djelatnosti potpori knjizi.“

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija i članica HDZ-a, u programu svoje stranke kao prioritet najavljuje osnutak centra za knjigu, po uzoru na HAVC. FOTO: Boris Scitar/PIXSELL

Kako ministrica pojašnjava, kada je riječ o djelatnostima tog centra, on bi kao neovisno tijelo provodio istraživanja s ciljem mapiranja stanja te predlagao strateška rješenja za unaprjeđivanje i mjere podrške. Centar za knjigu, kao samostalno tijelo, imao bi veće mogućnosti, uključujući i izvore financiranja za umrežavanje na međunarodnoj razini te za sustavnu i obuhvatniju promidžbu hrvatske knjige u inozemstvu:

„Kako sam ranije rekla, dugo se već promišlja o donošenju Zakona o knjizi koji bi bio podloga za osnivanje Centra. Prilikom izrade Zakona, potrebno je donijeti i procjenu financijskog učinka kroz koji bi se onda odredila i potrebna financijska sredstva za rad Centra. Osnivanje Centra dio je programa HDZ-a i kao i do sada sva predizborna obećanja će i izvršiti. Isto tako, ove godine obilježili smo završetak višegodišnjeg projekta ‘e-Kultura – Digitalizacija kulturne baštine’ sufinanciranog u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija putem kojeg smo realizirali novu digitalnu platformu eKultura – jedinog sustava koji ima trajnu pohranu i prezentacijski portal te podržava sve zajednice. arhivske, knjižnične i muzejske kao i svu građu. audio, video i 3D. Cilj tog projekta bio je okupljanje digitalne kulturne baštine u Republici Hrvatskoj te njezina bolja dostupnost javnosti, integrirano pretraživanje i pristup te trajna pohrana i zaštita. Dio tog projekta bila je i Kinoteka te smo kroz taj projekt osigurali nabavu nove opreme za digitalizaciju filmske građe, ali i edukaciju za djelatnike. U suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom i Hrvatskim državnim arhivom izradit ćemo strategiju osamostaljenja Kinoteke kao i plan za njen daljnji razvoj te osigurati adekvatni prostor/dvoranu za prikazivanje hrvatskih suvremenih i kinotečnih naslova.“

Mladen Tarbuk, jedan od 20-ak autora kulturnog programa SDP-a, tvrdi da HRT-u treba vratiti funkciju javnog servisa i da se kultura treba jače povezati s obrazovanjem. FOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

Hrvatska kinoteka utemeljena je kao nacionalni filmski arhiv Zakonom o kinematografiji iz 1976. godine i od 1979. godine kao zasebna cjelina djeluje u sastavu Hrvatskoga državnog arhiva. Financira se u sklopu programa Hrvatskog državnog arhiva, a jedan dio vezan uz restauraciju filmske baštine financira se i putem programa Hrvatskog audiovizualnog centra. Da bi se ispunila svrha zaštite i očuvanja baštine ona s mora koristiti, a filmovi se moraju gledati, što dovodi do potrebe za distribucijom i popularizacijom kinotečnih filmova među publikom, za što će Ministarstvo, kaže Nina Obuljen Koržinek, osigurati novi prostor. Time bi se stvorili uvjeti za funkcionalno ostvarenje misije i vizije Hrvatska kinoteke. Nina Obuljen Koržinek navodi još neke projekte u planu:

„Jedan od prioriteta sigurno je donijeti novi Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti koji će obuhvatiti sve one koji samostalno obavljaju umjetničke djelatnosti s posebnim naglaskom na mlade umjetnike, uvesti porezne olakšice kako bismo oživjeli tržište umjetnina te pomoći umjetnicima da budu konkurentniji na tržištu. Posebnu pozornost obratit ćemo stručnjacima u kulturi i ojačati ulogu strukovnim udrugama. Uz to, prema već predloženom konceptu tzv. tax credita u Zakonu o audiovizualnim djelatnostima koji je prošao prvo čitanje u Hrvatskom saboru, namjeravamo otvoriti mogućnost dodatnog financiranja u svim granama kulturne i kreativne industrije tako da se iznos sredstava uplaćenih kao razna fiskalna davanja investira u djelatnost, što će uz sve potpore koje smo do sada ostvarili dodatno doprinijeti kvaliteti i stvoriti povoljne uvjete razvoja i konkurentnosti hrvatskog kulturnog proizvoda na tržištu. U prvih mjesec dana nove vlade, planiramo uputiti u prvo čitanje u Hrvatski sabor Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara koji je već prošao prvo čitanje. Tim će se prijedlogom prvi put nakon dvadeset godina donijeti novi, suvremeni, cjeloviti zakon koji donosi administrativna rasterećenja uz istovremeno osuvremenjivanje provedbe mjera zaštite za sve vrste kulturnih dobara.“

