Ksenija Marinković posljednjih godina najzaposlenija je hrvatska kazališna i filmska glumica. Od početka rujna ansambl ZKM-a, u kojem je od početka karijere provela punih 26 godina, zamijenila je stalnim angažmanom u HNK u Zagrebu, u kojem kao prvakinja Drame upravo priprema prvu ulogu u komadu “Bella figura” francuske spisateljice i dramatičarke Yasmine Reze, u postavi Borisa Liješevića, srpskog redatelja srednje generacije. Tom predstavom Ksenija Marinković otvara novo poglavlje u bogatoj glumačkoj karijeri.

Ova rođena Virovitičanka nakon završene Akademije dramske umjetnosti, glumački angažman započela je u Zagrebačkom kazalištu mladih, kao dio tada nove urbane generacije glumaca. Neke od prvih njenih uloga poput onih u predstavama “Magic&Loos” i “Knjiga o džungli”, brojni ljubitelji kazališta pamte i danas, a zapažene su bile i brojne druge uloge u nizu od gotovo pedesetak uloga koje je tijekom godina odigrala. Posljednjih sezona hvaljene su bile njene uloge u komadima “Moj sin samo malo sporije hoda” Janusza Kicze, “Leda” Anice Tomić i “Kako smo preživjele” Dina Mustafića. Ksenija Marinković proteklih godina glumila je i na pozornici Teatra u gostima, ITD-a, Gavelle, Ulyssesa, Histriona…

Prvu glavnu filmsku ulogu odigrala je još u 23. godini, u horor komediji “Krvopijci” Dejana Šorka, pored pokojnog Danila Lazovića. Do sada je glumila u 60-ak filmova i serija, a uskoro ćemo je vidjeti u glavnim ulogama u filmskim urbanim komedijama: “Život je truba” Antonija Nuića, “Sve najbolje” Snježane Tribuson i u postratnoj drami “S one strane” Zrinka Ogreste, u kojoj joj je partner Lazar Ristovski. Nedavno je u Beogradu završila snimanje svoje glumačke sekvence u filmu “Dobra žena”, kojim glumica Mirjana Karanović debitira kao scenaristica i filmska redateljica. Tek što je završila ulogu bojovnice u komediji “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića, trenutno snima film “Na Zapadu” sa Sarom Hribar. Uskoro će početi snimanje filma Rajka Grlića “Ustav Republike Hrvatske”, u kojem tumači glavnu žensku ulogu, pored Nebojše Glogovca i Dejana Aćimovića. Kseniji Marinković to je druga suradnja s Grlićem, nakon što je 2010. snimila obiteljsku dramu “Neka ostane među nama”, za koju je osvojila Zlatnu arenu za epizodnu žensku ulogu.

Ksenija Marinković za Nacional progovara o glumačkoj profesiji, osvrće se na početak svoje karijere, ali i promišlja o hrvatskom glumištu.

NACIONAL: U HNK ste sa statusom prvakinje Drame ušle Nina Violić, Jadranka Đokić i vi, a pritom u njegovu ansamblu djeluju Alma Prica, nacionalna prvakinja, i Daria Lorenci Flatz, koje nose repertoar. Jeste li razmišljali o tome hoćete li imati dovoljno glumačkog prostora za sebe?

Nisam razmišljala o tome, jer nikad u karijeri nisam poželjela ni jednu ulogu. Činio mi se to kao utabani, klasičan i konzervativan put za jednu glumicu. Vrlo rano shvatila sam da uloge koje dobivam nastojim odraditi što bolje, ma kojoj literaturi pripadale. Da sam željela igrati jednu Lauru ili Lady Macbeth, samo bih se isfrustrirala, jer mi ih nitko nije dao. A tko kaže da sam ih ja i zaslužila? Mislim da ono što dobiješ, to i zaslužuješ u životu. No priznajem da su mi najdraže što teže uloge. Kad moram puno kopati na ulozi, razmišljati, pronalaziti kod, to me inspirira. Recimo, uloga majke u komadu “Moj sin malo sporije hoda” bio je jedan od takvih izazova. To je vrsta zatvorene uloge koja mora biti noseća i baš mi je to bio izazov. Intrigantan mi je bio poetsko-filozofski projekt “Insektarij” koji nije baš uspio kod publike, ali je meni bio zanimljiv. Veliki izazov bio mi je raditi teatar s Brankom Brezovcem, pa s Paolom Magellijem koji fokusira svu energiju i baca je samo na jednu stranu, tražeći eksploziju na sceni. Kicza je potpuno drugačiji, pedantan je i ima čistu energiju. S njim mi je fino raditi.

