Gerilac, državnik i jedan od najživopisnijih čelnika moderne povijesti u subotu slavi 90. rođendan. Velika većina Kubanaca ne poznaje život bez čovjeka kojeg jednostavnu zovu – Fidel.

“Svima će nam jednom doći čas”, rekao je Fidel Castro na kongresu Komunističke partije u travnju, proglasivši vlastitu smrtnost. To je bilo dovoljno da nekoliko delegata zaplače.

Velika većina Kubanaca nije nikada živjela bez Fidela.

Tijekom svoje vlasti od 1959. do 2006. prkosio je desetorici američkih predsjednika. Uspostavio je komunistički režim pred vratima Sjedinjenih Država i navodno preživio 600 pokušaja atentata.

Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1926. u Biranu na istoku Kube, u izvanbračnoj vezi španjolskog useljenika koji je postao veleposjednik Angela Castra i njegove sluškinje. Poslije Fidelova rođenja njegovi roditelji ozakonili su svoju vezu.

Školu je pohađao zajedno s djecom najamnih radnika na farmama i od ranog djetinjstva svjedočio siromaštvu u kakvom je živjela većina Kubanaca.

Studirao je pravo u Havani i odmah se upleo u politiku na fakultetu. Mladi Castro nije tajio svoje ambicije. Kolegama je govorio da želi “slavu i ugled” i nije ni izbliza živio kao spartanski revolucionar, nosio je fina odjela i vozio kabriolet.

Po završetku studija otvorio je odvjetnički ured, ali mu je politika ostala strast. Godine 1952. natjecao se za mjesto u parlamentu, ali je puč pod vodstvom Fulgencija Batiste spriječio izbore.

Batistina diktatura zaustavila je Castrovu garađansku karijeru i pretvorila ga u revolucionara.

Već godinu poslije Castro i šačica drugova napali su vojarnu u Santiagu. Pokušaj udara bio je tako loše planiran da ga je vojska s lakoćom osujetila. Urotnici su uhićeni.

“Osudite me. Briga me. Povijest će me odriješiti”, rekao je prkosni Castro sucima.

Osuđen je na 15 godina, ali je pušten nakon dvije pošto je Batista proglasio opću amnestiju. S bratom Raulom otišao je u Meksiko i tamo počeo graditi novu revolucionarnu grupu.

U egzilu je upoznao i mladog argentinskog liječnika Ernesta Chea Guevaru, koji će mu kasnije postati suborac, i učio se taktikama gerilskog ratovanja.

Castro se vratio na Kubu jahtom Granma 1956. godine. U zemlju je doveo još 81 gerilca. Nakon početnih poraza i gubitaka, skupina je polako dobivala na brojnosti i na zamahu.

Godine 1958. krenuli su u uspješnu ofenzivu protiv vojske. Batista je pobjegao iz zemlje na Staru godinu, a Castro 1. siječnja 1959. proglasio pobjedu revolucije.

Kubom je vladao željeznom rukom, kršio ljudska prava i gušio demokratske pokušaje. Nacionalizirao je imovinu stranih kompanija, što ga je, zajedno sa zemljišnom reformom, dovelo u sukob s Amerikancima. Washington je nametnuo trgovinski embargo, koji je na snazi i danas, i organizirao neuspješnu invaziju Castrovih protivnika u Zaljevu svinja 1961.

Castrovo savezništvo sa SSSR-om i doprema sovjetskih projektila na Kubu 1962. svijet je dovela do ruba nuklearnog rata. Ali se Castro unatoč tome pozicionirao kao jedna od ključnih figura Pokreta nesvrstanih.

“Pokazao je da je socijalistička revolucija u Trećem svijetu moguća”, rekao je Bert Hoffmann iz hamburškog Instituta za latinoameričke studije. “Besplatno obrazovanje i zdravstvena skrb globalno su priznata ostvarenja”, dodao je.

Ali je Kuba nakon raspada SSSR-a potonula u duboku ekonomsku krizu. Mnogi se Kubanci sjećaju nestašica koje su trpjeli početkom devedesetih godina. Samo su prihodi od turizma i pomoć naftom bogate Venezuele spasili socijalističko vodstvo od propasti.

Fidel se odrekao vlasti u srpnju 2006. zbog teške, ali nikad objašnjene bolesti. Dvije godine poslije njegov brat Raul i službeno ga je naslijedio na svim državnim funkcijama.

Raul nema karizmu starijeg brata, ali nije naišao ni na kakav otpor u preuzimanju vlasti, a u deset godina upravljanja državu je ponešto i liberalizirao.

Fidel je ostao snažan simbol. “On je neophodan i kao živući ideal i kao idealno opravdanje”, rekao je njegov biograf Volker Skierka, “naročito sada kad su zatoplili odnosi s Amerikom”.