Među prioritetnim investicijama je, kaže Nina Obuljen Koržinek, i dovršenje izgradnje druge scene HNK u Zagrebu te obnova i oprema zgrade Tvornice duhana Zagreb u Jagićevoj kao nove funkcionalne zgrade Hrvatskog restauratorskog zavoda koji će prvi put od osnutka djelovati na jedinstvenoj lokaciji:

„Podsjećam, Hrvatskom povijesnom muzeju smo pronalaskom novog prostora u bivšoj zgradi Hidrometeorološkog zavoda napokon riješili problem prostora, a Hrvatski muzej naivne umjetnosti riješili podstanarstva, obnavljajući novu zgradu, također na Gornjem gradu. Konstrukcijsku obnovu svih tih zgrada osigurali smo iz Fonda solidarnosti, a za cjelovitu obnovu iz NPOO-a. Do kraja godine očekujemo novi stalni postav Hrvatskog sportskog muzeju na novouređenoj lokaciji u Ilici 13.“

Marija Selak Raspudić iz Mosta kaže da se oni zalažu za to da nezavisna kultura dobije svoju scenu, svoje prostore. To treba biti na razini uključivanja lokalne vlasti, ali i na razini dugoročne državne strategije za kulturu koja još nije donesena:

„Naš prvi potez bi stoga bio upravo takva strategija koju je aktualna vlada odbila donijeti, da vidimo što su nam strateški kulturni prioriteti bili u fokusu. Ne možemo se dovesti u situaciju da zbog nepostojanja volje na državnoj razini postoje različite mogućnosti u pristupu kulturnim sadržajima i razvijanju sadržaja, pa i onih nezavisnih, u manjim sredinama, gdje neka lokalna vlast neće biti zainteresirana ustupiti neki prostor. Mi se zalažemo za to da se na državnoj razini to postavi kao strateški prioritet i da onda nezavisna kultura dobije scenu. Ono što treba osnažiti jest menadžment u kulturi jer moramo poticati samoodrživost predstava i drugih sadržaja. Iako dostupnost jest problem, za dobar kulturni proizvod ljudi će platiti ulaznicu. Postoje odlične komercijalne predstave manjih kazališta, nezavisnih organizacija. Taj menadžment u kulturi ne razvija se kako treba, a država treba osigurati temeljne preduvjete da bi neki kulturni sadržaj zaživio, poput prostora. Ali da bi taj sadržaj nastavio živjeti, to ovisi o njegovoj kvaliteti.“

Marija Selak Raspudić, urednica Mostova programa, kaže da se oni zalažu za to da nezavisna kultura dobije svoju scenu, svoje prostore. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Most će, ako dobije priliku nakon izbora, napraviti popis kapitalnih hrvatskih kulturnih projekata i identificirati koji su to, primjerice, značajni hrvatski umjetnici. Marija Selak Raspudić o tome kaže:

„Kad imate takav projekt, kad se odlučite kao država da će vam neki autor biti važan kao što je primjerice Marko Marulić, onda se takav ‘ciljani’ tip predstava, recitala i drugih sadržaja može daljnjim dotacijama financirati i dugoročno. Ti projekti postat će kapitalni kad svi postanemo svjesni da postoje, to će biti oni projekti koje će narod prepoznati koji će biti jasno definirani. Mi to danas u Hrvatskoj nemamo. To je ta dugoročna strategija koju trebamo. Kako nam se može dogoditi da ‘preskočimo’ 500. obljetnicu ‘Judite’ prije tri godine? I onda netom prije izbora ‘sjetili su se’ da ova godina može biti godišnjica Marulićeve smrti. To je zaista katastrofa, to nam se ne bi smjelo dogoditi, i neće ako ćemo imati kapitalne projekte. Kapitalni projekti odnose se na, primjerice, HAVC, na obnovu i rekonstrukciju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Kultura je dio identiteta i treba znati koji su to projekti koji će osnaživati hrvatski identitet.“