NACIONAL: Strahujete li od prvog izlaska na veliku scenu HNK?

Hm, baš me zanima kako će to biti, posebno zbog glasa. Pamtim upute još s Akademije kako treba paziti na to da te u tom kazalištu publika čuje i u zadnjem redu balkona. Dovest ću nekoga da me čuje prije prvog izlaska.

NACIONAL: Kad kažu da je Ksenija Marinković glumica koja može odigrati baš sve, laska li vam takav kompliment ili vam ide na živce?

Ja sam to oduvijek htjela. Čim sam završila Akademiju, nisam željela da me kategoriziraju da sam dramska tragičarka, filmska glumica ili komičarka. Shvatila sam da želim biti sposobna glumiti baš sve. Da želim biti glumica. Bez ograničenja. I to sam uspjela.

NACIONAL: Koliko dugo je trebalo da uspije taj proces, da redatelji, kritika, ali i publika to shvate?

Sigurno dvadesetak godina. Nije mi to bilo teško čekati. Volim raditi svoj posao. Nekad je neki posao ugodniji, nekad je teži, ali ja se još uvijek razveselim kad dobijem u ruke svaki novi tekst. A kad je tekst težak ili kad nije baš dobar, tek to mi je pravi izazov. Onda mislim kako da ga izvučem, kako da mu dam “mesa”.

NACIONAL: Koji su bili vaši najveći strahovi tijekom karijere?

Strahovito sam pazila da ne upadnem u klišeje. Jer kad bih vidjela mnoge kolege kako upadaju u klišeje, to mi se činilo kao da sami sebe ograničavaju. A kako sam postajala zrelija glumica, onda bih se začudila kad redatelj ne bi ništa tražio od mene, nego bi me puštao da sama kreiram rješenja. Pomislila sam: zar misli da mi baš ništa ne smije reći ili sugerirati? Ja sam svaki put puštala redateljima da me vode jer nisam bila sigurna da sama znam napraviti ulogu i da znam odrediti u kojem pravcu će se ona razvijati. Nisam imala puno sukoba u životu, ali sam imala puno plakanja: zašto ja to ne mogu i ne znam? Dugo, dugo godina trebalo mi je da steknem potrebnu samosvijest. Nikad se nisam uzoholila. Nikad mi nije bilo teško za bilo koji projekt napraviti baš taj svijet, koji baš taj redatelj hoće, pa da se dogovorimo jesam li na dobrom putu i kamo idemo svi zajedno. Nisam imala predrasuda. Nisam, poput nekih kolega, sebe stavljala na prvo mjesto. Uvijek ovaj posao doživljavam kao timski rad. I mislim da je u tome moja velika prednost.

NACIONAL: Znači li to da postoji dosta redatelja koji idu linijom manjeg otpora i sve konce prepuštaju vama?

To ja ne znam, morate pitati njih. Ma, razumijem što me pitate. Za sve popularne serije i sitcome koje sam snimala, uzimali su me upravo iz tog razloga. Onda moraš nekako biti svjestan kakav si i isfurati to nešto što uloga zahtijeva. U tome nema odnosa, priče, nijansi, temeljitog rada… Redatelj ili producent uzima me jer zna tko sam, baci me u vatru pa se snalazim i spašavam kako znam.

NACIONAL: Je li se promijenila percepcija ženskih likova u našoj dramskoj literaturi ili filmskim scenarijima?

