KUBA: Karipski 'komunistički raj'

Objavljeno u Nacionalu br. 340, 2002-05-22

“Taxi?”, “Odličan restoran?”, “Sobu s klimom?”, “Kvalitetne cigare?”, “Prvorazredni rum?”, “Dobar joint?”, samo su neke od roba i usluga koja će prosječnom posjetitelju Kube ponuditi “jinterosi” na ulicama Havane, Santiago de Cube, Santa Clare ili bilo kojeg drugog grada na Kubi. Siva ekonomija jedan je od najvažnijih izvora prihoda tamošnjeg stanovništva koje životari s plaćama od 5 do 15 dolara mjesečno.

Za razliku od Vedada sa širokim avenijama i brojnim hotelima u američkom stilu, stara Havana – Havana vieja – jedan je od najljepših gradova. U bogatom kolonijalnom stilu za svoje su ga potrebe izgradili višestoljetni vladari Španjolci. Bio bi možda i najljepši da mnoge stambene zgrade nisu napola ruševine. Neke su četvrti znatno derutnije od squatterskih naselja u Berlinu, Amsterdamu i Londonu, iako se nastoje obnoviti slikovita pročelja.Susret s Kubom i Kubancima počeo je u toploj karipskoj noći u taksiju koji nas je vozio iz zračne luke prema dvomilijunskoj Havani. Zahvaljujući slučajnom poznanstvu s njemačkim mladićem, kojega je ljubav prema Kubanki dovela na Kubu već treći put u godinu dana, lako smo našli smještaj u Vedadu. To je noviji dio Havane, koji su od 30-ih do potkraj 50-ih gradili američki mafijaši poput Luckyja Luciana.

Naš prvi domaćin je Enrique Joaquim Amigo de la Hoy, glazbenik koji son, rumbu, cha-cha-cha i ostale zanosne kubanske ritmove nosi u krvi, kao i većina njegovih sunarodnjaka. Taj inženjer građevinarstva u dobi od 50-ak godina nema ni dana radnog staža u državnom poduzeću. Peteročlanu obitelj uzdržava svirajući u kafeterijama, a najveći mu je uspjeh nedavno 9-mjesečno tezgarenje u Portugalu, gdje je zaradio 6000 USD. No sada očito pati jer mu vlast ne dopušta da ponovno otputuje pa vene u jednoj od soba velike nacionalizirane kuće u kojoj je nakon revolucije njegova obitelj dobila stanarsko pravo. Dvokrevetnu sobu iznajmio nam je na crno po 20 USD za noć.

Kubanci do besvijesti strpljivo popravljaju odavno dotrajale tehničke naprave. “Ne razumijem vas Europljane”, kaže Enriqe, tko zna koji put ponavljajući kako je pomoću dijelova s autootpada svojim portugalskim domaćinima popravio hladnjak koji su htjeli baciti. Mnogi stari američki automobili iz 50-ih još izgledaju kao novi. U oldtimere spadaju već i “moskviči”, “lade” i “peglice”, ostaci zlatnog doba robne razmjene s SSSR-om, koje stariji pamte po “obilju”. Danas si tek rijetki, uglavnom oni koji imaju nekoga među kubanskim emigrantima u SAD-u ili Europi, mogu priuštiti nove azijske ili europske automobile.

Nekoć je glavni grad bio Santiago de Cuba, do kojeg smo iz Havane, u vagonu punom žohara, putovali cijelu noć za 30 USD jedinom preostalom željezničkom prugom na Karibima. Kubanci rado putuju vlakom, ako si to mogu priuštiti. Mnogi iz Havane nisu nikad bili u 840 kilometara udaljenom Santiagu i obrnuto. Santiago je četiri puta manji od Havane. Njegovo središte vrlo je slično havanskom, samo što su sve kolonijalne zgrade upola manje, nisu više od dva kata.

“Vidiš, ‘Lacoste’ polo majica, ‘Fila’ hlače, ‘Nike’ tenisice, novi skupi okvir za naočale, to su mi sve prije nekoliko dana kupili neki Amerikanci”, pokazuje nam novu odjeću, nabavljenu u lokalnim trgovinama, Modesto Delagado Brook, crnoputi 30-godišnji “galeb” iz Santiaga. “Nekoć sam po cijele dana radio za šaku dolara i sve davao ženi s kojom sam živio. Kad sam slučajno ostao bez posla, bacila me na ulicu, a većinu stvari uzeo mi je njen brat”, nastavlja Modesto koji već nekoliko godina znatno bolje živi od “upucavanja” strankinjama: “Za mene više kubanske žene ne postoje jer ionako većina njih zbog novca trči samo za strancima, bar ovdje u Santiagu.” Objašnjava da strankinjama, za razliku od Kubanki, ne smeta ni to što ima umjetne zube, nakon što je svoje izgubio u prometnoj nesreći. Upravo se u Santiagu zgodne mlade, najčešće maloljetne i crnopute Kubanke pojavljuju u društvu vremešnih Europljana, koji za 20-ak USD kupuju cjelovečerenji provod. A Santiago, u kojem su većina stanovnika Afrokubanci, jedini je kubanski grad u kojem je među mladima Bob Marley popularniji od Che Gueveare. Rastafari je zapravo jedina veća subkultura, koja reggae glazbom odudara od popularnih kubanskih ritmova. Možda i zbog blizine Jamajke.

Na Kubi službeno nema nezaposlenih. Svi koji žele raditi to i mogu pa smo često za pultovima prodavaonicama ili šankovima u kafićima viđali više trgovaca i konobara nego mušterija. No to ne znači da je usluga brza i kvalitetna. Privatni sektor je malen, strogo nadziran i opterećen državnim nametima pa je velikoj većini zaposlenih poslodavac država, na čijem je čelu Komunistička partija. No svaki od 11 milijuna Kubanaca ima pravo na mjesečne količine osnovnih životnih namirnica poput brašna, ulja, šećera ili higijenskih potrepština, koje dobiva kod “čuvara revolucije” u četvrti u kojoj živi. Mjesečni troškovi za potrošenu struju i vodu zanemarivo su mali, a kupnja namirnica u loše opskrbljenim i polupraznim trgovinama “samo za Kubance” ili na zelenim tržnicama vrlo je prihvatljivo pa 15-ak dolara ili 400-tinjak pesosa ipak dostaje od prvog do posljednjeg u mjesecu. U bolje opremljenim trgovinama “za strance” sve se plaća dolarima, što znači da su u njima i najobičnije žemlje 27 puta skuplje jer ih domaći plaćaju nekoliko centimosa, a stranci jednakoo toliko centi. Američko dolar je 1993. postao službenim sredstvom plaćanja, što je stabiliziralo pesos, ali i stvorilo dvojni financijski sustav, u kojem je dolar sve, a pesos gotovo ništa. No malo bolje poznavanje španjolskoga, uz izgled koji ne odaje prosječnog turista, dovoljno je za uklapanje u jefitni pesos-sustav pa se za malo novca može i prezimiti na Karibima.