Ono što mostovci također smatraju iznimno važnim jest digitalizacija i – na taj način – veća dostupnost hrvatske baštine, kao i dostupnost arhivske građe. Umjetna inteligencija, s naglaskom na njezinu primjenu u kulturno-umjetničkom stvaralaštvu, također im je važna:

„Tu se nameće i pitanje autorskih prava i njihova zaštita, redefiniranje pojma autor, posljedice koje to ostavlja po kulturnu scenu. To se zrcali i na situaciju u medijima. Oko medija je važno reći tri stvari: javni servis HRT mora biti nezavisan, a njegovo nadzorno tijelo mora dobiti funkciju koja mu pripada, a ne biti ukras i servis vlasti. Dakle, jedan od prvih poteza moraju biti izmjene Zakona o HRT-u. Isto tako, treba urediti status slobodnih novinara, a novinarstvo u digitalnom okruženju jasno razgraničiti kroz zakone i sve druge akte, posebno tu mislim na sponzorirani sadržaj od klasičnog teksta. Tu su granice jako zamućene, a mi se zalažemo na transparentnost. Jako nam je važna dostupnost kulturnih sadržaja i institucija ranjivim društvenim skupinama. Tu treba ostvariti značajan napredak. Planiramo značajan iznos novca uložiti u energetsku obnovu kulturnih institucija, a s obzirom na aktualnu aferu koja potresa Ministarstvo kulture i medija – afera Geodezija – bit će potrebno napraviti temeljitu reviziju dosad potrošenog novca, da se vidi ima li dodatnih malverzacija u upravljanju kulturnim dobrima, pod izlikom hitne obnove nakon potresa. Proračun za kulturu treba barem udvostručiti, s obzirom na prioritete EU-a on je i dalje nedovoljan. Isto tako, obrazovanje i kultura idu zajedno, a sve to je motor gospodarstva, dakle baziramo se na razvojnoj, a ne reproduktivnoj ekonomiji. Važan je taj multidisciplinarni pristup, inovacija.“

Urša Raukar-Gamulin iz Možemo! smatra da kultura mora biti povezana s odgojem i obrazovanjem, ali i s gospodarstvom, turizmom, socijalnim politikama, jer je ključna za pronalaženje načina razvoja. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL

I Mladen Tarbuk, koji je jedan od 20-ak autora kulturnog programa SDP-a, smatra da se kultura treba jače povezati s obrazovanjem, a i on tvrdi da HRT-u treba vratiti funkciju javnog servisa. Tarbuk je rekao da postoje tri glavne odrednice SDP-ova kulturnog programa:

„Prva je jačanje kulturnog amaterizma koji je osnova za svako razmišljanje u kulturi, a nažalost danas je propao. Potrebno je i više novca i više takvih događanja, prije svega treba ojačati organizacijsku strukturu. Postoji Hrvatski sabor kulture koji nije napravio svoj posao, a to je koordinacija i razvijanje kulturnog amaterizma na području cijele Hrvatske. Dostupnost je usko povezana s tim, jer jačanjem kulturnog amaterizma jačate i dostupnost kulturnih sadržaja. Paradoks je da novca ima, sadašnjoj ministrici se ne može zamjeriti ništa po tom pitanju, novca je više. Samo je pitanje je li on dobro raspoređen, a očito nije. Nismo se maknuli od 1995. i politike ministra Bože Biškupića, kad puno njih dobije po malo. To nije dobro, to znači da je kupljen socijalni mir, ali nema razvoja.“

Druga važna točka SDP-ova programa jest kurikul, odnosno izmjena kurikula. Tarbuk kaže da to znači povratak umjetničkih predmeta u škole, oni danas jesu u školama, ali djeca uče napamet o bojama ili o povijesti glazbe umjesto da slikaju ili pjevaju:

„Ako govorimo o tome da postoji plan za uvođenjem cjelodnevne nastave, onda se zalažemo za to da se umjetnički predmeti, pa i Tjelesna i zdravstvena kultura, održavaju u drugom dijelu dana, recimo to tako. Prvi dio nastave bio bi rasterećen od tih kreativnih predmeta, ali bi se onda kroz poslijepodne održavala nastava tih predmeta. To bi bilo aktivno bavljenje takvom vrstom nastave – slikanje i drugo likovno izražavanje, pjevanje, sviranje, radionice, dramska sekcija, recitiranje. Trebalo bi ‘pomaknuti’ taj umjetnički dio kurikula u aktivnu sferu bavljenja time. I na tom primjeru vidljiv je kroničan nedostatak povezivanja kulture i obrazovanja, posebno znanosti. Vi u Hrvatskoj nemate pravih umjetničkih stipendija. Kad ste znanstvenik još se možete nečemu nadati, ali kao umjetnik nemate šanse zato što ste kao student Likovne ili Muzičke akademije u sustavu znanosti, a ne kulture. To govorim iz prve ruke, kao dugogodišnji profesor na Muzičkoj akademiji.“