Mislim da jest i to bitno. Posljednjih dvadeset godina ukinuti su klišeji da kao dramska glumica, da bi bila priznata, moraš odigrati određeni repertoar. Ima jako puno sjajnih glumica koje su na sve druge načine, samo ne na klasičan način, došle do statusa koji danas imaju.

NACIONAL: Vaša kolegica Mirjana Karanović odvažila se i napisala scenarij, režirala film i u njemu igra glavnu ulogu. Imate li sličnih ambicija?

Ne. Pokušala sam nešto napisati, ali nemam talenta. Možda bih se okušala u režiji, ali kazališnog komada. Volim ja i kutiju, odnosno, televiziju. Još uvijek mislim da je to prostor neograničenog maštanja u kojemu svašta može postati realno. No kazalište možda volim najviše jer taj proces ulaženja u novo lice i traženja njega u sebi, posebno mi je inspirativan.

NACIONAL: Često se prešućuje u javnosti koliko se velik broj predstava ugasi nakon svega sedam, osam izvedbi. Netko bi za to trebao snositi odgovornost, a i vas glumce frustrira kad projekt u koji uložite vremena, energije i truda preko noći nestane sa scene. Kako to komentirate?

O tome se ne govori. Kako te institucije moraju napraviti određeni broj projekata, nikad unaprijed ne možete znati ishod. Sve je veći broj nezavisnih produkcija. Nešto što se unaprijed očekuje kao uspjeh, ponekad publika ne prihvati. Sve u našoj kulturi ide bez velike brige, plana i sistema. Događa se “overdose” kulturne ponude i predstava. Dok se snađete u svemu tome i dođete do publike, treba vremena. Ovo vrijeme tako brzo teče da ponekad imam osjećaj da bi trebalo raditi predstave za Facebook.

NACIONAL: Kako danas motivirati nekog da ode u kazalište i pogleda vašu predstavu?

To je pravo pitanje. Još ako taj netko nije odrastao uz kazalište, ako nema razvijenu tu naviku još iz škole, to je vrlo, vrlo teško. Ja sam zavoljela kazalište kao klinka, već s osam godina u kazalištu u Virovitici. I rad u dramskim grupama senzibilizira ljude da zauvijek zavole kazalište. Ja i dan-danas strašno volim biti u publici, otići pogledati predstavu kolega u kojima ne igram.

NACIONAL: Vi ste s 23 godine imali prvu filmsku ulogu. No slažete li se s tim da ste filmska glumica postali tek u zrelim godinama?

Apsolutno. Samo ove godine snimila sam glavne uloge u četiri filma, što je u današnje vrijeme ogromna privilegija.

NACIONAL: Vaša kolegica Nataša Dorčić izjavila je u razgovoru za Nacional da s kamerom ima prijateljski odnos. Koliko je vama trebalo da se oslobodite straha pred kamerom?

Ja sam se godinama bojala kamere. Imala sam blokadu pred njom. I onda sam pribjegla tomu da na setu mislim samo na svoju scenu i isključim se iz svega što me okružuje u tom trenutku. Godinama nisam mogla gledati samu sebe na ekranu, sama sebi bila sam strašna.

Sve donedavno. A i sad mi je to “bljak”, nekim svojim scenama na prvoj projekciji progledam kroz prste. Sa snimateljem nemam nikakvu posebnu relaciju. Ako me nešto tehnički zanima, o tome popričamo. Svima je lakše kad svatko profesionalno odradi svoj dio posla. Ne volim da meni netko krade energiju dok radim, pa ni ja to ne činim drugima. Jer svaka minuta na setu je dragocjena.

NACIONAL: S Grlićem sad snimate drugi film. Imao sam prilike pročitati taj scenarij o jednom profesoru homoseksualcu i bračnom paru, njegovim susjedima. Može li se tvrditi da je fabula filma na više razina vrlo provokativna?

