Arthur Rubinstein u svojoj autobiografiji “Moja mladost” piše kako je u Berlinu učio kod profesora Karla Heinricha Bartha kad ga je on, s obzirom na to da je imao problema s vlastitim uzdržavanjem, uputio na kućna muziciranja. Zahvaljujući preporukama započeo je svirati u kućama bogatijih obitelji. Uglavnom je svirao za razne obiteljske obljetnice, imendane i praznike ili bi stvarao ugodu obiteljima tijekom nedjeljnih objeda. Poslije bi ostao na objedu te dobio honorar, a ponekad i artefakt iz obiteljske riznice. Zbog sviranja u intimnim, elitnim krugovima društva, Rubinstein je dobio priliku uzdići se u sam vrh glazbene hijerarhije i osigurati si lagodnu egzistenciju na kakvu većina umjetnika ne može računati.

Današnji muzičari ponekad održavaju takve kućne koncerte kako bi se riješili treme od nastupa pred publikom. Ti mali i intimni koncerti svojevrsna su priprema za puno veće, svečanije dvoranske koncerte na kojima, za razliku od kućnih koncerata, ne mogu birati publiku.

Kućno muziciranje, osim što posjeduje humanost i edukativni karakter, razvija i jednu socijalnu kulturu višeg stupnja. Razgovori koji su se vodili prije i uoči koncerata stvarali su atmosferu intelektualnog salona. Iako kućni prostori ne posjeduju grandioznost i snagu koncertnih dvorana, oni imaju toplinu i intimnost te stoga i kulturno okrjepljuju.

Kućna i salonska muziciranja u Zagrebu imaju dugu tradiciju. Najviše se istaknuo salon obitelji Očić, koja već 600 godina živi na istoj adresi, Lašćinskoj cesti u Zagrebu, a posljednjih 25 godina održava koncerte za privatnu publiku. Budući da se prenose na Trećem programu HRT-a, dostupni su svima. U salonu Očić njeguju se solistički koncerti i komorno muziciranje najrazličitijih ansambala, od dueta do kvarteta i kvinteta te vokalnih ansambala. Od ostalih obitelji koje njeguju tu tradiciju ističu se i obitelji Rucner i Bastajić.

‘Radijski prijenos koncerata ‘Iz salona Očić’ u prosjeku prati više od 10.000 ljudi, a na jesen kreće 25. sezona. Svake sezone održimo po osam koncerata’, kaže Ljerka Očić

Ljerka Očić pokrenula je organiziranje kućnih muziciranja osnutkom Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan. Iako je Društvo bilo osnovano s ciljem očuvanja hrvatske orguljaške baštine, Ljerka Očić smatrala je da je potrebno tu osnovnu namjeru proširiti i u vlastitom domu organizirati privatne koncerte za članove tog društva. Na drugom koncertu Branko Magdić s Hrvatske radiotelevizije uočio je posebnost takvih izvedbi i uslijedila je suradnja. Od 1995. godine održava se koncertni ciklus koji je postao značajan dio zagrebačke glazbene scene, a Treći program Hrvatskog radija uživo prenosi koncerte iz kuće obitelji Očić. Ljerka Očić o tome je rekla:

“Na početku suradnje s HRT-om osmislili smo koncertnu sezonu i bilo je devet ili deset koncerata kroz sezonu. Na jesen kreće 25. sezona i dosad je održano preko 250 koncerata koji su svi bili prezentirani javno na Hrvatskom radiju. Svake sezone imamo po osam koncerata, na kojima su nastupili svi eminentni glazbenici, od ansambla Lado do Zagrebačkih solista i kvarteta te Puhačkog simfonijskog orkestra Hrvatske vojske.”

Koncerti u organizaciji obitelj Očić generalno se održavaju u njihovu domu, dok se posljednji koncert sezone, u lipnju, odvija u arboretumu obitelji Očić. Koncerti u vrtu omogućuju prisustvo brojnije publike.

Radijski prijenos koncerata naslovljen “Iz salona Očić” u prosjeku prati preko 10.000 ljudi, a program nastaje u dogovoru s Brankom Magdićem. “Imali smo Cubismo dok je bio popularan, imali smo i jazz večeri, kao i vlastitu varijantu cabareta. Iduće sezone očekujemo i nastup Lidije Bajuk, kantautorice etno glazbe”, najavila je Očić. Cilj je osigurati nastupe vrhunskih umjetnika, bez obzira na segment u kojem djeluju. “Nije jednostavno u kontinuitetu održavati veliki broj koncerata na visokoj razini. Zahtjevno je pretvarati vlastiti prostor u javni. U mojoj obitelji uvijek se muziciralo, tako da su ti koncerti prirodni nastavak tradicije”, rekla je Očić.

Zoran Zadravec, gitarist i član – uz Ivana Medvidovića – dueta 2Guitars, već 25 godina u svojoj kući održava privatne koncerte. “Htio sam postići veću kondiciju u sviranju i riješiti se treme pred publikom. Javio sam prijateljima i znancima da ću im, kad su raspoloženi, nešto odsvirati. Uskoro su me pozivali roditelji mojih učenika da im održim solistički koncert ili duet s njihovim djetetom. U finijim obiteljskim interijerima svirao bih komorni program koji je bio sastavljen od nekoliko baroknih djela i koncerte bih završavao španjolskim djelima koja imaju dodirne točke s klasičnom školom španjolske gitare.”