Treće važno područje interesa SDP-a i stranaka u koaliciji Rijeke pravde jest Hrvatska radio-televizija. Ona, kako smatraju, mora prije svega biti javni kulturni servis, informativna uloga joj je sekundarna, HRT treba stvarati kulturne vrijednosti.

Izbor kulturnih vijeća treba mijenjati, smatraju u SDP-u, treba depolitizirati kulturni sustav:

„Ne vidim potrebu da se politika imalo petlja u kulturu, ima se ona u što petljati, a to sigurno nije kultura. To tko vodi HNK ili muzej, ne bi trebalo politici biti važno, ne vidim zašto bi to bilo povezano s ikakvom političkom opcijom. Prije su ipak postojala upravna vijeća, kazališna vijeća, ako ništa barem je postojao provizorij da je netko nešto mogao reći. Danas je to ‘mesarski’ uklonjeno iz zakona i prepušteno u ruke lokalnim vlastima. To nije zdravo, ne može gradonačelnik birati ravnatelja kulturnih institucija. Danas su stvari postavljene tako da ministar nije obvezan slušati mišljenje ili sugestije kulturnih vijeća, to je opasno. Kad je, primjerice, ministar kulture bio Antun Vujić, ljudi su se na te pozicije postavljali iz samih stručnih udruga. Ja sam bio na čelu vijeća za glazbu i sa mnom je u vijeću sjedio Paulo Sfeci, koji je svjetonazorski na posve suprotnom spektru. Ako smo se nas dvojica složili oko nekog pitanja, onda to znači da je odluka dobra. Nikad se ministar u te odluke nije miješao, to bi trebalo vratiti.“

Slično mišljenje oko izbora članova u kulturna vijeća kao i o ulozi HRT-a ima i Urša Raukar-Gamulin iz stranke Možemo!. U njihovu programu za kulturu presudna su tri stupa:

„Prvo je održivost, a to znači da se trebaju značajno povećati sredstva za programe, za uvjete rada i za distribuciju. Važna nam je i dostupnost, to je drugo. Kultura ne smije biti dostupna samo urbanim središtima i većim mjestima, već treba doći do najudaljenijih mjesta naše države. To treba napraviti na način da se ulaže u infrastrukturu, da se proširi mreža kulturnih centara i da se naprave programi po uzoru na program koji smo mi napravili u Zagrebu i koji je vrlo uspješan, a to je kultura u zajednici. Onda je to kultura koja se disperzira. U Zagrebu smo osnovali i novu ustanovu – Novi prostori kulture – koja mapira sve moguće prostore za kulturu, radi popravke i rekonstrukcije objekata i stvara nove prostore za kulturu. To je važno ne samo za izvođenje programa jer za nas kultura znači otvaranje dijaloga, slušanje, razumijevanje, uključivanje svih marginaliziranih skupina, ranjivih, zaboravljenih i zapostavljenih. Kultura u koju su građani uključeni, a ne koju samo konzumiraju. Treba osnažiti mrežu centara za kulturu jer je sve nekako zaspalo. Lokalna zajednica, ali ni državna politika, ne prepoznaje u takvim prostorima velike mogućnosti uključivanja građana i disperzije sadržaja.“

Treća bitna točka programa za kulturu stranke Možemo! je relevantnost kulture. Kultura, tvrdi Urša Raukar-Gamulin, ne smije biti izdvojeno područje:

„Ona mora biti povezana prije svega s odgojem i obrazovanjem, ali i s gospodarstvom, turizmom, zdravstvom, socijalnim politikama, jer sa svojim inovativnim pristupom i kreativnim rješenjima sasvim sigurno u svim tim područjima može biti ključna za pronalaženje novih načina razvoja. Već desetljećima nezavisna scena živi i djeluje u uvjetima prekarnog rada. Važno je, zbog toga, osigurati prostor za izvođenje, treba poraditi na značajnijem poboljšavanju statusa samostalnih i slobodnih umjetnika. Mi smo se nakon 13 godina nepravde konačno u Saboru izborili za to da se samostalnim umjetnicima vrati koeficijent koji je zaboravljen 2010., jer su antirecesijske mjere 2008. zahvaćale sve, ali svima je 31. prosinca 2010. vraćen koeficijent osim slobodnim umjetnicima. Taj koeficijent je vraćen na staro, dakle na 1,2. Ali osim ponovne revizije koeficijenata treba obratiti pozornost i na uređivanje njihova statusa po pitanju zdravstvenog osiguranja jer poznato je da ti umjetnici imaju pravo na bolovanje tek nakon 40 dana. Jako puno je, stoga, segmenata koji se trebaju urediti kad su u pitanju naše kolege na nezavisnoj sceni. Ta je scena najranjivija i tu treba zaista puno više napraviti.“

Možemo! planira uvesti vaučere za građane i građanke koji bi bili subvencionirani. Oni bi na taj način imali priliku posjetiti kulturne događaje jer nije samo pitanje geografske udaljenosti već je mnogo naših sugrađana i sugrađanki siromašno. Nemojmo zaboraviti, kaže Urša Raukar-Gamulin, da je 20 posto hrvatskih građana na rubu siromaštva ili je siromašno. A bez kulture život postaje siromašan. Kad su u pitanju izbori članova kulturnih vijeća, Možemo! stoji iza toga da se sva zakonska rješenja trebaju raditi u širokoj javnoj raspravi:

„Mi smo u Plan razvoja kulture do 2030. u Zagrebu uključili nekoliko desetaka zainteresiranih stručnih ljudi, podijeljenih u nekoliko radnih skupina po područjima kulture. Nekoliko mjeseci organizirali smo radionice, rasprave, taj program nije smislilo dvoje ljude već je zaista rezultat široke baze i javne rasprave. Ono što nedostaje u hrvatskim zakonima, pa tako i onima vezanima uz kulturnu politiku, jest široka javna rasprava, razgovor s kulturnjacima o tome kako najbolje urediti sustav. Ono protiv čega smo u svim zakonima koji su doneseni, o muzejima, arhivima, ustanovama, kazalištu, jest to da jedan čovjek – gradonačelnik ili župan – imenuje i ravnatelja i članove upravnih ili kazališnih vijeća jer ona bi trebala nadzirati rad ravnatelja. Ovakav način organizacije gubi svaki smisao, jer ako je skupština ili gradsko vijeće osnivač neke ustanove onda neka imenuju upravna vijeća ili kazališna vijeća. Može onda, primjerice, gradonačelnik imenovati ravnatelja, ali neka demokratska ravnoteža naprosto mora postojati.“

Zlatko Hasanbegović u svom kratkom mandatu ministra kulture ukinuo je financiranje neprofitnih medija, pokušao je smijeniti Vijeće za elektroničke medije, a smijenio je i ravnatelje nekih institucija. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

I Urša Raukar-Gamulin dotaknula se HAVC-a. Smatra da je hrvatski film jedno od područja u kojem nedostaje novac jer je prema nacionalnom planu do 2025. koji još nije donesen trebalo biti snimljeno osam filmova:

„Novac je bio dostatan za šest filmova, ali velik je problem to što sredstva koja dobiju mnogima nisu dovoljna, nego se godinama muče da zaokruže financijsku konstrukciju, a neki nažalost moraju i vratiti novac jer se nisu uspjeli ‘pokriti’. Nacionalnu kinematografiju sa svega šest filmova godišnje ni na koji način ne možemo pozdraviti, treba više novca HAVC-u. Jedan od primjera je Hana Jušić, dokazano sjajna mlađa redateljica, nakon izvanrednom prvog dugometražnog filma ‘Ne gledaj mi u p’jat’ ne može zatvoriti financijsku konstrukciju za film koji snima. To je zaista porazno.“

HAVC, HRT i nezavisna scena u fokusu su i Zlatku Hasanbegoviću iz stranke Blok za Hrvatsku, koja je dio koalicije Domovinskog pokreta. Bivši ministar kulture, koji je tu funkciju u vladi Tihomira Oreškovića obnašao svega osam mjeseci, počeo je time da je njegovo ime i prezime i njegovo ministarsko djelovanje ujedno i njegov program. To, naravno, znači da će – ako ponovno bude ministar kulture – nastaviti tamo gdje je stao. A njegovi ministarski potezi posebno su se ticali neprofitnih medija kojima je ukinuo financiranje, pokušao je smijeniti svih šest članova Vijeća za elektroničke medije na čelu s Mirjanom Rakić, a i smijenio je ravnatelje nekih kulturnih institucija te postavio ‘’svoje’’ ljude. Za Nacional je rekao:

„Ministar nije kulturni teoretičar, kulturni komesar niti estetski arbitar već u prvom redu politička figura koja provodi određenu državnu kulturnu politiku. Primijetio sam da su programi besplodna i beživotna teoretiziranja. Ključ nije u programu već u osobi koja provodi taj program. Iz mog ministarskog djelovanja može se nazrijeti u kojem smjeru bi se kretala kulturna politika. Ključno obilježje hrvatske kulture jest da je ona u prvom redu institucionalna kultura, što znači da temelj hrvatske kulture leži u ustanovama. Jer ako je toliko spominjana nezavisna scena nezavisna onda je neovisna, živimo u slobodnoj zemlji. Ako je na ‘sisi države’, onda je to samo još jedan od pojavnih oblika ovisne scene. Iz toga su dvije ključne riječi u relevantnom ministarskom djelovanju – kadroviranje i financiranje. Dakle, zadaća je ministra na pravi način kadrovirati i raspoređivati javni novac. To ne znači da neovisna scena ne bi dobila novac, ona temeljem stanovitih estetskih i kulturno-političkih kriterija treba uživati potporu, ali se ne može temeljiti na državnoj potpori i javnom novcu jer je u tom slučaju ne bismo mogli nazivati neovisnom. U Pragu, primjerice, postoji stotinjak kazališta, sva su privatna i sva žive od vlastitog rada. Stoga fokusirati pitanje neovisne scene kao temelj hrvatske kulturne politike je apsurd, to je samo jedno od pitanja koje se treba urediti. Spominje se i riječ izvaninstitucionalna, ali ne može se niti tako nazvati jer bi u tom slučaju mogla biti samo parainstitucionalna. Posebno stoga što na toj neovisnoj sceni vidimo iste aktere koji su jednom nogom institucionalni, a drugom izvaninstitucionalni. Kako oni mogu biti nositelji ičega?“

Iznio je još nekoliko stvari koje vidi problematičnima. Nije mu jasan razlog preimenovanja dosadašnjeg ministarstva kulture u sadašnje Ministarstvo kulture i medija. Ali kada je već tako, u njegovu su fokusu dva ključna pitanja:

„Prvo je pitanje uloge i djelovanja HRT-a i jedna od prvih mjera buduće hrvatske vlade treba biti razrješenje postojeće uprave HRT-a i donošenje novog zakona, a upravo HRT treba – s obzirom na to da se financira javnim novcem – biti jedan od instrumenata državne kulturne politike. Ona to nije, ona je loša kopija komercijalnih televizija koje proizvode kulturno smeće. Uz to je, naravno, povezano i pitanje kulturnog, obrazovnog, znanstvenog, dječjeg programa. Kao drugo važno pitanje vezano za medije koje me zaokupljalo i u kratkotrajnom ministarskom mandatu jest pitanje HAVC-a. I dalje zagovaram potrebu korjenitih promjena zakonskih rješenja oko HAVC-a. Postojeći HAVC treba demontirati kao oblik zakonski institucionalizirane klijentelističke koruptivne mreže u rukama određenih producentsko-scenarističkih koterija koje od države očekuju da bude samo bankomat. Ministarstvo, dakle država, ne može biti bankomat već treba imati ključnu ulogu u oblikovanju i provođenju državne kulturne politike i njezinih ciljeva. Javni interes nije javnim novcem financirati bilo koju vrstu ekshibicionizama sumnjive estetske i kulturne vrijednosti. Time ne zagovaram ikoji oblik cenzure, ali svatko može pronaći novac na tržištu. Država koja financira nekoga ne može biti bankomat bez ikakvih kriterija. HAVC je igračka u rukama svima poznatih lobija, to treba prekinuti.“

Kad su u pitanju izbori članova kulturnih vijeća, i Hasanbegović tvrdi da se to mora mijenjati. Kaže da smo došli u situaciju da je, zbog konkretnih kadroviranja u HNK u Splitu i HNK u Rijeci dodatno marginalizirana uloga gradskih vijeća i zagrebačke Gradske skupštine. Zašto? Zato da bi se ministričini prijatelji i prijateljice mogli lakše uhljebiti, zaključio je Hasanbegović.