Slažem se s tim i zato mi je ta uloga izazovna. Baš sam uoči ovog našeg razgovora nazvala Rajka i pitala ga što smijem reći u ovom intervjuu, a on je rekao što i stoga vam to prenosim: “Ustav Republike Hrvatske”- ljubavna priča, glume Nebojša Glogovac, Dejan Aćimović i Ksenija Marinković. To je zasad dovoljno. Jer kad film izađe u hrvatsku javnost, nastat će krkljuš!

NACIONAL: Kakvu ste interakciju uspostavili s Glogovcem?

Super je Glogovac! Majstor je i zna svoj posao. Posjeduje finu notu pozornosti za svaki detalj, pazi kako će pravilno govoriti hrvatski jezik, kako će akcentirati, kako će minimalističkim sredstvima napraviti lik profesora homoseksualca. Da na ekranu ne bude pretjerano, karikaturalno, preseratorski, nego točno i životno. Ta uloga je veliki izazov za glumca. I ako publika u kinu zavoli tog čovjeka i sva tri glavna lica, onda sve ovo što pokušavamo u tom procesu ima smisla. A nije bitno jesu li oni Srbi ili Hrvati.

NACIONAL: Kakav partner vam je u Ogrestinu filmu bio Lazar Ristovski?

To mi je bilo fenomenalno iskustvo. Baš me zanima kako će vam se svidjeti taj film. Radili smo ga prema scenariju Mate Matišića, s pomalo trilerovskim elementima, netipičnim i za dosadašnju Ogrestinu filmografiju.

NACIONAL: Jeste li ponekad bili iznenađeni ulogama koje su vam nudili? Postoji li neki tip uloge koji biste voljeli glumiti, a da vam nije bila ponuđena?

Nikad mi se nije dogodilo da pročitam ulogu i pomislim: zašto bih ja to trebala igrati? Znalo mi se dogoditi da kad pročitam neku ulogu, da pomislim kako bi neka druga glumica to bolje odigrala i da uvjerim sebe kako sam ja sigurno jedna od šest glumica u mogućoj podjeli. Pristupam ovom poslu zdravo, bez ikakvih predrasuda. A sad mi se počelo događati da mi više ne nude bilo što. Nisam još nikad igrala političarku. To bi me zanimalo.

NACIONAL: Zašto ste odbijali sve filmske ponude koje su sadržavale skidanje?

Sramežljiva sam. Strašno mi je to išlo na živce! Te stalne ucjene: dobit ćeš film ako se skineš! Kad sam bila na Akademiji, gledala sam naše filmove u kojima bi bila barem jedna scena seksa. To mi je bilo odvratno, da moraš toliko biti iskorištena kao mlada glumica, da odmah budeš kurva. Na toj razini me to vrijeđalo. Zato mi je naš posao izgledao kao stočni sajam.

NACIONAL: Jeste li doista proživljavali traumu snimajući scenu seksa sa Živkom Anočićem u Grlićevu filmu “Neka ostane među nama”?

Uh, imala sam crni kombine na sebi, tako da sam se fizički osjećala sigurnije jer se ništa ne vidi. Živko Anočić je bio divan partner, trudio se da mi olakša tu scenu. O svakom detalju smo se dogovarali, pitao bi me: izvini, smijem li ja pomaknuti ruku ovako? Na kraju smo to snimili i ljudima se baš svidjela ta scena. Ja bih uvijek odžmirila na nju, kad god bih je gledala. I baš sam zadovoljna tim filmom.

NACIONAL: Kako komentirate stav kolegica kad ne žele igrati određene uloge? Anja Šovagović Despot svojedobno je izazvala velike prijepore jer je odbila glavnu ulogu u Gavelli, u komadu Sare Kane, zato što je bio lascivan.

To je diskreciono pravo svakog glumca. Ja se za ulogu dajem, ali do jedne granice. Ne mogu protiv sebe.

NACIONAL: Jeste li u današnjoj fazi karijere mirniji i kako biste usporedili sebe danas i prije dvadesetak godina?