Zoran Zadravec smatra da je za izgradnju kulture kućnog muziciranja, koja pomaže da se čovjek obrazuje i postane vrhunski glazbenik, bitan postament i ambijent. Čovjeku je potreban adekvatan temelj kako bi se mogao posvetiti ozbiljnoj glazbenoj naobrazbi. Ako mu materijalni uvjeti nisu zadovoljeni i ako ga more i guše druge brige, on nikad neće ostvariti vlastiti glazbeni potencijal. Stoga su najveći glazbeni doprinosi uvijek pripadali elitama koje su imale privilegiju posvetiti se glazbenom zanatu. No ta činjenica ne smije biti prepreka da glazba dopre i do prosječnog čovjeka.

Zadravec je istaknuo da su njegovi kućni koncerti često stilski neograničeni i vode se načelom “ono što znaš odsviraj najbolje što možeš”. Iako glazbenici uglavnom znaju svirati više od jednog instrumenta, na kućnim muziciranjima nastupit će samo na jednom instrumentu, i to onome na kojem su najbolji. Cilj je da se svako kućno muziciranje pretvori u unikatno iskustvo. Ne ide se u kriterije maksimalne kvalitete, nego na sviranje onog čime si najbolje ovladao.

Zlatno doba muziciranja u Zagrebu bilo je u 19. stoljeću. “Prije je privatno muziciranje bilo za vlastiti gušt i za prijatelje i nije bilo u formi koncerta kakvim ga danas smatramo”, rekla je Nada Bezić, muzikologinja, voditeljica knjižnice Hrvatskog glazbenog zavoda i autorica knjige “Glazbene šetnje Zagrebom”. S osnutkom Hrvatskog glazbenog zavoda, tada znanog kao Društvo prijatelja muzike, 1827. godine počinju izvedbe prvih javnih koncerata. Posebnost tih koncerata bila je u tome što je iza njihove organizacije stajalo jedno građansko društvo, a ne Crkva, država ili aristokracija. To je predstavljalo veliki preokret za građanstvo koje u 19. stoljeću muzicira više nego i u jednom ranijem razdoblju.

Godine 1829. osnovana je prva javna glazbena škola pod okriljem Glazbenog zavoda, što je omogućilo građanstvu da se počne glazbeno obrazovati i potom održavati svirke i koncerte u vlastitim prostorijama. Među najpopularnijim instrumentima bile su gitara i citra. “Bilo je potrebno da građanstvo ojača i nauči se. Broj škola i privatne poduke rastu tijekom druge polovice 19. stoljeća sve do Velikog rata. Nakon rata ljudi su imali drugih briga i bilo je potrebno ponovno pokrenuti glazbena društva nakon što im je Austro-Ugarska zabranila rad tijekom sukoba. Tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća živi se užurbanije te se pojavljuju novi mediji poput radija, što je dovelo do preporoda muziciranja”, rekla je Nada Bezić. Vratilo se razdoblje glazbenih salona.

Dragica Marković, žena Franje Markovića, filozofa i književnika, učila je svirati klavir kod oca njemačke pijanistice i skladateljice Clare Schumann, Friedricha Wiecka i s mužem je kod kuće muzicirala. Nastupala je i javno u dvorani pjevačkog društva Kolo. “To je tipičan primjer organiziranja koncerata preko građanskih društava. Predstavlja prelazak iz intimnog i privatnog salona u javne prostorije”, objasnila je Nada Bezić.

Iako kućni prostori nemaju grandioznost i snagu koju imaju koncertne dvorane, oni imaju toplinu i intimnost te stoga i kulturno okrjepljuju

Između Prvog i Drugog svjetskog rata glazbeni saloni bili su još uvijek aktivni. Dom Rudolfa Matza, violončelista, i njegove supruge Margite, prve suvremene hrvatske čembalistice, bio je mjesto druženja prijatelja i svjetski poznatih glazbenika, među kojima je bio i svjetski poznati violončelist Mstislav Rostropovič. Stan u Mesničkoj 15, s pokućstvom, knjigama i instrumentima, ostavljen je Muzeju grada Zagreba kako bi se u njemu osnovala Zbirka Margite i Rudolfa Matza.

Nakon Drugog svjetskog rata kućna muziciranja polako zamiru. Mnogi prostori koji su prije služili za koncerte bili su zauzeti ili eksproprijacijom dani u javno vlasništvo. Posjedi bogatijih obitelji, koje su uglavnom održavale koncerte, oduzeti su. Novi stanovnici Zagreba, pristigli uglavnom iz ruralnih područja, nisu bili upoznati s tradicijom kućnog muziciranja.

U ulici Pod zidom na broju tri bio je stan Božidara i Karle Kunc. Božidar Kunc vodio je Operni studio na Muzičkoj akademiji pa su ga često pohodili prijatelji i studenti glazbe. Redovito je dolazila i njegova sestra Zinka, tada već proslavljena sopranistica.

Anka Gvozdanović, nakon smrti supruga 1926., preuredila je svoju kuću i vrt na Gornjem gradu i priređivala kućne koncerte i plesove. Stan je darovala gradu Zagrebu, a zatim je predan na upravljanje Muzeju za umjetnost i obrt. Od 2011. do 2014. u Palači su se ponovno priređivali koncerti u ciklusu Glazbeni salon Gvozdanović. Palača je sačuvala svoje ruho još od 1650. godine, ali je 2014. zatvorena zbog problema s električnim instalacijama.

Tradicija muzičkih salona zadržala se, s malim prekidima, do današnjih dana, zahvaljujući angažmanu pojedinih glazbenika i njihovih obitelji.