U Zagrebačkom kazalištu mladih 13. svibnja bit će premijerno izvedena predstava “Folk Acts”, autorski projekt Saše Božića i Petre Hrašćanec za glumicu Natašu Dangubić i kavansku pjevačicu Višnju Vitas. Dvije izvođačice na sceni suprotstavljaju različite medije, različita iskustva i intimne svjetove koji nastaju iz prakse bavljenja vlastitim poslom.

Petra Hrašćanec Herceg, jedna od najcjenjenijih i najnagrađivanijih plesnih umjetnica i koreografkinja, diplomirala je na Experimental Academy of Dance u Salzburgu. Tijekom studija usavršavala se u području suvremenog plesa i koreografije na seminarima, radionicama, rezidencijalnim programima u zemlji i inozemstvu te radila s mnogim vrsnim plesnim umjetnicima i pedagozima. Od 2009. umjetnička je ravnateljica zadarskog festivala Monoplay, a 2012. osnovala je vlastitu umjetničku organizaciju 21:21. Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta 2012. za najbolju plesnu izvedbu sola “Love will tear us apart” u vlastitoj i koreografiji i Saše Božića. Od 2014. docentica je na Akademiji dramske umjetnosti na Odsjeku suvremenog plesa.

U intervjuu za Nacional Petra Hrašćanec Herceg priča o folk i “trash” kulturi koja je zavladala Hrvatskom te o situaciji na plesnoj sceni.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili u predstavi “Folk Acts” pozabaviti fenomenom folk glazbe?

Predstava “Folk acts” diplomski je ispit studenta Maria Gigovića na odsjeku produkcije pri Akademiji dramske umjetnosti i kao takva je naručena. Saša Božić i ja bili smo pozvani da obradimo određenu temu, a svoj interes nalazimo u stvaranju predstave koja se bavi proučavanjem pojma zabave i načina izvođenja u kazalištu. U tom smislu fenomen folk glazbe samo je sredstvo, a ne i sadržaj onoga čime se bavimo.

NACIONAL: Kako je koncipirana predstava? Je li zamišljena kao “za” i “protiv” folka?

Predstava je koncipirana kao upoznavanje i suprotstavljanje glumice Nataše Dangubić i kavanske pjevačice Višnje Vitas. U tom susretu saznajemo detalje o njihovim poslovima, u čemu se razlikuju i po čemu su slični, a “za” i “protiv” ostaje u prostoru publike. Nije nam cilj prezentirati rješenja ili parole oko kulture turbo folka, već ponuditi iskustvo upoznavanja aktera folk scene na osnovi čega svatko zauzima ili ostaje pri svom stavu. Kao i inače, u našim predstavama publika preuzima aktivnu ulogu u procesu izvedbe.

NACIONAL: Koliko je folk sad već duboko ukorijenjen u hrvatsko društvo i kako je do toga došlo?

Čini mi se da zapravo ne razumijem do kraja razmjere konzumacije folk glazbe među generacijama jer se ne krećem u takvim krugovima. Svejedno, mislim da je duboko ukorijenjen i da se interes povećava u posljednjem desetljeću. Različiti mediji danas oblikuju mišljenje. U čemu se razlikuju odlazak na folk večer i gledanje emisije “Ljubav je na selu”? Nije li to ista vrsta konzumiranja nekog oblika zabave koji ne opterećuje dodatnim sadržajima, problemima, pitanjima? U razgovoru s mladim ljudima, nekima koji su i naši studenti, saznala sam da je kultura “trasha” danas “in” jer je neka vrsta pobune. Pitanje je kakve i protiv čega se bunimo.

• ‘PRIPAJANJE PLESNOG CENTRA ZKM-u ishitreno je i nedorađeno rješenje kakvih je plesnoj sceni već stvarno dosta. Epilog svega je prebacivanje krivnje i odgovornosti na druge’

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o folku?

Nemam mišljenje o folku, što je također vrsta mišljenja ili stava. Ne slušam folk glazbu i osobno svoj koncept zabave ne konzumiram kroz taj aspekt. Pritom razumijem i dopuštam da je to nekome zabavno i potrebno kao, primjerice, čitanje “žutog” tiska. Svatko je odgovoran za način na koji troši svoje slobodno vrijeme, a eventualno bismo mogli pričati o načinima na koji kroz obrazovanje radimo na ponudi drugih sadržaja.