Isti stav imam prema tome kao i prema svojim ulogama. Uopće se ne bavim time. Ove moje godine imaju svoje prednosti. Danas sam na miru. Puno manje stvari me ljuti i šokira, puno manje toga želim. Bolje znam procijeniti što mogu, a što ne. Smirenija sam. U mlađim godinama sve sam doživljavala tragično: na život ili smrt, pod neprestanim grčem, pritiskom, nervozom… Kad bi kao mlad htio sve, a to ne dobiješ, onda imaš dvije opcije: ili se ubij ili živi. Danas mi je sve lakše. Očito dobivam prilike koje sam zaslužila. Da, navršit ću pedeset godina. Pušim već trideset godina. Odlučila sam da ću malo posvetiti brige o svom zdravlju i dovesti se fizički u red. Cijelo ljeto hodam po Jarunu. Planiram i skinuti petnaest kilograma. Ne radi ljepote, nego radi zdravlja. Da bih se bolje osjećala.

NACIONAL: Zašto ste prihvatili funkciju v.d. ravnateljice ZKM-a u prelaznom razdoblju između odlaska Dubravke Vrgoč i dolaska nove ravnateljice Snježane Abramović Milković? Što ste naučili iz tog iskustva?

Zanimalo me kako izgleda kazalište s druge strane, kako funkcionira iz ureda. Nakon mjesec dana prestala sam spavati, imala sam tahikardiju. Od stresa sam se udebljala sedam kilograma. Zanimalo me o čemu sve moram odlučivati i voditi brigu u toj fotelji. Ne volim taj osjećaj moći. Uplašila me tolika odgovornost. Puno mi je lakše biti samo glumica. Odahnula sam kad sam se vratila na scenu i ne bih više ponovila takvo iskustvo.

NACIONAL: Koliko se promijenio status glumaca u našem društvu?

U doba kad sam bila na Akademiji, glumci su bili velike zvijezde. Sve oko njih bilo je puno značajnije. Ovaj posao imao je veću težinu, ali i veće honorare, što nije nevažno. Sjećam se da je u Teatru u gostima Ana Karić prvih godina za honorar mogla kupiti stan, Perica Martinović kasnije polovni auto, a ja, još kasnije, tranzistor!

NACIONAL: Tko su za vas bile velike zvijezde?

Ja sam bila zaljubljena u Milenu Dravić i Miru Stupicu, koju sam imala čast gledati na gostovanju u HNK, u predstavi “Marija se bori s anđelima”, Dragana Nikolića, Miru Banjac, Borisa Buzančića, Božidarku Frajt, Vanju Dracha, Fabijana Šovagovića… Oni su mi bili baš smak svijeta. Imala sam sreću da, kao mlada, igram u Teatru u gostima predstavu “Juhica” s Borisom Buzančićem i Anom Karić. Vozila sam se u kombiju s njima, danima ih slušala i učila od njih o profesionalnosti. S Vanjom Drachom igrala sam u jednoj od njegovih predstava, “Krijesnice” u ZKM-u. Bilo mi je divno promatrati sa strane njegov gospodski gard, njegovu ophodnju s mladim kolegama, kako je igrao s puno duha taj lik inteligentnog, dobrostojećeg starca.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjama da oni u današnjim glumcima nemaju dostojne nasljednike?

Nemaju. I tako treba ostati. Znate, kazalište se promijenilo. Prvo su bogovi bili glumci, pa redatelji. Potom je fokus skrenut na produkcije, kuće, projekte… Glumci su nekad imali status gospode. Mi smo kao mladi glumci sjedili osamdesetih godina u Staroj vuri ili Tiffanyju, gdje su dolazili iskusni kolege. Sate i sate provodili smo razgovarajući o kazalištu, ulogama, repertoaru, interakciji na sceni… Bilo je to neko fino vrijeme za pripremu i realizaciju. Danas više nema tog njegovanja zanata, analiziranja, pričanja. Iako mislim da se ljude još uvijek može navući na to. No mnogi se opravdavaju nedostatkom vremena. Danas svi samo trče za ulogama i novcem. Što je i razumljivo. Živimo u vremenu: cash&carry.