NACIONAL: Koliko vi kao koreografkinja, ali i ostali kazališni i umjetnici uopće, možete utjecati na činjenicu da je folk ušao u mainstream kulturu i smatrate li to uopće važnim? Što mladi mogu naučiti?

Folk je danas pitanje mode, a ne nužno kvalitativnog odabira žanra glazbe. Pitanje je cijelog čina konzumiranja folka, odlaska u klubove, određenog načina odijevanja, odbacivanja normi. Ljudi koji idu u kazalište, čak i oni koji se bave kazalištem, idu ponekad “na cajke”. To je možda bitnije pitanje pri velikim analizama fenomenološke pojave folka. Kazalište uvijek ima moć pa tako i moć preispitivanja društvenih vrijednosti, ali ono je uvijek u direktnom obraćanju korisniku, gledatelju. Upravo zato se u predstavi suzdržavamo od komentara. Komentar “Ne valja ići na cajke” možda je i razlog rasta populacije koja danas to želi konzumirati.

NACIONAL: Dugogodišnja ste pripadnica plesne scene. Kako komentirate situaciju oko Zagrebačkog plesnog centra i epilog svega?

Nažalost, situacija oko Plesnog centra je problematična od početka. Pogrešan model, pravni, operativni i financijski, bio je razlog pobune plesne scene prije osam godina. Nažalost, zbog jednako pogrešnih odluka sada prijeti oduzimanje tog resursa plesnoj sceni. Pripajanje plesnog centra ZKM-u ne čini uslugu nikome pa ni ZKM-u. Izjave u kojima nas se uvjerava da će biti bolje nisu podržane nikakvim konkretnim primjerima niti su vezane za praktična pitanja samog funkcioniranja. Usudila bih se reći da su potpuno ishitrena i nedorađena rješenja na prvu loptu kojih je plesnoj sceni, ali i ukupnoj umjetničkoj profesiji, već stvarno dosta. Epilog svega je prebacivanje krivice i odgovornosti na druge, dok se u međuvremenu provode pogubne odluke za cijelu jednu struku.

NACIONAL: Hoće li plesna scena poduzimati neke akcije protiv takve odluke gradonačelnika?

Plesna scena poduzima i poduzimat će sve što može ne bi li se takva odluka revidirala kroz niz argumenata koje smatramo važnima i potrebnima za daljnje funkcioniranje. Autonomija i samoodrživi financijski model mogući su u ZPC-u zapravo realno s vrlo malim izdacima Grada. Šteta što oni ne dijele moje mišljenje. Potrebna nam je stabilna institucija koja nudi produkcijske i koprodukcijske aspekte rada te omogućuje produkciji plesa nesmetani opstanak u Hrvatskoj, a to nikako nije priključenje ZKM-u. Ako ipak dođe do takve odluke – jer znamo kako završavaju svi pritisci javnosti u nekim sličnim scenarijima – sigurna sam da će vodstvo ZKM-a u suradnji s profesionalnim plesnim udrugama iznaći način za zaštitu osnovne namjene ovog objekta. Isto tako, nadam se da ćemo svi dočekati neka bolja vremena i da se u međuvremenu nećemo svi odseliti u neke sretnije krajeve.

NACIONAL: Znači li ovakva odluka, kao što neki govore, ponovnu marginalizaciju plesne scene i plesa?

Ponovnu marginalizaciju plesa? Postoji li vrijeme u kojem ples nije marginaliziran? Pa mi pričamo o ukidanju jedine institucije koja je uopće namijenjena plesu, a ne o tome da otvaramo još tri takva objekta. Koliko kina ima u Zagrebu? Koliko galerija? Koliko kazališta? Radim na ADU, na Odsjeku plesa, gdje ove godine završava prva godina BA studenata i pitam se gdje će i kako raditi, čime će plaćati račune. Ne postoji mogućnost zaposlenja samo kao izvođač, plesač. Pa što bi bilo da isti prijedlog koji su dali plesnoj sceni daju nekom kazalištu? Evo, izvolite, mi ćemo vam plaćati režije, a evo vama zgrada, bez zaposlenja, tehnike, programske podrške. Pitam se koje bi kazalište opstalo na takvom entuzijazmu? Uz rezultate koje plesna scena međunarodno ima kao izvozni proizvod, sve ovo smatram sramotnim. Nažalost, kao i kod folka, pitanje ostanka u Hrvatskoj samo je pitanje osobne odluke.